Pravi se prijatelji u nevolji poznaju. Ta se Ezopova misao već dulje od dva i po tisućljeća navodi u vezi s teškim problemima i kušnjama kojima bivaju izvrgnuti ljudi i njihovi međuodnosi. Značenje njezina navođenja, međutim, ovisi o konkretnoj situaciji i pripadajućoj interakciji: uglavnom je pozitivno, odnosno podudarno s porukom glasovitoga basnopisca, ali kadgod biva ironično, pa i sarkastično, ili barem obilježeno skepsom.
Lako je uočiti temeljnu razliku: kad je riječ o pomoći koju od sebi bliskih u tegobnim situacijama dobivaju obični ljudi, onda u većini slučajeva postoji povjerenje javnosti u motive davatelja, ali je vezano za moćnike uglavnom drugačije.
Raširena sumnjičavost prema ljudima koji političkim, ekonomskim i drugim glavešinama pritisnutima teškoćama daju novac i drugu potporu ponajprije ima osnovu u svijesti o naravi moći. Naime, ona je vrijedna, ali pokvarljiva roba; prema politologu Robertu Dahlu određena je „odnosima utjecaja“ u kojima jedna (skupina) osoba ima snagu da utječe na ponašanje drugih. Kad su korupcija i druge zlouporabe moći u nekoj zemlji jako prisutne, što je svakako slučaj i u Hrvatskoj, sumnjičavost u prijatelje ili „prijatelje“ koji ugroženim „velikim zvjerkama“ priskaču u pomoć jako je raširena. Naša čeljad uglavnom s velikom sumnjom ili indignacijom motri situaciju u kojoj moćnicima, kada dođu teški dani, pristižu mnogi jarani…
Negativno usmjerenih komentara vezanih za takvu pomoć naslušali smo se i načitali posljednjih deset dana vezano za plaćanje goleme jamčevine Ivici Todoriću. Najčuveniji hrvatski tajkun i višemjesečni bjegunac pred našim pravosuđem izašao je 20. studenoga iz istražnoga zatvora u Remetincu nakon što su 7,5 milijuna kuna prikupili i na račun suda uplatili prijatelji.
Slobodan kao ptica u velikoj krleci – ne smije do okončanja postupka napustiti Zagreb – toga je popodneva ispred Kulmerovih dvora s osmijehom na licu rekao novinarima: „Ne znam tko je sve uplatio jamčevinu. Znam samo da je moj bratić dao, a za druge ću sad saznati.“ Njegova odvjetnica Jadranka Sloković pridodala je kako to nije bilo lako i da su prijatelji prikupljali novac za jamčevinu tri dana. Od tada do dana pisanja ovoga teksta pratio sam medije, ali nisam našao preciznu obavijest o tome koji su sve prijatelji (članove obitelji bliske s osobom u ozbiljnim teškoćama uvrštavam u tu kategoriju) u toj situaciji pomogli Todoriću.
FOTO: Što je Todorić radio nakon izlaska iz Remetinca
‘Tko ste vi da to pitate?!’
Povijest vezana za potporu prijatelja kada protagonistima moći nadođe „stani-pani“ u suvremenoj Hrvatskoj veoma je uzbudljiva i ima više intrigantnih epizoda. Pomoć u prikupljanju višemilijunskih jamčevina najviše su dobivali istaknuti političari, kako bivši kao Ivo Sanader tako i neki koji su unatoč kaznenim postupcima pokrenutima protiv njih ostali za upravljačem vlasti pa potom i pobjeđivali na izborima.
Najupečatljiviji primjer za potonje odnosi se na Milana Bandića za kojega je prije tri i po godine plaćeno čak 15 milijuna kuna (najveća takva jamčevina do sada kod nas) radi izlaska iz istražnoga zatvora. Ubrzo se saznalo kako je ta sredstva podizanjem kratkoročnoga kredita na svoje ime osigurao njegov odvjetnik Marijan Hanžeković, što ponajprije treba motriti kao čin pomoći bliskoj osobi.
Prijatelji su u prijelomnim situacijama pomagali i izvjesnim drugim vodećim političarima, sadašnjim i bivšim. Tako se nakon dugih javnih natezanja u svibnju 2012. konačno saznalo tko je (najviše se spominjalo slovenskoga poduzetnika i lobista Božu Dimnika) posudio novac drugom predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću kad je gotovo dvije godine prije toga kupovao dva stana u zagrebačkom predgrađu Borčec.
Velika većina davatelja pomoći moćnicima u frci nije sklona obznanjivati javnosti takav svoj čin. Još su manje to skloni primatelji. Iako kao državni ili lokalni dužnosnici i uopće javne osobe imaju obavezu transparentno komunicirati i djelovati, neki od njih se naroguše kad novinari i ostali akteri pokušavaju saznati tko im je dao novac ili pružio drugu pomoć.
Tako je 2010. godine tadašnji sisački gradonačelnik Dinko Pintarić, s kojim su se povezivale sumnje u zlouporabu dužnosti, na pitanje tadašnje gradske vijećnice Kristine Ikić Baniček (sada je baš ona gradonačelnica) ovako odgovorio: „Tko ste vi da me pitate od koga sam posudio novac?“ Kad pak budu primorani obznaniti tko im je dao znatna financijska sredstva, onda nerijetko navode da je to učinio srodnik ili prijatelj koji živi u inozemstvu.
Kod nas se najviše u tim slučajevima navode braća iseljenici koji dugo vremena žive u Australiji, Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje. U susjednoj Srbiji je ministar obrane Aleksandar Vulin, pritisnut prvo medijskim prozivanjima, a onda i istragom Agencije za borbu protiv korupcije, u vezi s kupnjom luksuznoga stana, nakon tri godine odugovlačenja obznanio da mu je 204.000 eura za to posudila – tetka njegove supruge iz Kanade; ustanovljen je identitet tetke, ali su ostali prijepori, uz ostalo i s obzirom na to da je navedeni novac, ako je zaista isplaćen, u Srbiju unesen bespravno.
Ovdje se manje bavim pojavnošću financijske i druge pomoći koje u teškim situacijama i velikim potrebama moćnici dobivaju od sebi bliskih osoba, a više sam usmjeren na analizu uvjetovanosti toga fenomena u Hrvatskoj. Razmatranje treba početi od ključnoga pojma – prijatelj. Ta riječ na našem jeziku lijepo izražava veliku emocionalnu i drugu bliskost između dvije, dvoje ili dvojice, koja bi trebala uključivati ravnopravnost, onako kako je opisao Albert Camus: „Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti. Ne hodaj iza mene, možda neću voditi. Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj.“
Nešto manje od četiri stoljeća prije Camusa istinsko prijateljstvo i razliku toga i manje intenzivnih odnosa efektno je opisao Michel de Montaigne. Polazeći najviše od iskustva svoga velikog prijateljstva s Étienneom de la Boétiejem, koje je zbog prerane smrti toga političkog filozofa (u 33. godini) trajalo samo pola desetljeća, Montaigne je istaknuo kako se u istinskom prijateljstvu duše „miješaju i stapaju, a to je miješanje tako potpuno da brišu i više ne nalaze onaj šav koji ih je spojio. Kad bi me netko silio da kažem zašto sam ga volio, znam da se to može izraziti samo ako kažem: ‘Zato što je to bio on i zato što sam to bio ja’.“
‘Burazerski’ kapitalizam
Prijateljstva filozofa u renesansnoj Francuskoj, naravno, znatno se razlikuju od konkretnih bliskosti između političkih te drugih moćnika i s njima usko povezanih osoba u moderna vremena, a zasigurno i od takvih bliskosti suvremenoj Hrvatskoj. Za promišljanje političke važnosti prijatelja i prijateljstva naročito je važan doprinos Carla Schmitta, kojega je unatoč znatnim kontroverzama (od 1933. do 1936. bio je nacist i sudjelovao u jurističkom razaranju weimarske pravne države) politički filozof Zvonko Posavec nazvao najznačajnijim pravnikom XX. stoljeća te je istaknuo njegov veliki doprinos političkoj teoriji.
Schmitt je napose poznat po teorijskom razlikovanju prijatelj-neprijatelj, koje je po njemu temeljni kriterij političkoga. Prema njemu je politička suprotnost intenzivnija što se više približava krajnjoj točki grupiranja prijatelja i neprijatelja. Slijedom toga moguće je ustanoviti kako se pri pružanju financijske i druge pomoći pripadnicima političke i druge elite koje zadese nevolje povezane s korupcijskim i drugim zlouporabama kod nas kadgod ne samo izražava grupiranje, zbijanje redova prijatelja, nego i njihovo odnošenje prema neprijateljima. A takvi su u njihovom motrištu svi oni koji priječe realiziranje moći koja prema Maxu Weberu uključuje vjerojatnost da će neka osoba ili skupina provesti svoju volju pri ostvarenju ciljeva svoga djelovanja.
Vezano za situaciju ovdje i sada nužno je postaviti pitanje: kakvi su to prijatelji o kojima je riječ u ovom tekstu?
Unatoč tome što ne treba podcijeniti važnost koju u Hrvatskoj slijedom snage tradicionalne kulture i drugih čimbenika imaju prijateljske, rodbinske i druge osjećajne veze između ljudi, smatram da se pri pomoći aktualnim i bivšim moćnicima u tegobama ponajviše radi o interesnoj, dakle racionalno uvjetovanoj povezanosti koja je karakteristična za crony kapitalizam.
U svojoj upravo objavljenoj i – smatram – važnoj knjizi „Slučaj Agrokor. Privatizacija i crony kapitalizam“ Željko Ivanković, filozof politike i istaknuti publicist specijaliziran za financije precizno određuje taj pojam koji najčešće pripisuje američkom ekonomistu Paulu Krugmanu, a u upotrebi je od azijske financijske krize u posljednjim godinama prošloga stoljeća. Ivanković ustvrđuje: „Prema engleskim rječnicima crony označava prijatelja, osobito prijatelja nekome moćnome, kojemu crony služi (priskače u pomoć), a zauzvrat dobiva privilegirani položaj, dakako nepripadajući.
Riječ crony koristi se kako za opis odnosa između političara i poduzetnika, tako i za opis odnosa u kriminalnim organizacijama, između bossa i podređenih članova“. Ne treba čuditi da Ivanković fenomen crony (ili pajdaškoga, ortačkoga, klijentelističkoga…) kapitalizma, koji se, usput, u Srbiji naziva i „burazerskim“, interpretacijski posebno povezuje sa zarobljenom državom i traumama tranzicije.
Suprotno tvrdnjama najistaknutijih političara kako s desnice tako i ljevice da je tranzicija kod nas završena, Ivanković slično nekim drugim autorima (i osobno sam upozoravao na to) sugerira da taj kompleksni ekonomski i svekoliki proces još uvijek traje, i to obilježen teškim socijalnim nelagodama, na što uz ostalo zorno upućuje propast Agrokora koja se zbila četiri godine nakon formalnoga primanja Hrvatske u Europsku uniju.
U analizi izdašne pomoći prijatelja, kako god shvaćali taj pojam, pripadnicima političke, ekonomske, sportske i druge elite ili „elite“ koje izloženima kaznenim postupcima i drugim tegobama ponajprije treba uzeti u obzir kod nas prevladavajući kontekst crony kapitalizma. Uz to, zbog veoma neefikasne i u drugim pogledima problematične pravne države „velike ribe“ se na ovaj ili onaj način uspiju izvući od pravomoćnih presuda i drugih kazni za svoje malverzacije i prijestupe.
Stoga neki njihovi klijenti, koji vole sebe smatrati prijateljima moćnika, vjerojatno drže kako se i u delikatnim situacijama barem srednjoročno ili dugoročno isplati pozitivno odgovoriti na zahtjev za davanje takve pomoći. S tim u vezi valja uzeti u obzir i motiv koji se odnosi na vraćanje dugova.
Ruka ruku mije, kako kaže naš narod, što se osobito odnosi na udove koji se u dugom razdoblju isprepleću uslugama i protuuslugama. Unatoč navedenom ne treba biti uvjeren kako se razlozi svih osoba kod nas koje su pomogle sadašnjim i posebno bivšim moćnicima u nevolji odnose na klijentelističke veze i obaveze.
Primjerice, slično mnogima drugima držim da su Luka Bebić, Jerko Rošin i pojedini drugi prijatelji Ive Sanadera na financijsku pomoć u prikupljanju jamčevine (založili su u tu svrhu svoje nekretnine) bili dominantno motivirani zbiljskim prijateljstvom prema sposobnom ali kontroverznom predsjedniku Vlade od zime 2003. do ljeta 2009. godine.
‘Vargina mreža’
Kod raznovrsnih usluga i pomoći koje jedni drugima kod nas pružaju moćnici i njihovi klijenti najgore je pak što s većinom takvih zlouporaba obični građani, dakle oni koji s tim u vezi snose najviše štete, uopće nisu upoznati. One se najviše zbivaju u paralelnom svijetu gdje su istinske glavešine gospodarstva, politike, sporta i drugih društvenih područja slijedom partikularnih interesa donose odluke iz kojih izvlače velike dobiti.
Oni uglavnom pažljivo čuvaju tajne pa tek razmjerno rijetko u javnost „procure“ neugodne informacije o njihovoj suradnji. Takve su svakako one o aferi SMS, odnosno „Varginoj mreži“ u koju su se uhvatili ili se barem s njom u medijima povezuju „kapitalci“ poput Tomislava Karamarka, Milijana Brkića, Zdravka Mamića i nekih drugih.
Tajne koje su neki od njih međusobno dijelili su razotkrivene, pa više – o užasa za uključene – nisu tajne. O tome zbori („Što više informacija izlazi u javnost, a ne mogu reći što je tu točno i istina, to izgleda sve gore i lošije“) čak i oprezni premijer Plenković.
Za kraj pridodajem: u krasnom američkom filmu „Dim“ (Wayne Wang, Paul Auster, 1995.) vlasnik prodavaonice duhana Augie tronuto veli piscu Paulu: „Ako ne možeš dijeliti svoje tajne s prijateljima, kakav si onda to prijatelj.“
Pogledajte izbacivanje Ivana Pernara iz sabornice:
Kladim se da novinar a mozda i celokupno odelenje novinara VL ne zna nastavak poslovice "ruka ruku mije..." ???????