Nije se podiglo mnogo medijske prašine kad je Republika Hrvatska u srpnju ove godine odobrila treći politički azil. Zapravo, nije poletjelo ni zrnce prašine. Teško je reći zašto medije više zanimaju ljubavne veze trećerazrednih pjevača/ica i inih «slavnih» i jesu li za to odgovorni sami mediji, interes čitatelja ili nešto treće. No, za priču o trećemu hrvatskom azilantu to i nije bitno.
Budući da je njegov identitet zaštićen, zvat ćemo ga Baran. Srednjih je
dvadesetih godina i dolazi iz Turske, odnosno turskog dijela Kurdistana. Po nacionalnosti je Kurd.
- Ako se ne smiješ osjećati kao čovjek, ako ti ne daju da se osjećaš kao čovjek, život postaje nepodnošljiv – odgovara Baran na pitanje zašto je odlučio otići iz Turske.
Naime, turski dio Kurdistana zapušteno je i zaostalo područje, a turskim vlastima, čini se, i nije stalo da se to promijeni pa sustavno zapostavljaju taj dio svog teritorija.
Kurdi u Turskoj nemaju nacionalnih prava – u školama se ne uči kurdski jezik, na televiziji se tek sat programa dnevno emitira na kurdskom jeziku, a i to je, kaže Baran, uvedeno pod pritiskom Europske unije s kojom Turska vodi pretpristupne pregovore. Kurde se nastoji asimilirati, ali ne tako da im se omogući sve ono u čemu uživaju ostali turski građani.
Od borbe za bolji život do lažnih optužbi policije
U gradiću iz kojeg Baran dolazi većina je stanovnika nezaposlena i neobrazovana, nemaju primjerenu medicinsku skrb ni druge pogodnosti koje se većini Europljana podrazumijevaju.
- Ako vidiš problem, ne možeš se praviti da ga nema i moraš se zapitati zašto – objašnjava Baran zašto se uključio u politiku. Po završetku školovanja, pridružio se jednoj kurdskoj političkoj stranci i počeo se boriti ne samo za kurdska nacionalna prava, nego prvenstveno za temeljna ljudska prava koja se u njegovoj sredini nisu poštovala.
Ubrzo se našao na meti turske policije i njihovih lažnih optužaba – od ilegalnog posjedovanja oružja do sumnjičenja za terorizam. Baran ne vjeruje u oružje i htio se za prava boriti nenasilnim metodama. Pritisak lažnih optužaba i policije postao je prevelik i doveo u opasnost i Baranovu obitelj pa je on odlučio pobjeći i zatražiti azil u nekoj tolerantnijoj zemlji.
Strah od deportacije i iščekivanje azila
U Hrvatskoj se našao sasvim slučajno, na putu prema nekoj od zemalja Unije. Odlučio je ovdje zatražiti politički azil. U Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini proveo je deset neizvjesnih mjeseci čekajući pozitivno ili negativno rješenje svog zahtjeva. Bio je pod stalnim stresom – bojao se deportacije u Tursku iz koje je pobjegao, bojao se za svoju budućnost jer nije znao što ga čeka.
Vrlo je teško dolazio do informacija o stanju svog zahtjeva, ali najzad, nakon dugih mjeseci čekanja, dobio je pozitivno rješenje.
Baran sad već poprilično dobro govori hrvatski jezik koji je učio na tečaju u Prihvatilištu, ali i samostalno. U Hrvatskoj traži novu priliku za život. Prema zakonu, Republika Hrvatska mu je dužna osigurati smještaj godinu dana i ona se tog zakona drži. No, dobio je smještaj u jednoj manjoj sredini gdje se i lokalno stanovništvo teško zapošljava, a on – stranac gotovo i nema mogućnost pronalaženja zaposlenja.
Unatoč prvotnom veselju zbog pozitivna rješenja, Baran danas opet osjeća neizvjesnost i strah od budućnosti jer zakonski će rok tijekom kojeg mu je Hrvatska dužna osigurati smještaj uskoro proći, a pitanje je hoće li on dotad uspjeti stati na vlastite noge.
Hrvatska je odobrila samo tri politička azila
Problem azila u Hrvatskoj je mnogostruk. Iako se u zapadnim zemljama u prosjeku odobrava oko trideset posto zahtjeva za azil, u Hrvatskoj su dosad odobrena samo tri politička azila (jedan 2006. tražiteljici azila iz Sudana i dva 2008. - u svibnju tražitelju azila iz Afganistana, a u srpnju Baranu), a podneseno je oko tisuću zahtjeva.
Podsjetimo, zahtjev za azil može podnijeti osoba koja je pobjegla iz svoje države zbog proganjanja, odnosno ozbiljnog ugrožavanja života ili osnovnih ljudskih prava.
Drugi je problem, a sad kad je preskočio prvu prepreku i Baranov najveći, taj što Hrvatska nema osmišljenu integracijsku politiku. Nije dovoljno samo odobriti nekome zahtjev za azil, treba mu i pomoći da se integrira u društvo. Za početak, treba mu omogućiti učenje jezika (u kutinskom Prihvatilištu postoji tečaj koji vode volonteri Centra za mirovne studije, no on ni izbliza nije dovoljan govorimo li o integracijskoj politici). Azilantu treba osigurati politička i građanska prava u kojima uživaju i ostali stanovnici, ali i socijalna te kulturna prava.
Na potezu je Republika Hrvatska koja mora kreirati integracijsku politiku i svakako izbjeći asimilaciju azilanata, ali i hrvatsko društvo koje mora pokazati da je otvoreno i spremno prihvatiti druge i drukčije i omogućiti im pristojan život te se tako otarasiti "epiteta" ksenofobičnog društva. (A.V.)
