Politička stabilnost od samog je početka vladavine dugine koalicije, koju vode Andrej Plenković i HDZ, bila i ostala javna mantra svih ključnih ljudi tog doista šarolikog vladajućepolitičkog saveza: Andreja Plenkovića, dr. Milorada Pupovca, Gordana Jandrokovića, Ivana Vrdoljaka, Veljka Kajtazija, Milana Bandića, dr. Furija Radina, Branimira Glavaša i drugih. Ta je stabilnost uvijek bila politički cilj i ključno načelo opstanka na vlasti koja se stalno vrtjela i vrti oko minimalnih i dragocjenih „76 ruku“.
Da je tome tako, ilustrirat ću trima Plenkovićevim izjavama izgovorenim u rasponu od gotovo dvije godine. Nakon 100 dana koalicije HDZ-a i Mosta, Plenković je 26. siječnja 2017. kazao: „Forte ove Vlade bit će politička stabilnost zemlje, poruka dijaloga, poruka smanjivanja podjela i tenzija, kulture dijaloga, traženja konsenzusa oko strateških pitanja. To je politika za koju ću se zalagati i koju ću voditi kao predsjednik Vlade.“ U novogodišnjoj čestitki, 30. prosinca 2017., premijer je rekao: “Politikom jačanja povjerenja u državne institucije i protivljenjem daljnjoj polarizaciji u društvu, potvrdili smo značaj političke stabilnosti kao preduvjeta za gospodarski rast, smanjivanje nejednakosti i kvalitetniji život naših ljudi.” Konačno, 22. rujna 2018. u Osijeku ponovno je „forte“ stavio na političku stabilnost: „Politička stabilnost je preduvjet bilo kakvog ekonomskog napretka i planiranja bilo kakvog ulaganja u Hrvatsku.“
Kult političke stabilnosti, koja je ekonomski poželjna i korisna, nije isključivo hrvatski fenomen. Početak trećeg tisućljeća donio je u brojnim državama velike političke, socijalne i demografske nestabilnosti, koje su se pojavile kao posljedica pokušaja SAD-a i njegovih europskih „saveznika“ da demokratske revolucije „izvezu“ u države koje su dotad bile nedemokratske, despotske, često i zločinačke. Danas je jasno da su ipak imale jednu veliku i važnu vrlinu: bile su stabilne. Nakon svrgavanja bivših diktatora i zločinaca te su države postale rasadište vjerskog ekstremizma, terorizma, a nakon toga i izvorom velike seobe naroda 2.0, koja je u Europskoj uniji stvorila zastrašujuću migrantsku moralnu paniku, političku nestabilnost i svojevrsnu antistranačku revoluciju koja je na vlast ili pred vlast dovela brojne narodnjačke (populističke) vođe, pokrete i stranke. Sama Unija našla se tako, i još se uvijek nalazi, pred rizikom opće političke nestabilnosti. Politička stabilnost u tim je okolnostima postala politički ideal birokrata Europske unije i njihovih nacionalnih epigona, među koje moramo svrstati i predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića.
Dakle, kad govorimo o političkoj stabilnosti i nestabilnosti, uvijek moramo imati na umu to da su brojni diktatorski i satrapski režimi bili itekako stabilni. Politička stabilnost upravo zbog toga ima određenu vrijednost, ali je cijena koju građani plaćaju za tu 76-ručnu političku stabilnost iznimno, s društvenog stajališta, visoka. Naime, sadašnja krhka saborska većina nije izraz biračke volje građana, a zasniva se na raznoraznim interesima i strahovima velikog broja saborskih zastupnika da bi pad vlade za mnoge od njih značio konačni kraj političke karijere, a nemali bi se broj našao na udaru pravosuđa. No najveća cijena te nakaradno shvaćene političke stabilnosti jest opća i politička apatija koja se poput kakve pošasti ili „kuge“ širi hrvatskim društvom, posebice među mladim ljudima. „Politička stabilnost“ pretvorila se u opću i političku apatiju i zbog toga što se u međuvremenu dogodilo potpuno rasulo u SDP-u. Masovni odlazak mladih ljudi iz Lijepe Njihove jednim je dijelom posljedica tih apatija.
Politička stabilnost kojoj tepa Plenković zapravo je opća i politička apatija koja paralizira najkreativnije i najvrjednije ljude, koji jednostavno ne žele imati nikakve veze s političkom kastom, koju smatraju utjelovljenjem najgorih zala: lažljivosti, prevrtljivosti, potkupljivosti, bahatosti, nesposobnosti, lijenosti, neznanja, korumpiranosti. Razmjere političke apatije i bijega ljudi od političkog aktivizma, pa i pukog glasovanja, empirijski pokazuju brojna istraživanja Eurobarometra. U Hrvatskoj ovog časa nekoliko pojedinaca i skupina ljudi razmišlja o pokretanju novih i novo-starih političkih „platformi“, pokreta, stranaka. Ključni problem s kojima će se svaki od tih projekata susresti jest stanje duboke opće i političke apatije. Gnjevne ljude lako je motivirati na politički aktivizam, apatične ljude gotovo nemoguće.
Što se Andreja Plenkovića tiče, vlast ga je, nažalost, iskvarila. Danas, 750 dana nakon osvajanja vlasti, on govori samo o političkoj stabilnosti. Dijalog, smanjenje podjela i traženje suglasja o strateškim pitanjima više ne spominje. Umjesto toga, on i njegovi ministri u Saboru i javnosti ismijavaju i cipelare ionako tragikomičnog Davora Bernardića, ali i sve zastupnike koji kritički progovore o njemu osobno, njegovoj stranci, njezinim koalicijskim ortacima i „strateškim pitanjima“ o kojima je obećavao konsenzus. Cijena političke stabilnosti koja se svodi na 76 ili 80 ruku previsoka je za vrijednost koju našoj zemlji i narodu ta nestabilna stabilnost donosi i – odnosi.
Plenković i Vlada rade i pokazuju rezultate, raste proračun, broj zaposlenih.. Nesposobna i raspadnuta oporba ne nudi ništa niti je u prošlosti pokazala ikakve rezultate.