Budući da sam prošle godine imao nekoliko uspješnih predviđanja događaja, koji su nekako drugima promakli, odlučio sam na početku ove godine okušati se u predviđanjima nekih događaja za 2017. godinu.
Svi kažu da će nova godina ionako biti puna neizvjesnosti i neočekivanih obrta, pa računam da se neću previše osramotiti ako i grdno omanem u svojim predviđanjima. Svi znamo da su predviđanja budućih događaja jedna od najvećih opsesija čovječanstva. Čitave industrije, burze, politika, znanost, sportske kladionice, igre na sreću, vrte se oko te opsesije. Umjeti dobro čitati naznake budućih događaja bogovska je umjetnost. Kao što reče Heraklit, Zeus niti otkriva niti skriva, već navješćuje znakom.
Ljudi bi htjeli znati budućnost koja je našoj spoznaji nedostupna. To ne znači da su predviđanja bezvrijedna za spoznaju. Međutim, ono što vrijedno u predviđanju nije toliko u samoj spoznaji budućnosti, već u sposobnosti pravljenja odmaka od sadašnjosti; ne u upoznavanju nepoznatoga, već u odmicanju od poznatoga. Dobro predviđati znači misliti izvan okvira danosti, izvan onoga što je “predvidljivo”. Predviđati znači filozofirati.
Tek taj filozofski odmak od predvidljivosti danoga otvara nas zamršenoj i slobodnoj igri povijesti ljudskih poslova. Čitava ta povijest ispletena je u neznanju i tami. Mi ne možemo znati sve posljedice našeg djelovanja. Ako priroda, po onoj staroj, ne čini skokove, ljudska povijest je sva skokovita i krivudava. Boginja Clio poznata je po tome da se voli narugati svojim udvaračima. Naša djela govore puno više od naših namjera. To vrijedi i za one skrivene namjere. Ishodi našeg djelovanja su najčešće nenamjeravani.
Otuda predviđati znači pratiti logiku djelovanja, a ne logiku svjesnih (ili skrivenih) namjera. Povijest ljudskih poslova vođena je nevidljivom (a ne skrivenom) rukom. Ne radi se o uroti, već o svojevrsnom lukavstvu kojem smo mimo svoje volje izloženi. Pa, evo tih mojih predikcija: 1. Inu nećemo otkupiti, niti ćemo HEP prodati. Sva galama oko toga je ionako podignuta kako se ne bi govorilo o krivcima za našu sadašnju lošu poziciju nakon gubitka arbitraže. Neće, naravno, biti prihvaćeno ni moje jednostavno i besplatno rješenje čitave situacije, koje sam predložio u prošloj kolumni, jer je politički preskupo. Manevarski prostor je prilično malen, pa je ovo sve igra na tankoj žici, gdje Plenković sebe dovodi u situaciju sličnu onoj koju je prigovarao Renziju i Cameronu, da su sami sebe rušili idući na bespotrebne referendume.
Zato mislim da od prodaje HEP-a nema ništa, jer je to prevelik zalogaj za Vladu u sezoni kada putem referenduma padaju vlade po Europi. Vidimo, uostalom, da se kulise za Plenkovićevu izlaznu strategiju tu već postavljene. Potpredsjednica vlade i ministrica Martina Dalić, koja vodi glavnu riječ oko agende Ina-HEP, vjerojatno će biti ponuđena kao žrtva u interesu obrane nacionalnih interesa.
Ionako u programu “Vjerodostojno” piše da neće biti prodaje tvrtki od nacionalnog značaja, poput HEP-a. 2. Iz HDZ-ovih skuta će se iznjedriti nova desna stranka, koja će početi djelovati prvo kao klub u Saboru, kako bi vršili pritisak na Vladu, da bi se u pogodnom trenutku, moguće nakon lokalnih izbora, izdvojili i registrirali se kao posebna stranka. Nema boljeg trenutka za osnivanje desne stranke nego kad je desnica na vlasti.
Ljevica će se dodatno radikalizirati na promašenoj agendi ideološkog sukobljavanja i gubit će utjecaj i glasove, koje će pokupiti Plenković svojom strategijom “okretanja centru”. Ali, ta strategija mu “otvara” desno krilo, gdje će se svakako naći novi ponuđač. Suviše je to velika tržišna niša da bi ostala upražnjena. Premijer Plenković, tako, pokušavajući se dodvoriti svima, slabi samoga sebe upravo tamo gdje bi trebao biti najsigurniji.
Otuda mu prijeti i glavna opasnost. 3. Europska unija ide svome kraju, koji bi mogao biti kaotičan. I to ne zbog uspona nacionalizma i populističkih pokreta, već zbog nesposobnosti eurokrata da prihvate neophodnost reforme EU. Europski nacionalisti nisu faktor nestabilnosti i dezintegracije EU, kako ih se prikazuje u medijima, već zadnja šansa očuvanja EU. Akumulirano nezadovoljstvo politikama liberalnih elita na kome profitiraju populistički pokreti, predstavljaju u stvari, posljednji pokušaj da se na neki način reformira i sačuva EU. Naravno, kao zajednica suverenih nacionalnih država, a ne kao nadnacionalni centralizirani entitet. Međutim, liberalne elite ne mogu pristati na rješenja koje nude nacionalisti, jer bi time dobrovoljno same sebi potpisale političku osmrtnicu.
