Naše razumijevanje svemira temelji se na teoriji velikog praska, koja sugerira da se svemir proširio iz jedne točke prije otprilike 13,8 milijardi godina. No, što ako ta teorija nije potpuna ili čak ako nije uopće točna? Ovdje na scenu stupa teorija "umornog svjetla", koja nudi alternativno objašnjenje crvenog pomaka udaljenih galaksija, ključnog za razumijevanje širenja svemira.
Za razliku od teorije koja tvrdi da se svemir širi kao posljedica velikog praska, teorija umornog svjetla sugerira da svjetlost gubi energiju dok putuje prostorom, što uzrokuje crveni pomak. Ako je to točno, onda bi veliki prasak mogao biti pogrešna pretpostavka, otvarajući vrata potpuno novoj perspektivi o tome kako se svemir razvijao. Ovakva tvrdnja ne samo da osporava dosadašnje shvaćanje širenja svemira, nego i poziva znanstvenike da preispitaju teorije koje su desetljećima dominirale kozmologijom. Najvažnije je, međutim, da je prema ovom tumačenju kozmološkog crvenog pomaka svemir beskonačan i vječan.
Iako imamo desetljeća prikupljenih podataka koji podržavaju ovu teoriju, važno je napomenuti da ona ostaje upravo to — teorija. Prema teoriji velikog praska, svemir se proširio iz nevjerojatno male, vruće i guste točke te se od tada širi, postaje rjeđi i hladniji. Ovo je objašnjenje danas najbolji model kojim astronomi objašnjavaju nastanak materije, prostora i vremena prije 13,8 milijardi godina.
Međutim, kao i kod svake teorije, uvijek postoji prostor za sumnju i nova otkrića. Što ako se veliki prasak nije dogodio? Što je postojalo prije njega? Što ga je izazvalo? Ovo su pitanja koja i dalje ostaju bez odgovora, a kako se tehnologija razvija, tako raste i naša sposobnost proučavanja svemira. Čini se da smo poput kolektivnog Sherlocka Holmesa, pažljivo analizirajući podatke prikupljene teleskopima, slažući slagalicu svemira komad po komad, pokušavajući razumjeti kako je sve počelo.
Skoro stotinu godina stara teorija umornog svjetla osporava ideju da se veliki prasak ikada dogodio. Prema ovoj teoriji, fotoni svjetlosti gube energiju dok putuju golemim prostranstvima svemira, uzrokujući crveni pomak. Ovu teoriju prvi je predložio astronom Fritz Zwicky 1929. godine kako bi objasnio fenomen crvenog pomaka, odnosno smanjenje energije svjetlosnih fotona s povećanjem valne duljine, dok se galaksije udaljavaju od nas.
VEZANI ČLANCI:
No, ako svjetlost doista gubi energiju tijekom putovanja, to bi značilo da je svemir statičan, a ne da se širi ubrzano, kao što teorija velikog praska tvrdi. Znanstvenici su desetljećima pokušavali opovrgnuti ovu teoriju, a mnogi su je smjestili na rub fizike. Ipak, kako se tehnologija razvija, tako se mijenja i naše razumijevanje svemira. Tehnološki napredak omogućio je nove uvide, a istraživanja poput onih koje provodi profesor Lior Shamir sa Sveučilišta Kansas State ponovno oživljavaju ovu gotovo zaboravljenu teoriju.
Shamir koristi podatke prikupljene najnovijim svemirskim teleskopima, kao što je James Webb, kako bi potvrdio da svjetlost zaista gubi energiju dok putuje svemirom. Ovaj teleskop, koji pruža najdetaljnije fotografije udaljenih galaksija, pokazuje da postoje anomalije u teoriji velikog praska koje ranije nisu bile uočene.
U 1920-ima Edwin Hubble i George Lemaitre otkrili su da se galaksija, što je udaljenija, brže udaljava od Zemlje, a to je dovelo do razvoja teorije velikog praska. Međutim, podaci prikupljeni teleskopom James Webb sada otvaraju pitanja o ovoj teoriji. Naime, njegova analiza pokazuje da razlika u crvenom pomaku postaje izraženija kako su galaksije udaljenije od Zemlje.
Što je galaksija udaljenija, to je crveni pomak izraženiji, a ova nova opažanja pružaju nove uvide u odnos između kretanja galaksija i njihove udaljenosti od našeg planeta. Takvi rezultati podržavaju teoriju umornog svjetla, sugerirajući da svjetlost doista gubi energiju dok prolazi svemirskim prostranstvima. Time se otvara mogućnost da svemir nije u stalnom širenju, već da postoji neki drugi proces koji utječe na ponašanje svjetlosti.
Iako Shamir donosi zanimljive dokaze, većina znanstvene zajednice ostaje skeptična prema teoriji umornog svjetla. Astronomi tvrde da bi, ako bi fotoni svjetlosti gubili energiju tijekom vremena, udaljeni objekti u svemiru izgledali 'zamućeno'. Međutim, slike koje danas dobivamo sa svemirskih teleskopa, uključujući i James Webb, pokazuju jasne i oštre slike galaksija, što ne podržava ideju da svjetlost gubi energiju.
Drugi ključni razlog za skepticizam dolazi iz podataka kozmičke mikrovalne pozadine (eng. Cosmic Microwave Background – CMB). Ovaj slabi sjaj, koji je zaostao iz ranih faza svemira, datira iz vremena kada je svemir bio star tek 380.000 godina. Gotovo jednolika temperatura kozmičke mikrovalne pozadine, uz male varijacije, savršeno se uklapa u teoriju velikog praska i širenje svemira. Ovi podaci ne slažu se s teorijom umornog svjetla, jer ne pokazuju gubitak energije svjetlosnih fotona, što dodatno otežava prihvaćanje Zwickyjeve teorije.
Iako teorija umornog svjetla izaziva uhodane kozmološke modele, ostaje pitanje hoće li je znanstvena zajednica prihvatiti u skoroj budućnosti. Bez obzira na to, ovakva propitivanja temeljnih teorija ključna su za napredak u razumijevanju svemira. Na kraju, nova otkrića ne dolaze iz prihvaćanja statusa quo, već iz otvorenosti prema ideji da ono što smatramo znanjem možda nije potpuno ili točno. Svemir je tajanstven i jedino preispitivanjem postojećih teorija možemo otkriti nove horizonte.
>>FOTO Zovu je najmanjom katedralom na svijetu, a nalazi se u Hrvatskoj: Ovo je 11 zanimljivosti koje o njoj ne znate>>
