Pomalo i neočekivano, knjiga “Predsmrtni dnevnik” nenadmašnog hrvatskog polemičara, esejista i feljtonista Igora Mandića koju je VBZ objavio uoči lanjskog Interlibera prometnula se u najveći hrvatski polugodišnji knjižni hit.
Na riječkom festivalu autora i sajmu knjiga Vrisku u šarmantnom antikvarijatu Ex libris u kojem je iznimno brojna publika mogla vidjeti i dokumentarni film Helene Sablić Tomić o Mandiću s odličnim nazivom “Igor Mandić, nježno srce i sloboda lajanja”, rečeno je da je do sada prodano čak šest tisuća primjeraka “Predsmrtnog dnevnika”. A da kampanja u zemljama regije (o, kako to gordo zvuči) u kojima je Igor Mandić neobično popularan još nije ni počela. Pa što se to toliko zamamno krije u najnovijem Mandićevu štivu koje je, barem tehnički gledano, doista i objavljeno u obliku dnevnika?
U prvom redu, “Predsmrtni dnevnik”, kao i brojne druge Mandićeve autobiografske knjige, za ova hrvatska olovna vremena neobično je hrabro napisana proza. Jer Mandić se ne odriče svog slobodarskog karaktera i svojih poznatih stavova o vrućim temama kao što su to, primjerice, uvijek turbulentno-olujni hrvatsko-srpski odnosi ili pak (danas već pomalo zaboravljena) popudbina zajedničkih država i zajedničkih kulturnih politika južnoslavenskih naroda. Mandić i u ovoj knjizi propituje suštinu hrvatske neovisnosti i njene moralne stranputice na kojima još uvijek zbunjeno lutaju slučajni političari koji odlučuju o hrvatskoj zbilji. Piše Mandić otvoreno i jasno, i to sa svojih autentičnih, puntarsko-dalmatinskih (ali i po majci istrijanskih korijena) i o ustaštvu i ekstremnim političkim Hrvatima, ne glorificirajući pri tome partizanstvo, a onda i komunistički pokret u cjelini.
Pri tome je vehementan i lucidan, kao što to samo on može biti. Pomalo i nepomirljiv, nespreman na kompromise, na mahove gotovo feralovski isključiv. Ali nikako ne i svađalački raspoložen, nego spreman na intelektualni, a ne i na impotentni ideološki megdan. No najveća vrlina ove knjige koja, s obzirom na naslov, ima pripadajuće crne guste korice krije se u Mandićevoj intimi koju on bez ikakve malograđanske zadrške ispostavlja direktno pred čitatelja.
“Predsmrtni dnevnik” knjiga je čovjeka koji je itekako svjestan svog starenja, ali i patnička knjiga oca koji svoj sve usamljeniji život živi u nepojmljivoj ali duboko ljudskoj tuzi zbog preranog gubitka kćeri Ade. Iako je o kćerinoj tragičnoj smrti Igor Mandić već otvoreno pisao u ranijim također dobro primljenim biografskim knjigama, ovog puta otišao je korak dalje pa se upustio u publicističku šetnju štivom koje se bavi osjetljivim fenomenom samoubojstava.
Tako je “Predsmrtni dnevnik” dobio sasvim iznimni gotovo teoretski sadržaj u kojem autor informira o drugim piscima koji su propitivali samoubojstvo i njegove pravne, ljudske, teološke, psihološke i ine karakteristike. A neki su od njih bili i samoubojice, s više ili manje uspjeha. U pisanju o nenadoknadivom i zapravo fatalnom osobnom gubitku, Mandić je rasni pisac koji doseže vrhove univerzalnosti.
A piše Mandić i o drugim gubicima koji su ga obilježili pa donosi potresne zapise o smrti Antuna Gustava Matoša ili pak javnosti nepoznate zapise prijatelja i pjesnika Vojislava Kuzmanovića o neuspjelom liječenju u bolnici Sestre milosrdnice u Zagrebu (a to je bolnica gdje je, čini se, umrlo najviše hrvatskih pisaca, umrli su tu i Tin Ujević, Ranko Marinković, Miroslav Krleža..., ali to je jedna druga tema). Od smrti koje su ga snažno pogodile, izdvaja se još uvijek relativno svježa i nepreboljena smrt pjesnika i kantautora prijatelja Arsena Dedića, s kojim je dijelio šibensko djetinjstvo, ali i književne i ljudske ukuse. Kritičan prema mnogima iz javnog i nejavnog života, ni prema sebi Mandić nije bez kritičarskih ugriza.
Tako je u “Predsmrtnom dnevniku” ostavio brojne, doista iznimno duhovite tragove o vlastitim “nepodopštinama” koje su vrlo često vezane baš uz neku vrstu hedonističkog pretjerivanja. Mandić nije od onih koji uljepšavaju vlastiti život i vlastite prosudbe, skrivajući nesporazume kao zmija noge. Mandić nije osoba koju se može uvrstiti u šete bandijere. Zato i ima toliko čitatelja i poklonika.
Pa ni kolumne baš ne pišu intelektualci, ne?