U Hrvatskoj nijedna ozbiljnija politička ili kulturna tema ne može proći bez upletanja ljevičara i desničara. Vidjelo se to i nedavno kada je na “javnoj televiziji” raspravljano o kurikularnoj reformi, tj. o preobrazbi školstva. Tada je Slobodan Prosperov Novak na svoj žustri, ali argumentirani, način prigovorio autorima reforme da je ona zapravo “kostur iz Milanovićeva ormara”.
Trojica sudionika rasprave (Zoran Ferić, Tomislav Reškovec i Velimir Visković) odmah su se uzjogunila. Pogotovo kada je S. P. Novak vehementno ustvrdio da školske lektire “nema bez oca hrvatske književnosti Marka Marulića”. Trojica pripadnika intelektualne ljevice počela su negodovati da ih Novak optužuje za antihrvatstvo. Već sutradan javili su se i hrvatski desničari ustvrdivši da reforma doista mora da je grozna čim je eto “napada i liberalno-lijevi Prosperov Novak”! Tako smo – tipično hrvatski – od ljevičara čuli da je kurikulum super, a od desničara da je katastrofalan. Jedino nismo čuli što o tome misle umjereni, razložni i “normalni Hrvati”! Kao da su oni u Hrvatskoj javna manjina! Uzmemo li kompetentne, Slobodana Prosperova Novaka i Milanu Vuković Runjić, kao egzemplare većinske Hrvatske onda je zapravo neshvatljivo koliko malo javnoga prostora hrvatstvo ima u najznačajnijim nacionalnim temama. Ljevičari su najmasovniji i najbolje javno raspoređeni, pa su stoga i najutjecajniji. Usprkos tome što su mahom narcisoidni, anacionalni i isključivi. S druge strane, naši su desničari često ostrašćeni, neuki i frustrirani. Njihovi tekstovi po raznim portalima mahom su i politički i jezično polupismeni. Takve pisanije više sliče na riječnu naplavinu. Ima tu svega: otkinutog granja, mulja, starih cipela i krepanih mačaka. Kakvo desničarsko mišljenje može formirati nešto takvo? Istodobno, veliki Hrvatine koji stoje iza toga skloni su intelektualni dio hrvatske elite, poput spomenutoga S. P. Novaka i sličnih, nazivati Hrvatekima! Kao što ih i ljevičarski stekliši – često ljeviji od pameti – samo zbog toga što su nacionalno svjesni javno prokazuju kao nacionaliste! Prava hrvatska lijeva inteligencija nikada nije bila anacionalna ni antinacionalna. August Cesarec noć prije nego što će ga ustaše strijeljati u Kerestincu, na podrumskome zidu kuće u kojoj je bio zatvoren, krvavim noktom piše: “Živjela sovjetska Hrvatska!” Zbog Hrvatske glavu gubi i Andrija Hebrang.
Danas su svi naši ljevičari po svojoj samodefiniciji uvijek i antifašisti! Jedino se ne zna slijede li niz koji ide od Vladimira Nazora i Ive Politea preko Ive Tijardovića, Antuna Barca, Jure Kaštelana, Ranka Marinkovića do Slobodana Novaka. Ili onaj koji počinje s Josipom Brozom Titom i ide preko Jure Bilića i Milutina Baltića do Budimira Lončara i Stipe Mesića. Tko je pak uzor “hrvatskoj antifašističkoj kulturnoj javnosti” koja već dugo i sve masovnije protestira “zbog kulturne regresije” prijeteći da se iz mase pretvori u gomilu?
>> Ima li Finkielkraut doživotno pravo na prigovore Hrvatskoj
>> Hoće li nakon Londona premijeru oprostiti Hasanbegovića
