Kad se u jednoj državi – ne mora se zvati Hrvatskom – počnu drastičnije osjećati sukobi unutar vlasti, obično se postavljaju opravdana pitanja: ima li pilota u avionu? Upravlja li itko državom? Bojazan se legitimno javlja kod državljana što će biti s njima ako država ne zna što bi sama sa sobom.
Ne mora to, u našem slučaju, još uvijek biti nikakva naknadna potvrda da se radi o slučajnoj državi; unutrašnja tektonika, ipak, ne može biti slučajna kad se ne da zaustaviti; ima u njoj i neke (ne)vidljive zakonitosti zbog koje se pitanje o pilotu ne čini nimalo banalnim. Stvari se, naime, otimaju kontroli; morat će se, prije ili kasnije, a najkasnije na sljedećim izborima, odgovoriti na dvojbu: što je do ljudi koji vode državu, a što do sistema koji proizvodi takve vladare? Ovakvo rasipanje energije štetilo bi i mnogo uređenijim državama.
Jedina ima izborni legitimitet
Kad se, pak, u jednoj zemlji – koja se može zvati i Hrvatskom – javlja više pilota, javlja se i drugo pitanje: vodi li posada avion prema dobrom odredištu? Očigledan je kvar na vezama, jer crna kutija već bilježi različite, pa i proturječne, naredbe iz pilotske kabine. Posrijedi je, vjerojatno, sukob karaktera, ali i sukob različitih interesa: tko će držati komande u rukama? Radi se, po svemu, i o različitim koncepcijama državne politike, u neku ruku i same države. Mora se nešto gadno događati u utrobi države kad na površinu izlaze tolike količine nezdrave konkurencije, čudne netolerantnosti i otrovne retorike. Politička borba izlila se iz korita, i nosi prljavi veš koji svaka mudra vlast vješto skriva.
Nitko naše vladare ne može prisiliti da se međusobno vole. Njihova nesnošljivost ne bi bila toliki problem kad se ne bi prenosila i na odnos prema državi, koju im je narod dao na upravljanje, i državljanima, za koje odgovaraju (i kojima će polagati račune). Hrvatskoj treba vlast koja će je izvlačiti iz krize i zaostajanja, a ne uvlačiti u nove sukobe i nepotrebne krize. A slika koju vlasti stvaraju o državi je, blago rečeno, otužna, i ne služi ni njima, ni državljanima. Kao da je država na licitaciji: tko će više uzeti vlasti! Ta, Ustav je - možda nedovoljno precizno, to bi struka i politika trebali raščistiti - propisao opseg prava i dužnosti svake vlasti; pa i moćne izvršne vlasti koja je podijeljena na dvije nejednake polovice, što stvara permanentnu napetost i izaziva stalne sukobe. Pitanje je bi li državna kuća bila “tijesna” da čeljad koja je vodi nisu “bijesna”?
Hrvatska ima samo jednu vladu, ona svoju politiku brani u Saboru i za nju odgovara zastupnicima; šef(ica) države ne vodi najvažnija poglavlja državne politike, koliko god je Ustav kod prelaska na parlamentarni sustav ostavio neke mrvice; od njih na Pantovčaku ne mogu mijesiti nikakve pogače. Manjak vlasti Kolinda Grabar-Kitarović od početka pokušava nadomjestiti viškom inicijativa, kao da „lupanjem šake o stol“, „prozivanjem ministara“ ili pozivanjem premijera da dade ostavku, može popraviti svoju inferiornu poziciju. U eri Zorana Milanovića moglo je izgledati da predsjednica Republike vodi ideološke ratove, iako bi, kao zakleti čuvar zakona, ona trebala biti na začelju takvoga ratovanja. Kad je ofenzivu nastavila i na „svoju“ (HDZ-ovu) Vladu, mogla je opravdavati položaj „predsjednice svih Hrvata“, da izlaskom iz zacrtanih koridora nije potvrđivala da njezina hiperaktivnost skriva ambicije za vlašću, a ne samo odgovornost za državu. Teško je šefica države pomirivala to što jedina u zemlji ima izvorni legitimitet, što je prva po protokolu a posljednja u stvarnoj vlasti (osim u vanjskoj politici i u obrani).
Sabor i birači daju ocjenu
Kako je Andrej Plenković zapadao u probleme, osobito u stranci, to je predsjednica podizala ton i pojačavala kritiku, kao da preuzima Bernardićevo mjesto ili ističe kandidaturu za Plenkovićeva nasljednika. Ozbiljne analize lako bi dokazale da su preslaganja vladajuće većine, hvatanje HDZ-a za slamčice sumnjivih saveznika ili odgađanje neophodnih i neizbježnih reformi mogle izazivati šeficu države da sama počne hvatati bika za rogove. Koliko ide predaleko kad proglašava „izvanredno stanje“, i zbog toga odlaže putovanja u druge zemlje, ili kad se svrstava uz osporavani referendum, prije nego što se o njemu izjasni Ustavni sud? Vladi se može predbacivati da je neke strateške odluke odgađala za sutra, iako ih je mogla donositi danas, ili da je u nekim pitanjima (piše nove zakone, pa ih sama briše!) ostavljala dojam neuigranosti, čak i nekompetentnosti. No, na Saboru je, a potom na biračima, da dadu ocjenu Vladi i vladajućim strankama.
Predsjednicu je jednom Milanović nepristojno odbio kad je tražila „zajedničku sjednicu“ s Vladom. Čega? I koga? Njezini savjetnici nemaju za to potreban legitimitet! A ona sama protiv svih; što može učiniti? I Plenković ignorira ponovljeni zahtjev, i izaziva šeficu države da šefu Vlade baca rukavicu u lice. Može li to ikome ići u prilog? Teško! Dok se dvije polovice HDZ-ove vlasti dovikuju po sistemu razgovora pastira s pastiricom, treći naivno vjeruje da je šutnja značajnija od riječi. Manji dio političke oporbe uživa, naivno vjerujući da će od silnih udaraca pasti oboje, i njima otvoriti vrata vlasti, a veći dio laje na Mjesec, misleći da će tako zaustaviti vladajuću karavanu. Most ne može odbiti poklon, makar dolazio i od Danajaca, Živi zid ionako ne živi u realnome svijetu pa se i dalje hrani populističkom utopijom, a socijaldemokrati su toliko obuzeti pripremanjem vlastita pogreba da zaboravljaju da svaki sprovod počinje od lijesa. Plenkovićevu HDZ-u opasnosti ne dolaze od protivnika, opasnija mu postaje unutrašnja opozicija.
Eto, i tko onda ima pogrešne savjetnike? Predsjednica, koja je sukladno ustavnim ovlastima pristojno poslala prijedlog za sjednicu vlade, ili pomahnitali premijer, koji otvoreno krši Ustav i šalje udbašku medijsku artiljeriju na predsjednicu? U čemu je točno problem da se održi navedena sjednica?