Kolinda Grabar-Kitarović ušla je u završnu fazu svoga petogodišnjeg predsjedničkog mandata. Za godinu i pol dana već je nova utrka. Bude li išla po drugi mandat i pobijedila, to bi značilo da će na Pantovčaku provesti još pet godina, dakle, ukupno još šest i pol godina. Tko je god i površno poznaje teško je može zamisliti toliko dugo na toj funkciji.
Ona čak fizički ne podnosi Pantovčak i vjerojatno je frustrirana što joj nije uspjelo iseliti se sa te lokacije i preseliti u centar grada, “bliže narodu”, kako je to znala uporno objašnjavati. Osim Pantovčaka, osobu kojoj leže konkretne operativne funkcije, čiji je tempo žustar i koja u svom izoliranom uredu u podsljemenskom dijelu Zagreba ne može izdržati više od nekoliko dana, moraju frustirati i njezine predsjedničke ovlasti. One su male i suviše skučene za takvu osobu. Istina, to što joj Ustav daje skromne ovlasti u upravljanju, dosad nije bila prepreka da ih jednostavno nadraste, pa je u javnosti ostavljala dojam da su joj ovlasti veće.
Po svemu što sada čini, po tome da više ne drži samo lekcije Vladi i premijeru Andreju Plenkoviću nego su to već ultimativni zahtjevi, kako politički utječe i na vladajući HDZ, sada već i na Most, sve je očitije da bi našoj “Kolindi nacionale” više odgovarala uloga hrvatske premijerke. Kada govori i obraća se premijeru i ministrima, njezin je ton patronizirajući i nemoguće je oteti se dojmu kako smatra da bi ona, da je na čelu Vlade, radila uspješnije. Da je privlače izvršne funkcije vlasti pokazala je već na samom početku mandata, kada je na kraju 2015. izbila kriza pri formiranju prve vlade HDZ-a i Mosta. Karamarko i Petrov mjesecima su se natezali oko koalicije, a Petrov je pritom zaigrao i s Milanovićem. Nakon pet krugova konzultacija na Pantovčaku, Grabar-Kitarović odlučila je to presjeći i dala je Karamarku i Petrovu još samo 24 sata da dođu sa 76 potpisa. Javnost je tek kasnije saznala da je tjednima prije toga, očito sumnjajući da će doći do bilo kakvog dogovora, održala tajne konzultacije s desecima istaknutih osoba te formirala svoju takozvanu tehničku vladu, koja bi vladala zemljom do novih, prijevremenih izbora. Vladu je predsjednica formirala po uzoru na Vladu nacionalnog jedinstva, pa bi se u njoj kao ministri, primjerice, našli i lijevi Boris Jokić i desna Bruna Esih, a premijer bi bio moćna menadžerska figura i heroj Domovinskog rata Damir Vanđelić, sadašnji predsjednik uprave Croatije osiguranja. Do ostvarenja njezina plana nije došlo jer su Karamarko i Petrov iskoristili ta 24 sata, donijeli 78 potpisa i doveli Oreškovića.
Prva Plenkovićeva Vlada, ona s Mostom, formirana je uz puno manje problema, nije bilo potrebe za “stabilizaciju” s Pantovčaka. Grabar-Kitarović u tim je uvjetima pronašla svoju novu nišu, vanjskopolitičku. Počela je diktirati tempo strateškog orijentiranja hrvatske vanjske politike i postigla je nekoliko zapaženih rezultata, poput susreta s američkim predsjednikom Trumpom i ruskim predsjednikom Putinom. Vjerojatno ju je fascinirao i način kako njih dvojica kao predsjednici imaju i punu izvršnu vlast. Još dvojica lidera s kojima se ona rado sastaje imaju jednaku vlast, turski predsjednik Erdoğan i srbijanski predsjednik Vučić. Predsjednica zbog te vanjskopolitičke ofenzive vrlo brzo ulazi u spor s Plenkovićem. Pokazalo se, naime, da on uglavnom nije bio pozvan sudjelovati u konzultacijama o tim susretima, nego je bio obaviješten u posljednji tren.
Mnogi sada smatraju da predsjednica kontriranjem Plenkoviću – a vidimo da je, za razliku od njega, podržala i održavanje referenduma o promjeni izbornog sustava – riskira da ne dobije potporu HDZ-a za utrku za drugi mandat. Istina, ona se i ponaša kao da joj uopće nije važno hoće li ili ne imati Plenkovićevu potporu. Zamislimo li da njezin budući politički cilj i nije još jedan petogodišnji mandat, s jalovim i njoj nedovoljnim ovlastima, jasnije je zašto tako nastupa. Ili računa da Plenković više neće biti taj koji će odlučivati o potpori njoj, ili će svoje mjesto u utrci prepustiti nekom drugom HDZ-ovcu. Nadalje, u istupima nakon sabora HDZ-a, predsjednica podržava retoriku Plenkovićevih oponenata Stiera i Kovača. Još je s jednim jakim HDZ-ovcem u partnerskim odnosima, a to je Milijan Brkić. Ako nije slučajno lansirana teza da jedno od rješenja stanja u HDZ-u može biti i to da Brkić preuzme funkciju predsjednika stranke, koji, pak, prvi put ne bi automatski bio i premijer – sada već nije teško zamisliti tko bi u takvom raspletu mogao biti premijer. Bolje rečeno premijerka. Uz uvjet da Brkić bude avanturist.
Predsjednica je potpuno u pravu. Ukazuje na najveće probleme koje treba odmah bez odgode rješavati.