Vrijeme prolazi, ali ne prolazi veličina i vrijednost “Oluje”, koju upravo slavimo, i čovjeka bez kojega je ne bi bilo, dr. Franje Tuđmana. Svih osamnaest godina od te oslobodilačke akcije obilježeno je njezinim značenjem. Kad je pobijedio na prvim izborima 1990. godine te izabran za predsjednika Hrvatske, bar deset političara, uglavnom poznatih sudionika i žrtava obračuna s Hrvatskim proljećem, mislilo je kako je Tuđman zauzeo mjesto koje po imenu, pameti i zaslugama njima pripada. Zavist prema Tuđmanu poslije “Oluje” povećat će se do usijanja. Oporba i mediji su znali koliko je oslobođenjem zemlje narasla snaga HDZ-a, pa su se pojačavali napadi na tu stranku i njezino vodstvo koji su kulminirali uoči izbora na početku 2000. godine. Obezvređivano je sve u zemlji, kao da u njoj cijelo vrijeme nije postojalo ništa osim pljačke i kriminala. U oporbenom opanjkavanju Tuđmana i HDZ-a gotovo se neće razlikovati ljevica, centar i desnica. Jedan dužnosnik poslije dolaska Račanove koalicije na vlast izjavit će kako je desetljeće hrvatske samostalnosti – deset izgubljenih godina. Poslije promjene vlasti udari na Oluju doći će i s Pantovčaka i iz Banskih dvora.
Račan i njegov ministar Pančić počet će progon “lažnih ratnih invalida”, na naslovnicama medija naći će se imena raspektabilnih generala kao da su najgori kriminalci, a hajka će trajati mjesecima. Poslije će se ustanoviti da su manje-više sve te optužbe krivotvorine. Uz gromoglasan pljesak svekolike medijske i političke ljevice Stjepan će Mesić umiroviti sedam generala zbog otvorenoga pisma u kojemu su prosvjedovali zbog kriminalizacije Domovinskoga rata. Inače će Mesić u svih deset godina svojih dvaju mandata iskazivati bolesnu obuzetost Tuđmanom, čije značenje je “Olujom” naraslo do nedosezivih mu visina. Patuljak će iz podnožja tih visina svako malo odapinjati strijele na svoga prethodnika, na najnedostojniji način pokazujući kako ga nije dostojan. Ni povratak HDZ-a na vlast neće zaustaviti detuđmanizaciju, a ima svjedoka kojima je Sanader povjerovao svoju ambiciju da kao državnik nadmaši Tuđmana! Za to su mu služili mediji koji su ga danomice i jednako se tako obračunavali s Tuđmanovim naslijeđem.
Napadi na “Oluju” i svekolika kriminalizacija Domovinskoga rata bili su tako žestoki i rašireni da su ratnici govorili kako treba još samo malo pa će se morati stidjeti što su sudjelovali u obrani zemlje. Dan uoči oslobađajuće presude Gotovini i Markaču neki su listovi objavili tekstove s očekivanjem punim zlobe da će kazne biti potvrđene i da će to biti “presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”, a poslije sretne vijesti iz Haaga ti su tekstovi netragom nestali. U svih ovih osamnaest godina mediji su o “Oluji” neusporedivo više pisali i govorili negativno nego pozitivno. Pojedine nevladine udruge i njihovi čelnici, poput HHO-a i Žarka Puhovskog, zločine su hrvatskih vojnika uvećavali do nepojmljivih razmjera, pa je Haaški sud prihvatio zanemariv broj činjenica iz njihovih svjedočenja.
U kriminalizaciji “Oluje” hrvatske će vlasti do posljednjega trenutak biti na usluzi Haaškom tužiteljstvu, pa je tako zbog tzv. topničkih dnevnika Jadranka Kosor organizirala tako bjesomučan progon članova Gotovinina odvjetničkog tima da će je sam Haaški sud morati obuzdavati. Nasuprot gotovo općem ocrnjivanju “Oluje” i cijelog Domovinskog rata Andrija je Hebrang po broju civilnih žrtava dokazao da je to bila najnevinija obrana zemlje u povijesti. Ali za neke moćne svjetske čimbenike i za određen broj ljudi u Hrvatskoj – samostalna Hrvatska zločin je po sebi, ni ona ni njezin tvorac Tuđman ni njezin oslobodilački rat ne mogu i ne smiju biti nevini. No uvijek se susreću s nesavladivom preprekom – golema većina građana baš nikad, teškoćama i pritiscima unatoč, unatoč tolikom nagovaranju medija, nije posumnjala ni u samostalnu Hrvatsku, ni u Tuđmana, ni u Gotovinu i Markača, ni u Domovinski rat, ni u “Oluju”. Narod se pokazao mnogo izbirljivijim od svoje javnosti.
