Antifašistička arhitektura Europe više ne postoji. Trebat će se početi raditi iznova, iz temelja, na potpuno novim paradigmama i uz duboko uvažavanje činjenice da pitanje totalitarizacije društva nije eksponent povijesnih iskustava 20. stoljeća, nego je to pitanje kontrole budućnosti kroz proizvodnju socijalne ovisnosti i stvaranja rezignirane šutljivosti. Antifašizam nesumnjivo jest jedina ispravna opcija, ali zaboravite na logiku i na pitanje pobjednika u prošlom velikom ratu.
Pođimo od činjenice da se u povijesti neprekidno sudaraju dva koncepta uređenja svijeta; svijet straha, sile, subordinacije, kontrole i nejednakosti i svijet bratstva, pravde, jednakosti i slobode. Tek ponekad, i uglavnom na kraće periode, ovaj drugi pobijedi mrak i nepravdu prvog, koja i nakon toga dugoročno čini sve da bi se u prilagođenom, poboljšano-prikrivenom modelu korak po korak vraćao u dominantan položaj. Zato se mora vrlo ozbiljno shvatiti da fašizam nije pobijeđen i da on nije jednokratni neuspio radikalizirani pokušaj napajanja tla krvlju, nego trajno stanje modificirane društvene dinamike koja uspješno pronalazi načine za preuzimanje temeljnih društvenih poluga.
Snaga fašizma nije u ideji, nego u ljudskoj prirodi i njegovoj sposobnosti da na površinu izvuče ono najgore iz te prirode, da oslobodi sve njezine suspregnute sablasti surovosti i krvoločja, da je rastereti sustezanja i obzira, da je uvjeri kako joj je, kroz svaki oblik tolerancije, činjena nepravda i da se time odricala svoje srži. Fašizam ima simplificirane odgovore na sva pitanja, a ni jedan taj odgovor ne donosi istine, nego isključivo cilja u izmišljene krivce. Time se s jedne strane potpuno lišavanje odgovornosti nadoknađuje maksimumom odgovornosti manjinskih skupina koje se pak regrutiraju iz sve užih i užih krugova podobnosti. Fašizam nije pobijeđen ni u Drugom svjetskom ratu. On je poražen u jednoj bitki, na trenutak pritajen birao je najprijamčiviji oblik korespondiranja sa suvremenim trendovima sve do trenutka dok trendove nije ponovno sam bio u prilici postavljati. Trubiti gotovo infantilno da je pitanje antifašizma ujedno pitanje bivanja na pobjedničkoj strani otrcana je fraza, jer elementarna istina može se pronaći i u naoko gorkoj inverziji, da svi oni koji danas pokušavaju, recimo, veličati poražene snage u spomenutoj bitki Drugog svjetskog rata, koji sve neopterećenije pokazuju čija majka crnu košulju pere, da upravo ti prevode Hrvatsku na pobjedničku stranu i u krilo svjetske pobjedničke alijanse u nastajanju.
Fašistička internacionala nije ridikulozna utopija. Ona čak nije ni predaleka budućnost. Ona je posve očit prezent koji ne mora, na prvu, nuditi logore, deportacije, rasne zakone, barem ne otvoreno, ako već nudi metodu, klasifikaciju čovjeka, upotrebljivost njegove duše i oslobađanja zvijeri ljudske prirode s lanca. Fašizam ne dolazi na vlast. On već je vlast. On je deklarativna demokracija jer ne može postati suštinska sloboda. On demokratske mehanizme ovog puta ne koristi da bi samo došao na vlast nego da bi ovladao političkim procesima, ne pokušava saznati što donosi realizacija njegove teoretske emanacije, nego točno zna što će se dogoditi. Premda oprezno, osvaja prostor kroz neprekidno povlačenje defenzivne ispravnosti. Zbog svega toga borba protiv fašizma nije jedna, sudbonosna armagedonska bitka, ona nije mesijansko čudo izmaštane pobjede nad smrću, nego je to kontinuiran rad za dobrobit čovjeka u kojem će se sintetizirati nacija, a ne za dobrobit nacije koja će progutati čovjeka. Kolektivizacija dijaboličnosti ljudske prirode ne daje samo osjećaj snage u broju nego omogućuje i oslobađanje od pojedinačne odgovornosti zla. Činjenje užasa tada može postati radom za opće dobro uz, naravno, prikladnu zakonsko regulatorno definiranje i filozofsko-religijsku predradnju kad se svaki rezon na vrijeme strukturira kao imperativ.
Dovesti stanje duha do stupnja straha s jedne i manične distingviranosti s druge strane znači potrgati sve njegove uzuse, skrupule i mehanizme samosavladavanja. I dok duh društvene klime postaje klima društvenog duha, duh je pušten iz boce pa i izjave poput one da su svi koji odlaze iz svoje zemlje zapravo dezerteri bivaju normalna i samorazumljiva presuda prijekog nacionalnog suda. To što je doista prostom rečenicom običnog seksualnog apstinenta izvršena egzekucija nad stotinama tisuća krivih samo zato što unutar paranoidnog okvira nisu željeli podrediti svoje sudbine i što su vjerovali u pravo na vlastiti izbor, to što je cijelo iseljeništvo dominantno proglašeno izdajničkim, prikladan je dio istog procesa odstranjivanja neželjenog tkiva s odabranog dijela naroda. Za razliku od fašizma, antifašizam se kroz povijest u pravilu javljao kao “zadnji tren”, od pobuna robova, preko seljačkih buna, građanskih revolucija i anti-pokreta. On nije bio permanentno bavljenje čovjekom, on nije socijalni, nacionalni ili religijski ekskluzivitet shvaćao kao nukleus fašizma, nego kao model bez alternative pa bi reakcija uslijedila tek kad bi bilo prekasno za izbjegavanje krvavog prestrojavanja. Posljedica toga je pamćenje velikih epoha i zaborav pojedinačnih sudbina koje su izgorjele na zakašnjelim vatrama savjesti. I to što nam je naizgled sve jasno ne znači da smo išta naučili, niti da je povijest učiteljica života. Mučiteljica, možda, kad nju ionako piše pobjednik dok se naslućuje tko bi to i ovaj put mogao biti.
Reutersove fotografije godine: Pogledajte trenutke koji su obilježili 2017.!
Baš "primjerena" tema za Badnjak, hrvatomrsci novinarski, bravo. A za pravoslavni božić tek?