Na groblju u Maloj Paukovoj pokraj Petrinje pokopan je u utorak Branko Tepić, dječak iz nosiljke s jedne od najpoznatijih ratnih i antifašističkih fotografija iz Drugog svjetskog rata – "Majka Knežopoljka" Žorža Skrigina. Branko je preminuo u nedjelju u 81. godini života.
– Nakon svih životnih Golgota i stranstvovanja u ovom svijetu, zbog čega je sebe često nazivao vječitim izbjeglicom, u 81. godini života preselio se u naručje Avramovo. Carstvo ti Nebesko, brate naš – rekao je paroh petrinjski Saša Umićević koji je služio opelo na pokopu Branka Tepića.
Otrčao sam ispred i legao
"Majka Knežopoljka", legendarna fotografija koja je u postavama muzeja diljem svijeta, postala je simbol izbjeglištva i stradanja civila u Drugom svjetskom ratu, a nastala je na Kozari u siječnju 1944. godine. Na fotografiji Brankova majka Milica Tepić u zbjegu vodi svoje dvoje djece. Tada dvogodišnjeg Branka nosila je u torbi na leđima, a njegovu dvije godine stariju sestru Dragicu drži za ruku.
Čuvena fotografija nastala je nedaleko od sela Knežice, na području Knežopolja, u trenutku kada je poznati ratni reporter Žorž Skrigin sreo Milicu Tepić iz dubičkog sela Komlenca koja je, bježeći od nacista, spašavala svoju djecu. Skrigin će tu fotografiju, inspiriran mjestom njezina nastanka i poemom Skendera Kulenovića, nazvati "Majka Knežopoljka".
Sam Skrigin kasnije je opisao trenutak nastajanja fotografije.
"Siječanjsko zubato sunce diglo se dosta visoko kada smo dobili obavijest da krenemo prema Knežopolju. Gostoljubivi Kozarčani htjeli su nam olakšati ovu ofenzivu pa smo dobili čak i konje za jahanje. Zajedno s nama kretao se i veliki zbjeg. Svi su oni bili natovareni stvarima potrebnim za duže vrijeme. I kada smo sišli u Knežopolje, vidio sam jednu ženu koja je išla odvojeno od ostalih. Ona je vodila jedno dijete za ruku, a drugo joj je bilo privezano na leđima, a osim djeteta, nosila i neophodne stvari za obranu od zime i duže ofenzive. Tu su bili: jorgan, torba s hranom, pa čak i lonci. Jašući pored nje, čekao sam priliku da je bolje snimim… Otrčao sam dvadesetak metara ispred nje i legao u travu, čekajući da naiđe. Duboko zamišljena ona se približavala, držeći i dalje ruku na licu. I konačno izraz koji sam htio snimiti, bio je ispred mene", napisao je Skrigin u svojoj knjizi "Rat i pozornica" dodavši kako mu je Milica na njegovo pitanje kamo se zaputila odgovorila:
"U prvoj su mi ofenzivi muža ubili, sad su i kuću spalili. Eh, da mi nije ovo dvoje, znala bih ja kuda. Ovako, mali su, moram ih paziti."
2008. godine i Branko Tepić progovorio je o ovoj fotografiji.
– Majka Milica s mojom dvije godine starijom sestrom Dragicom, zbog prijetnji ustaša, u proljeće četrdeset i druge iz Kozarske Dubice izbjegla je u Garešnicu u Moslavini. Tamo sam ja i ugledao svijet, i to samo mjesec dana poslije pogibije moga oca, također Branka. Bio je borac Kozarskog odreda – rekao je tada Branko koji oca nikad nije vidio dodajući kako su se 1944. Milica i djeca vratili u rodni Komlenac gdje su zatekli zgarište kuće te krenuli dalje s vojskom.
Stalno smo bježali
– Majka nije imala što osim s nama tumarati Kozarom, od sela do sela, tražeći koricu kruha i mjesto gdje će prenoćiti. Majka je imala nas dvoje malih koji smo stalno plakali. Zato se nigdje nije zadržavala, da ne odamo skriven narod. Lutali smo tako, ljudi su nam davali hranu i vodu, ali spavali smo na otvorenom, pod bukvama. Majka je, uz mene, na leđima vukla i zavežljaj sa šerpom. Kad naiđemo na zgodno mjesto, ona zapali vatru, skuha nam nešto što je dobila, odmorimo se, ugasi vatru i nastavljamo dalje. Stalno smo bježali od Nijemaca i ustaša, a za jedne od tih bježanija sreo nas je Skrigin koji mi je tom fotografijom odredio put kojim, evo, i danas idem. Odredio mi je put izbjeglice koji se nikada nije skrasio tamo gdje su mu korijeni – rekao je Branko.
Obitelj se nakon rata vratila u Komlenac gdje majka Milica umrla 1949. godine. Branko sa sestrom Dragicom poslije majčine smrti odlazi ujaku Marku Vlajniću u Dubicu gdje završava školu, upisuje Pedagošku akademiju u Petrinji te 1965. počinje raditi kao nastavnik biologije i kemije u Gradusi kod Gline. Tu upoznaje suprugu Milju iz sela Mala Paukova s kojom će imati troje djece. Ubrzo se zapošljava u Gavriloviću te se seli u Sisak, no 1991., početkom ratnih zbivanja, napušta ga i odlazi u vikendicu u Paukovoj. Nakon Oluje ponovo odlaze u izbjeglištvo, ali se već 1998. Branko i supruga vraćaju u suprugino rodno selo. Iza Branka, kojemu je supruga umrla ranije, ostalo je pet unuka. Oni danas žive i rade u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji.
Sestra Dragica udala se s 19 godina, imala je dvoje djece te je preminula 1984.
