Bivši SDP-ov ministar branitelja, sada saborski zastupnik Predrag Matić prvo je najavio da će, razočaran stanjem u društvu, napustiti zemlju, da bi zatim objasnio kako se samo šalio. Za Obzor objašnjava kako mu namjera nije bila pozivati Hrvate na iseljavanje, nego šokantnom izjavom upozoriti na banalizaciju hrvatske politike u kojoj, kaže, svaka tema završava u raspravi o Drugom svjetskom ratu.
Zbog čega ste zapravo izjavili da odlazite iz Hrvatske?
Rekao sam da ozbiljno razmišljam o odlasku iz Hrvatske zato što je to djelomično istina, i to zbog nezadovoljstva stanjem u ovom društvu. Osobno ovdje dobro stojim s obzirom na svoju poziciju i status. Ja sam umirovljeni brigadir HV-a, stambeno pitanje mi je riješeno, imam jedno dijete i nisam egzistencijalno ugrožen. Međutim, atmosfera u državi je trula. Razočaran sam, a kada to osjećam ja, koji sam u solidnoj materijalnoj situaciji, kako se tek osjeća blagajnica u Konzumu ili radnik u Borovu s neredovitom plaćom.
Ipak, neobično je da političar daje takvu izjavu. Ona bi se mogla protumačiti kao poticaj na iseljavanje?
Toga sam svjestan, ali ne želim davati bezbojne intervjue, ne želim biti Štromar i govoriti pet ili deset minuta a da ništa ne kažem. Ne mislim da svaka moja izjava mora biti povijesna, ali kad imam priliku nešto reći, onda želim da me svi razumiju. Moja je karma da se sve što kažem ozbiljno shvaća, a ja u životu volim humor, volim ironiju. Znam da kao političar nemam pravo govoriti ono što smiju govoriti drugi, ali sam jednom takvom šokantnom izjavom htio ukazati na apsurdnost onoga što je opsesija hrvatske politike u zadnjih mjesec dana, i ranije, ali pogotovo sada, uz tolike probleme koje moramo rješavati. Hrvatska nad glavom ima Agrokor, Inu, požare i stotinu drugih problema, a mi se bavimo jednom pločom, koja stoji ili ne stoji malo ukrivo. Meni je to tragikomično. Naravno da nisam želio pozvati na iseljavanje, sačuvaj Bože da bih to činio, ali ne vučem ja ljude u inozemstvo, oni su se već iselili.
Dakle, rasprava o HOS-ovoj ploči u Jasenovcu smeta vam toliko da razmišljate o odlasku?
Smeta mi banalnost hrvatske politike u kojoj svaka rasprava završi na ustašama i partizanima. Ja bih uveo u Saboru da ti se, čim počneš govoriti o partizanima i ustašama, oduzima riječ. Tamo nema nijedne teme koja ne završi tako. Da je tema i dojenje, zastupnik će nakon treće rečenice govoriti o Drugom svjetskom ratu, i tu će naći poveznicu s ustašama i partizanima. Moje političko opredjeljenje je više lijevo, ali onaj prosvjed antifašista, kakvi su to bezveznjaci! Najsvetija stvar i valjda jedina oko koje se Hrvati ne krve je naša zastava i ona jednako pripada meni i Stevi Culeju. Oni su tamo na trg trebali donijeti transparent “Mi smo antifašisti” i 100 hrvatskih zastava i ništa više, a donijeli su neke sovjetske, socijalističke i sada se ja kao antifašist moram ograđivati od onih koji su na neki način isti kao i oni koji nose crne zastave. Kada bih kao političar sjedio u svečanoj loži na nekom stadionu, kada počne izvikivanje “za dom spremni”, moram izići sa stadiona. Jednako tako, da sam išao na ovaj skup, čim bih vidio te zastave, pa čak i hrvatsku zastavu iz socijalizma, pokupio bih se i otišao. Ja sam antifašist, to je svjetska civilizacijska tekovina, no oni naprave takvu glupost da se ne ograde na licu mjesta i da kažu tom čovjeku – ja ne mogu s tobom stajati pod takvom zastavom.
Predsjednik vaše stranke stajao je tamo i nije se ogradio.
Ponekad je teško reagirati. I osobno sam imao takvih situacija. Ja ne znam pjevati i ne pjevam čak ni na svadbama i, kad su me nazvali novinari da mi kažu kako imaju video na kojem pjevam “Juru i Bobana”, iznenadio sam se. Pogledam video, Kotromanović u kolu, ja sam tamo stajao, ali ne sjećam se uopće te pjesme. Ali sjećam se da je tamo bio jedan moj prijatelj, Vukovarac, koji je popio, plesao i divljao s ustaškom kapom, koju je u jednom trenutku stavio meni na glavu. Nasmijao sam se i odmah mu vratio kapu i to je bilo to, da bi mi kasnije u uredu predsjednika rekli – Fred, imamo tvoju sliku s ustaškom kapom. Takve stvari ne možete kontrolirati. Slično se dogodilo i Kolindi Grabar-Kitarović u Kanadi, kada su joj u onom klubu dali zastavu. Svima je poznato da nju ne volim i da ne odobravam njezine poteze, ali postoje situacije koje jednostavno ne možete izbjeći.
Zamjerate li HOS-ovcima što su u rat išli s ustaškim pozdravom?
Uvijek sam tumačio da je to neka vrsta samohrabrenja. Mene su vrijeđali kada su preko razglasa vikali da smo ustaše, a oni su sami sebe zvali četnicima. No prije šest godina otvorio sam spomenik HOS-a poginulim dragovoljcima na Trgu Francuske Republike, a pred mjesec-dva otišao sam tamo da vidim što je na spomeniku, da ne bih ja sada pričao protiv ZDS, a i ja ga otvorio prije šest godina. Tamo tog natpisa nema. Piše “udruga HOS-a”, “HOS grada Zagreba”, to sve možete vidjeti tamo, ali nema ZDS. Nema grba, sve je lijepo, pristojno, vrhunski. Tomislav Karamarko je krivac za poplavu tih natpisa. On je privatno vrlo drag, mislim da je i dobar čovjek, ali je teški antitalent za politiku. Ova ploča mogla je biti stavljena u Jasenovac bez tog grba, no on je okuražio ove najcrnje desničare. On je izmislio Culeja, Hasanbegovića, koji je ranije bio knjiški crv iz neke arhive. Karamarko ga je rodio.
Tvrdite da prije Karamarka na HOS-ovim spomenicima nije bilo grbova sa “za dom spremni”?
Ja ih nisam vidio do onoga u Splitu, to je sve rezultat njegove politike. Imate floskula da su HOS-ovci ginuli pod tim grbom pa zato ne mogu maknuti natpis, ali kad pogledate povijest, 1991. je na njihovu grbu pisalo još i HSP i pod takvim ih je grbom poginulo najviše, jer je to ‘91. Kasnije, kada ih je Tuđman prigrlio u HV, oni su bez riječi maknuli HSP. E, kad mogu maknuti HSP, mogu maknuti i “za dom spremni” i staviti “domovini vjerni”, što koristi Hrvatska vojska i to je lijep pozdrav. Oni petljaju i s tvrdnjama da ih je registrirao Bauk, ali nije, registrirali su se 1998.. Da je neki službenik tada i procijenio da se radi o nedopuštenom natpisu na grbu, ne bi se to usudio reći, jer bi odmah uslijedilo ono: “Dečko, a gdje si bio ‘91.?” Isti se pritisak radi i na saborske zastupnike kada se donose zakoni. Kada se Đuro Glogoški pojavi u kolicima, 140 saborskih zastupnika zanijemi. Ja sam imao milijun situacija u kojima sam mogao poginuti, ali nisam i za to se nikom nemam namjeru ispričavati. Da se poslužim Plenkovićevim riječima, takvi me ne impresioniraju niti su mi atraktivni.
Sada je Karamarkova era prošla, došao je Plenković i u Vladu donio novi duh. Zašto se ta ploča baš sada pojavila u Jasenovcu?
Vidim da je zapovjednik HOS-a u Vukovaru Ćurković predložio da se makne ploča iz Jasenovca. To je korektno i trezveno, ali žena ne može biti “malo trudna” – ili je trudna ili nije. Ako se taj znak miče, on se miče i iz Osijeka, Splita, Vukovara, Rijeke... ima ih na milijun lokacija. Ili se miče ili se ne miče, ali najpoštenije bi bilo da sami HOS-ovci taj znak maknu ili da zamijene slogan, ali oni hoće baš ovo. To je s namjerom izazvano. Oni su uvijek bili eksponenti HDZ-a i sada se tu, po meni, javlja jedan sukob malo liberalnijeg s desnim HDZ-om. Plenković nema utjecaj na branitelje, čak ni ministar Medved. Branitelji vole Brkića, Culeja, Glasnovića, oni su za njih heroji. To su ljudi koji mogu na njih utjecati i sada se Plenković mora dodvoriti tim ljudima da odrade taj posao, a to znači da im nešto mora i dati, jer oni najmanje od svega vjeruju u ideologiju i nematerijalne stvari. Oni vjeruju u opipljivo. Ja ih znam i govorim iz iskustva.
Vjerujete li da je moguć dogovor s HOS-ovcima da se takva ploča makne iz Jasenovca?
Moguće je da će tako biti, ali onda se odmah postavlja sljedeće pitanje, a ja ću ga postaviti – a što dalje? Ako je to ustaški pozdrav u Jasenovcu, onda je i na drugim mjestima.
Iz Vlade najavljuju i donošenje zakona koje će cjelovito riješiti pitanje isticanja simbola totalitarnih režima.
Nema tog zakona. Oni inzistiraju na micanju petokrake, ali ne možete zabraniti uvoz Heinekena jer na sebi ima crvenu petokraku na sebi, a oni traže zabranu njezina javnog isticanja. Oni bi i s neba skidali zvijezde petokrake.
Ali i sami kažete da se na posljednjem skupu protiv preimenovanja Trga maršala Tita mahalo zastavama koje neodoljivo podsjećaju na sovjetske, što vam je neprihvatljivo. Kako to riješiti?
Trebalo bi jednako postupiti u tom smislu. Antifašizam nije komunizam.
Biste li se složili s rješenjem da se zabrani isticanje komunističkih simbola na isti način na koji se zabranjuje povik ZDS?
Ne bih se složio da ti simboli imaju istu težinu, ali bih s ciljem mira u kući to prihvatio.
Kako biste, primjerice, u Brezovici imali proslavu Dana antifašističke borbe bez zvijezde petokrake? S druge strane, pod tim je simbolom razaran Vukovar.
U Vukovaru je petokraka u kombinaciji s kokardom ipak prije bila simbol jedne vrste novokomponiranog fašizma nego što je imala veze s komunizmom. Simboli nisu isključivi znakovi, mogli su oni ići na Vukovar i s ružama, ali počinjena (ne)djela važnija su od znakovlja. Kažu da režimi u Africi sa što više pridjeva u nazivu tipa “demokratski”, “slobodni”, “narodni”, “osloboditeljski” i slični u stvari kriju sve krvavije stvarnosti. U Brezovici petokraka nije simbol komunizma, nego antifašističke borbe. Treba pitati ovo Vladino povjerenstvo, u kojem sjede akademici, povjesničari, koji su simboli antifašističke borbe. Simboli antifašizma da, ali simboli komunizma – ne! Iskreno sam za to, radi mira u kući. Nemoj mi iznositi zastavu bivše Jugoslavije! Ne bih nikog tjerao u zatvor, ali bih prekršajno kažnjavao.
Evo vas na Plenkovićevu prijedlogu. On je upravo s tim ciljem osnovao povjerenstvo.
Da, ali za rješenje problema treba dobra volja. Pregovori su najbolje završeni kad nitko nije zadovoljan. Ako sam ja zadovoljan, znači da sam vas skašio, ako ste vi zadovoljni, onda ste vi mene. Bolja je opcija da smo oboje malo nezadovoljni – znači, ja sam vama malo popustio, a vi meni. Pokojni Živko Juzbašić me je to naučio. Znate zašto na potezu ispod Karlovca nije ispaljen nijedan metak? Oni su osnovali mješovite odbore. Srbi su izabrali tri Hrvata kojima vjeruju, a Hrvati tri Srbina kojima vjeruju i njih šest bilo je u srpskim selima kada su došli kamioni JNA s oružjem i otjerali ih. Da je Hrvatska zagušena tu, ispod Karlovca, pala bi u vodu priča o obrani Zadra, Šibenika... Tu metak nije ispaljen. Živko mi je ispričao, a ja mu vjerujem, da su tamo ljudi spremili brigadu Srba, brigadu Nikola Tesla s 2000 ljudi, ali pokojni Tuđman se uplašio i rekao da ona nije potrebna.
Braniteljske udruge često prozivate da su vezane uz HDZ, a sada govorite i da bi desno krilo te stranke moglo biti ključno za razrješenje situacije s HOS-ovom pločom, no HOS je vezan uz pravašku scenu. Jesu li tu moguće nesuglasice, neki spominju čak i šator u Jasenovcu?
Oni nisu vezani uz HDZ do te mjere, ali pravaša više nema i HDZ im je sada najbliži iako su najbolje živjeli i bili najizdašnije financirani pod SDP-ovim vlastima. Ne mislim da je moguć šator u Jasenovcu. Branitelji vole patetiku i obećanja koja se i ne moraju ostvariti, oni to ne traže. Problemi su tu samo kada je SDP-ova Vlada. Moji Vukovarci svake godine organiziraju memorijalni turnir Marko Babić. Za mog mandata za to su dobivali 70-80 tisuća kuna, a ove su godine za jubilarni 10. turnir dobili 4000 kuna.
Svejedno su sada znatno mirniji nego za vašeg mandata?
Kada su branitelji tada prosvjedovali, tražili su promjenu naziva ministarstva i ustavni zakon o braniteljima. Kada bismo stavili na vagu, 999 kila ide na ustavni zakon, a jedna na ime ministarstva, no oni im kažu “ispunili smo 50 posto vaših zahtjeva” i njima je to dovoljno. Zakon koji se sada donosi ne nosi ništa novo, on je čisti “copy-paste”. U njemu nema ničeg osim djelomičnog ispunjavanja zahtjeva HVO-a, na što ću ih ja politički bocnuti – konačno se ispričavate Vesni Pusić. 25 godina je maltretirate što je ona izjavila za vas, a sada joj se indirektno ispričavate jer pripadnicima HVO-a priznajete statuse pod HV-om. I mirovine koje je Vlada u četvrtak povećala zapravo su moje povećanje. To je Fredovih 10 posto jer ja sam inzistirao da se u zakon stavi da će se to vratiti kada BDP bude rastao, a deficit padao. I ranije su vlade smanjivale mirovine, nitko nije previdio nikakvo vraćanje. Za to sam se ja izborio. Pitam Medveda i Plenkovića, je li tih 350 milijuna uračunato u zakon koji će koštati 500 milijuna?
U vaše se vrijeme tražio ustavni zakon, sada ga samo vi spominjete.
Da, sada će Culej, Đakić i Glasnović biti protiv ustavnog zakona, a ja ću biti za. Naravno da za to ne bih glasao, ali ti su mi dečki svojim postupcima baš upropastili želju za bavljenje politikom. Đakić i ja ne razgovaramo u Saboru jer se naljutio kada sam u jednom intervjuu rekao da se Hrvatska između Đakića i Đikića opredijelila za Đakića. Sada sa mnom ne želi razgovarati, a on meni već pet godina radi o glavi. Sada su on i Saucha prijatelji, a mi, braća po oružju, u krajnjoj liniji radili smo zajedno, ne razgovaramo. To su stvari s kojima se teško nosim i imam želju da im barem verbalno uzvratim.
Spominjete i životne teme koje se zanemaruju, položaj žena u trgovini, ljude koji ne primaju plaću... Postoji li politička opcija koja njih štiti?
Imate jednu pogrešnu politiku i u mojoj stranci. Mi govorimo o zaštiti radničkih prava i SDP-u kao zaštitniku radništva, ali SDP nije našao odgovor na ta pitanja. Idemo sad u Konzumu napraviti anketu i vidjet ćete da sve blagajnice glasaju za HDZ. Na Predsjedništvu puno o tome razgovaramo, no ja nemam rješenje. Izbore bi trebao dobiti onaj tko digne 40 posto birača koji ne izlaze na izbore. Svaka čast Račanu ili bilo kome, ali ovo je kraj 2017. Mi Račana možemo staviti u neku preambulu, ali uz sve dužno poštovanje, on je passé. Njegova je politika bila aktualna u vrijeme crno-bijelih televizora. Mi moramo pridobiti radnicu Konzuma, ali ne pričama o socijalističkim idejama. Posebno me muče oni koji ne izlaze na izbore, a to su mahom mladi, koji imaju nove interese.
Sva kritika za loš rejting SDP-a ide na račun Davora Bernardića. Što vi o tome mislite?
Bernardić je, sa svim svojim vrlinama i manama, legitimno izabran. Izgubili smo lokalne izbore, ali tu predsjednik nema presudni utjecaj. Sretan sam i ponosan što u unutarstranačkim izborima nisam bio dio “šalabahterske ekipe”, a sada vidim da se ljudi i u klubu zastupnika polariziraju iako nitko ne nudi rješenje. Otvoreno sam im to rekao – od prijateljstva tamo nema ni “p”, a od drugarstva ni “d”. Bivši nogometaš Josip Veber, kada je potpisao za Hajduk, u prvom je intervju rekao: “Išli smo na pripreme, ja ponio gitaru da navečer sjedim, oni piju, kartaju, puše. Ja stao i gledam – šta je ovo”. Tako je otprilike i meni u tom klubu zastupnika. Nikom tamo nije do druženja ni do večernje svirke.
Zar ova budala nije otišla?