Iz večeri u večer na televiziji gledam Milanovića i Karamarka kako se svađaju zbog autocesta. Prvi ih hoće dati u koncesiju, drugi mu ne da. I shvatih da to njihovo prepucavanje nema smisla i da to može razriješiti samo šeik Hassan.
I tako sam jednu večer, iznerviran njihovom svađom, rekao svojoj ženi Ljiljani da mi ispegla haljine.
– Idemo sutra kupiti autoceste – rekoh joj. – A i ti se preruši u pustinjsku princezu da nas ne otkriju.
Kad smo se već spremili, malo sam se zamislio: Hoće li me ovaj put provaliti? Prošle godine je na moje lažno predstavljanje nasjela Silvija Luks, prije dvije godine "stradao" je gradonačelnik Makarske, pa ove godine Ruža Tomašić, prije nje čak i Ćiro Blažević... Odlučih stoga povesti "pojačanje" – tjelohranitelja Jasmina Buljića, nabildanog mladića koji se bavi boksom, i prevoditelja Mustafu Alajbegovića, direktora Arapskog centra u Zagrebu. Dosad je svake godine prevoditelja glumila moja Ljiljana (iako ne zna ni a ni b arapski). Ali ove godine sam je odlučio poštjedeti muka muljanja. Neka ovaj put bude prava pustinjska princeza, poslušna i pokorna arapska žena, vrijedna svog muža, bogatog šeika Hassana.
Crni mercedes, šeik i princeza u tradicionalnim nošnjama, te prevoditelj i tjelohranitelj u skupocjenim odijelima, nisu mogli ni do naplatnih kućica Lučko neopaženo. Neposredno prije kućica prometni policajac ispružio je svoju stop palicu. No kad je vidio šeika i princezu, ljubazno nas je pozdravio i poželio nam ugodan boravak u Hrvatskoj. Usput je zaustavio nekoliko vozila kako bi nam oslobodio prolaz.
Kod naplatnih kućica prevoditelj Mustafa pokušao je naći nekoga s kim bismo mogli razgovarati o autocesti. No nitko nije htio govoriti, svi su nas uputili na ministra Hajdaša Dončića.
Na autocesti smo se zaustavili na odmorištu Brinje. Svi su gledali u mene, i domaći i strani turisti.
– Vidi ovu princezu. Pitaj Boga koja mu je to po redu...
Na to mu je prevoditelj Mustafa dobacio da je to šeiku treća žena.
– A znao sam. Jebi ga, a ja imam jednu kojoj ne mogu kupiti ni bajaderu, iako rintam ko Bandić, 24 sata na dan.
Posao već napola gotov
Sjeli smo u kafić, a prevoditelj Mustafa upitao je djelatnicu:
– Ima li netko s kime bi šeik razgovarao o autocesti?
– Ima, ima! Evo sad ću vam dovesti šefa i hvala bogu što je danas ovdje – odgovorila je i odmah ga dovela do našeg stola. Predstavio se kao Igor Cerić, voditelj regionalnih Ininih benzinskih crpki i odmorišta na autocesti.
– Evo, šeik bi volio uzeti autocestu u koncesiju pa je htio proći njome svojim automobilom.
– Da, to bi bilo sjajno! A što konkretno želi?
– Želi uzeti u koncesiju cijelu dionicu autoceste od Zagreba do Vrgorca na 50 godina.
– Hmmm, ne znam koliko vam je pametno uzeti je skroz do Vrgorca... Ovaj dio autoceste zimi vam je mrtav. Nema psa. Moja preporuka vam je da uzmete dionicu od Zagreba do Josipdola jer na njoj ima prometa i ljeti i zimi gotovo istim intenzitetom.
– Zanima me kolika je godišnja zarada na tim benzinskim pumpama?
– Nemojte se ljutiti, ali te podatke ne mogu vam dati, to je tajna. Ali kako sam vam već rekao, ovdje ima zarade samo ljeti. Zimi je sve mrtvo.
– Žale li se ljudi na cijene goriva? Naime, kad sam vidio kakve su vam cijene goriva, ostao sam šokiran.
– Naravno da se žale. I to ne samo domaći nego i strani gosti. Za Hrvate i njihove plaće 11 kn po litri goriva je puno. Pa pogledajte, domaći gosti čak ne sjede u kafiću, već u ovom obližnjem odmorištu na klupicama sa strane jedu svoje sendviče i sokove.
– To se svakako mora promijeniti i cijene se moraju sniziti. Ako bog da, i ako se uspijem dogovoriti s premijerom Milanovićem i ministrom Hajdašem Dončićem, što je u stvari već 90 posto dogovoreno, i uzmem autoceste u koncesiju, kupit ću i sve benzinske crpke na njoj. To će biti jako dobro jer mi imamo nafte i snizit ćemo cijene da s PDV-om i svim trošarinama litra goriva bude pet kuna.
– Uh, pa je li to moguće? Ne vjerujem da će vam to uspjeti jer na gorivu je ovdje monopol.
– Pa Milanović i Hajdaš Dončić rekli su mi da je donedavno bio monopol i na struju, ali više neće biti, a tako je i s gorivom.
– A što će biti s radnicima koji tu rade? Svi koji uzmu bilo što u privatizaciju ili u koncesiju prepolove radnu snagu i još dovedu svoje za puno niže plaće?
– Ne ne, to se neće dogoditi. Naprotiv, svi radnici će ostati jer vidim da rade i nema potrebe da se bilo što mijenja. Recite samo, zanima me, ako i to nije tajna – kolike su vaše plaće?
– Tu nema nikakvih tajni. Kao voditelj regionalnih Ininih benzinskih pumpi i odmarališta na autocesti, imam plaću od oko 10 tisuća kuna, a radnici imaju do pet tisuća kuna.
– Pa to je mizerno. Vaša plaća bit će pet tisuća eura, a radnici će imati dvije tisuće eura kad ja dođem.
Kad je prevoditelj Mustafa izgovorio visinu plaća koje je šeik obećao dati, djelatnice u kafiću koje su cijelo vrijeme pozorno slušale razgovor njihova šefa i šeika komentirale su između sebe.
Fotografija za uspomenu
– Isuse, jesi ovo čula? Dvije tisuće eura! Nadam se da će nam on biti budući vlasnik!
Kao i djelatnice u kafiću, i voditelj Cerić nije ostao ravnodušan na šeikovo obećanje o visini plaća, pa ga je oblio znoj.
– To bi bilo divno jer mi se zaista naradimo i zaslužujemo više plaće. Evo vam moj broj mobitela u slučaju da bilo što zatrebate. Možete se javiti u svako doba dana i noći.
Potom je zamolio za zajedničku fotografiju kako bi svojima doma pokazao tko mu je danas bio na pumpi jer mu bez fotografije sigurno neće vjerovati. – Ženo, nećeš vjerovati tko je sad bio ovdje i s kim sam razgovarao. Poslat ću ti slike na viber – uzbuđeno je sa svojom ženom telefonski razgovarao Cerić.
– Gospodine Ceriću, hvala vam što ste odvojili svoje dragocjeno vrijeme i ne morate se brinuti za svoje radno mjesto.
– Hvala vama na posjetu jer ste nam time učinili čast. Vidjeti šeika uživo je kao da ste sreli izvanzemaljca!
Cerić nas je otpratio do automobila, a mi smo krenuli do tunela Sveti Ilija kako bismo domaćem stanovništvu obećali besplatan prolaz kroz tunel.
>>Hajdaš Dončić: Zadržat ćemo kontrolu nad autocestama
