Dva su čovjeka ovih dana na mene ostavila snažan dojam svojim televizijskim nastupima. Prvi je bio Luka Popov koji je u razgovoru na N1 televiziji predstavljao zakladu Vigilare. Povod je bilo održavanje TradFesta – “godišnje međunarodne manifestacije tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista koji svojim djelovanjem potiču uspostavu tradicionalnih i konzervativnih vrednota u Hrvatskoj i svijetu”, odnosno “festivala tradicije i konzervativnih ideja nasuprot tzv. ‘naprednim’ i militantno-sekularnim idejama i politikama koje su na nasilan i revolucionarni način pokušale zatomiti, kao što i danas nastoje uništiti, izvorne tradicionalne, konzervativne i kršćanske temelje kulture u Hrvatskoj, Europi i zapadnom svijetu”.
Dugačak je popis vrednota zbog čije je obrane, zaštite i promocije, kako piše na adresi vigilare.hr, osnovana ova neprofitna organizacija: “kulturna baština, dostignuća kršćanske civilizacije, kršćanske vrednote, javno ponašanje i moral u društvu i kulturi, pravo na život od prirodnog začeća do prirodne smrti, pravo i dostojanstvo osoba i zajednica na življenje i izražavanje duhovnih, moralnih, nacionalnih i obiteljskih vrjednota i uvjerenja bez diskriminacije, ismijavanja i ponižavanja u javnom životu...”, te na kraju “promicanje izvornog bića braka kao zajednice života muškarca i žene i značenja obitelji kao temeljne čestice društva u kojoj se podižu djeca”.
I revolucionarima i reakcionarima narod na kraju služi za šišanje i klanje
Sve što je gospodin Popov rekao ostavilo je na mene snažan negativan dojam. Najprije njegova tvrdnja da u Hrvatskoj nijedna homoseksualna osoba nije diskriminirana na način da joj se brani sklopiti civilni brak. Kolegi Ladišiću, očito nenaviklom na takvo klerikalno mudrovanje, trebalo je dvije-tri minute da shvati kako Popov, zapravo, tvrdi da svaka homoseksualna osoba u Hrvatskoj, baš kao i heteroseksualna, ima pravo sklopiti brak – s osobom suprotnog spola. Duhovitost? Ironija? Ne. Samo potpuni i samodopadni manjak empatije za kakvom vapi papa Franjo, koji se očito ne uklapa u tradicionalno-konzervativan pogled na kršćanstvo vigilanata iz Vigilarea. Na primjedbu voditelja da u opisu TradFesta stoji da mu je svrha uspostavljanje, a ne dijalog o tradicionalno-konzervativnim vrijednostima, Popov je odgovorio da je to samo nespretan izraz.
O, sveta nespretnosti, koja često nehotice otkrivaš istinu, poput “nespretne” izjave novog ministra zaštite okoliša i energetike Slavena Dobrovića da će se Rafinerija Sisak svakako ugasiti, a u povodu koje se i sam premijer Plenković morao iskazati u vještini umirujućeg i staloženog govora u kojem se ne kaže ama baš ništa. No, osobito me se dojmilo kako je Luka Popov voditelju i predstavniku Radničke fronte Marku Miloševiću objasnio što je to, zapravo, tradicionalizam i konzervativizam: “Konzervativizam i tradicija sami po sebi nisu nešto što se uspostavlja od gore. To je nešto što organski postoji, skup vrijednosti, skup kultura, način življenja...
Za razliku od revolucija i revolucionarnog mentaliteta koji kreće od toga da stvari treba srušiti i graditi ispočetka i stvari provoditi odozgo prema dolje, mi konzervativci smatramo da se društvo gradi od dolje, krenuvši od malog čovjeka, od obitelji, od dolje prema gore.” Bilo bi to lijepo i dražesno čuti, ako bismo zaboravili da se ti katolički konzervativci pozivaju na vrednote, vjerovanja, način života i običaje koji su stoljećima, sve tamo od Konstantina pa do Francuske revolucije, bili nametani odozgo, sa samih nebesa, preko samoproglašenih zemaljskih ispostava apsolutne, nedodirljive, neupitne i strogo hijerarhijski odozdo prema dolje raspodijeljene božanske vlasti i moći. Činilo se to i ognjem, i mačem, i raznovrsnim drugim polugama teološko-političkih vladajućih žrvnjeva, najprije europskim plemenima i narodima, a onda i “divljacima” i “poganima” zatečenima, a potom istrijebljenima ili porobljenima u “otkrivenim” novim svjetovima.
Nažalost, predstavnik Radničke fronte tom je rezonu suprotstavio slab argument da je kroz povijest “većina krvi i nasilja dolazila od desne strane koja je čuvala postojeći okvir”. Lijeva je strana, naime, osobito u 20. stoljeću, sa zastrašujućom efikasnošću eliminiranja “malih ljudi” učinila veliki pothvat u poravnavanju tog rezultata. I fanatični revolucionari i zadrti reakcionari redovito su se podjednako pozivali na narod koji im je, i jednima i drugima, u konačnici, služio za šišanje i klanje.
Inače, fizičar Popov svakih nekoliko mjeseci nešto napiše i na svom blogu znakovitog naziva “Katkapital”. U posljednjem zapisu, u kojem se, lijepim i tradicionalnim hrvatskim jezikom bavi “merdžingom” Filozofskog fakulteta i KBF-a, iščuđava se “kako je uopće došlo do toga da su studenti sebi umislili da imaju pravo sudjelovati u upravljanju fakultetom?” te im, opet tipično za jednog tradicionalnog hrvatskog konzervativca, poručuje: Ako vam se ne sviđa, ispišite se. Toliko o dijalogu i promoviranju vrijednosti odozdo prema gore.
Drugi čovjek koji me se večer kasnije duboko dojmio bio je sindikalist i koordinator Stožera za obranu Rafinerije Sisak Predrag Sekulić svojim uključivanjem u kasni Dnevnik 3 HTV-a iz mrkle sisačke noći, ispred Rafinerije, prodane i izdane od lijevih i desnih. U svojoj osamljeničkoj bitki pod Siskom taj me je čovjek i njegov utučen glas iz mraka podsjetio na vapaje koje je prije 25 godina iz Vukovara upućivao Siniša Glavašević.
To je “mali čovjek” koji govori uime svojih tisuću drugova i njihovih obitelji. Njihova je egzistencija ugrožena, skupa s tradicijom i kulturom koja im je uskraćena, njihove se živote država u sprezi s kapitalističkom filozofijom i teologijom sprema pobaciti. Iza Predraga Sekulića ne stoji nitko, a mjesta na tom širokom pustom polju usred noći ima dovoljno i za desne i za lijeve branitelje života, i za molitelje krunice i za pjevače Internacionale. Tamo je bitka, tamo molite, mudrujte i pjevajte.
>> 'Panenićeve najave šokirale su cijeli Sisak, očekujem da Vlada zaštiti nacionalne interese'
