Bili su to sretni dani za Kataloniju i nešto manje sretni za španjolske domoljube. U srijedu 13. veljače 1974. Jugoslavija je u Frankfurtu svladala furiju sa 1:0 pogotkom Josipa Katalinskog i plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj. Četiri dana zatim Barcelona je u Madridu igrala derbi koji joj je mogao donijeti prvi naslov u Primeri od 1960.
Prst optužbe za okolnosti koje su 14 godina sprečavale Barcu da se domogne državnog prvenstva bio je uperen prema Madridu i sudačkoj organizaciji. Toliki je bio pritisak ljudi u crnom na blaugrane da je Barcin predsjednik Enric Llaudet šezdesetih uložio prigovore na deset sudaca koji su oštetili njegov klub.
Početak Cruijffove ere
Među njima bili su Fombona, Gardeazabal, Birigay, Zariquiegui, Ortiz de Mendibil i Guruceta, no sudački se progon nastavio. Pascal Tejerina darovao je Realu prvenstvo 1972. dosudivši u predzadnjem kolu nepostojeći jedanaesterac za Córdobu protiv Barcelone. Bila je to era Joséa Plaze, zloglasnog čelnika sudačke organizacije i autora prijetnje “dok sam ja predsjednik, Barcelona neće biti prvak.” No sredinom veljače 1974. Barcelona je čvrsto kročila prema prvom naslovu nakon zlatne ere argentinskog trenera Helenija Herrere.
Plavo-crveni imali su sedam bodova ispred Atlética, a Real, koji je zaostajao devet bodova, stajao je kao zadnja prepreka za Barcu prije laganog završnog sprinta. Ali, 17. veljače Santiago Bernabeu bio je poharan uraganom. Predvođena Johanom Cruijffom, Barcelona je pregazila Real sa 5:0 u El clásicu koji poklonici blaugrana neće nikad zaboraviti. Generacije navijača pamte junake iz Madrida: Mora, Rifé, Torres, Costas, De la Cruz, Juan Carlos, Rexach, Asensi, Cruijff, Sotil i Marcial (Tomé).
“Kad je utakmica završila, Realovi su nam navijači priredili stojeće ovacije. To pokazuje koliko je Barca bila nadmoćna. Disali smo kao jedan i tog dana sve nam je ispalo savršeno.”, opisao je nedavno dvostruki strijelac Juan Manuel Asensi na Barceloninoj web-stranici. Desni branič Miguel Rifé kazao je da je nakon utakmice mala skupina Barcinih navijača s nekoliko igrača otišla na madridski trg La Cibeles i okitila spomenik plavo-crvenim šalom. Još je veselije bilo u Barceloni, gdje je oko 3000 navijača spontano zaposjelo Ramblu slaveći pobjedu, što u vrijeme Francove represije nije bio običaj. Policija, vječno na oprezu zbog bilo kakvog okupljanja koje nije sama organizirala, poslala je nekoliko džipova da rastjeraju masu. Malo se tko usudio izvještavati o tom događaju i većina je medija govorila samo o sportskom podvigu.
Legendarna je “petarda” označila početak ere Johana Cruijffa, čije se posljedice osjećaju i danas. Nedugo prije španjolski je savez nakon mnogo godina odobrio angažiranje stranih nogometaša, što je Real Madrid iskoristio s Günterom Netzerom i malo kasnije Paulom Breitnerom.
Pet pucnjeva u diktaturu
Barcin je predsjednik Agustí Montal odgovorio otvaranjem pregovora s Ajaxom o transferu Cruijffa na Camp Nou. U igri je bio i Real Madrid, no Johan je na savjet svog mentora, Engleza Vica Buckinghama, izabrao Barcelonu. Nizozemac se pridružio momčadi sredinom rujna kad je sezona već bila poodmakla. Do Božića se popela s 13. na 1. mjesto. Početkom travnja Barcelona je pobjedom 4:2 u Gijónu osigurala naslov u Primeri.
Trijumfalni El clásico na Bernabeuu imao je i snažnu društveno-političku dimenziju, o čemu je proteklih dana svjedočio novi Barcelonin predsjednik Josep María Bertomeu.
“Imao sam 11 godina i cijela je obitelj bila okupljena pred televizorom. Sjećam se da je moj djed otvorio šampanjac po svršetku utakmice. U povijesnom smislu tih 0:5 bilo je ključno dostignuće koje je označilo moralnu pobjedu, pobjedu Katalonaca nad nepovoljnim okolnostima.”.
Pet golova u mreži Garcije Remóna značilo je mnogo više od uspjeha na nogometnom terenu. Bili su to hici u tkivo krutog režima koji je vladao 35 godina od svršetka Građanskog rata, pobjeda nad centrima moći povezanima s vječnim rivalom, sraz frankizma i katalonskog nacionalizma. Pomislite kako su se osjećali španjolski centralisti kad su u razmaku od nekoliko dana Katalinski i Katalonci srušili njihova dva ponosa – reprezentaciju i Real. Događalo se to u vrijeme kad je cijela država slutila vjetrove promjene.
Samo pet dana prije El clásica, konzervativni je premijer Carlos Arias Navarro proglasio “duh 12. veljače”, stidljivu najavu društvene reforme i liberalizacije. Nedugo prije Agustí Montal osvojio je novi predsjednički mandat uz prkosni slogan “Més que un club” (Više od kluba), koji i danas krasi katalonski klub. Danas, kad Katalonija priprema referendum o nezavisnosti, opreka Real – Barcelona i dalje odražava političku realnost u Španjolskoj. U nedjelju 23. ožujka Bernabeu će svjedočiti možda posljednjem El clásicu prije referenduma zakazanog za 9. studenog. Godinu i pol nakon opjevanih 0:5 preminuo je general Franco, a zemlja je zakoračila u demokraciju.
Danas se u Španjolskoj osjećaju vjetrovi promjena kao i prije 40 godina. Kako će država izgledati za 18 mjeseci? Hoće li postojati u današnjem obliku? Hoće li Barcelona nastupati u Primeri? Samo bi se netko vrlo odvažan ili lud usudio prognozirati.
