Zagreba, drage Hrvatice i Hrvati iz domovine i svih krajeva svijeta! Uvaženi nazočni građani Republike Hrvatske! Cijenjeni gosti i uzvanici iz drugih republika i zemalja, časni potomci plemenitog roda Jelačić! S posebnim zadovoljstvom odazvao sam se pozivu Gradskog poglavarstva da vas pozdravim na ovom velebnom skupu slobode, demokracije, snage i radosti Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Budući da nazočimo jednom iznimnom činu u životu glavnoga grada Hrvatske, pa i čitavog hrvatskog naroda, držim da je ovo prigoda da progovorim o povijesnom značenju toga čina, što će reći o okolnostima koje su dovele do barbarskog uklanjanja, a evo danas, poslije pune 43 godine, do ponovnog slavodobitničkog uspostavljanja spomenika hrvatskoga bana Josipa Jelačića, a također i o novom stjecaju okolnosti u kojima se i danas, poslije svega proživljenoga, javljaju ugroze, ne samo za hrvatske povijesne spomenike, već i za samu opstojnost hrvatskog naroda...
Tim je riječima dr. Franjo Tuđman u dugom i nadahnutom govoru popratio povratak spomenika na glavni trg glavnoga grada svih Hrvata 16. listopada 1990., a taj iznimni događaj na ulice je izveo više od sto tisuća ljudi. Upijali su svaku riječ prvog hrvatskog predsjednika koji je nastavio: “Spomenik banu Josipu Jelačiću opet je na glavnom zagrebačkom trgu. Nije tu došao potajno, skrivećki, kako je bila izvršena sramotna presuda o njegovu ‘pogubljenju’, već slavodobitno, praćen zanosom i suzama radosnicama stotina tisuća i milijuna ljudi svih naraštaja i staleža iz svih krajeva domovinske i iseljene Hrvatske...” Od toga dana prošlo je točno 30 godina.
Sačuvan u dijelovima
Spiritus movens čitavog projekta, odnosno, glavni inicijator, realizator i financijer povratka banova spomenika bio je poznati zagrebački poduzetnik Željko Šelendić. Ideja o vraćanju bana na njegov trg rođena je godinu dana prije, 1989. u razgovoru sa Šelendićevim prijateljem Željkom Maćešićem, direktorom Ljevaonice umjetnina. Potom je trebalo udahnuti život kipu koji je sredinom pretprošlog stoljeća u svojoj bečkoj ljevaonici izradio kipar Dominik Fernkorn, a koji se krajem 80-ih prošlog stoljeća nalazio u Gliptoteci razmontiran, u dijelovima.
– Ondje je bio prekriven gomilom papira, a tijekom svih tih desetljeća sačuvan je zahvaljujući profesoru Baueru. Istražujući povijest uklanjanja spomenika s Trga, saznao sam da su ga partizani, kada su ga skinuli, željeli rastaliti i broncu iskoristiti za izradu komunističkih i socijalističkih kipova. No, zahvaljujući mudrosti profesora Bauera i drugih kipara iz tog vremena, ban je ipak ostao u dijelovima i čitav sačuvan do vremena kada smo ga mi izvukli iz Gliptoteke – prisjetio se godinama poslije Željko Šelendić u razgovoru za Večernji list.
Kip bana Jelačića bio je rastavljen na 24 dijela koji su međusobno prije rastavljanja bili povezani vijcima i zakovicama. Sve te dijelove Šelendićevi su radnici prenijeli u veliko dvorište njegove radionice u podsljemenskom naselju Bešići u Gračanima. Četiri puna mjeseca ekipa stručnih restauratora predvođena kiparom i majstorom restauracije Ivanom Grošinićem radila je na čišćenju i sastavljanju kipa. A kako je banov povratak na Trg bio prvorazredan politički, medijski i društveni događaj u to doba, dvorište Šelendićeve radionice bilo je mjesto hodočašća za mnoge Hrvate koji su uživo htjeli vidjeti Jelačićev kip.
– Dolazili su ljudi sa svih strana svijeta. Tako sam upoznao dosta budućih političara koji će postati važne osobe u samostalnoj Hrvatskoj. Svojoj pokojnoj majci Mariji u šali sam govorio: “Majko, pokaži mi sina koji je svojoj majci dopeljao Jelačića bana u dvorište” – prisjeća se Šelendić.
I dok su dvojica imenjaka, Šelendić i Mačešić, iznalazila rješenja za vraćanje bana na njegovo mjesto, istodobno je HSLS na čelu s Draženom Budišom poveo akciju potpisivanja peticije za vraćanje spomenika. Tadašnjim gradskim vlastima, kojima nije bilo po volji vraćanje spomenika, nije preostalo ništa drugo nego da, pod pritiskom peticije i činjenice da za taj posao neće izdvojiti nijedan ondašnji dinar, donesu odluku kojom se dopušta vraćanje Jelačićeva kipa.
Svečanost za pamćenje
Slavlje u povodu banova povratka počelo je, doznajemo listajući požutjele stranice Večernjaka, tjednima unaprijed. U javnosti je otvorena i rasprava o poziciji budućeg spomenika, pa je tako arhitekt Mihajlo Kranjc inzistirao da bi se postavom u središnji prostor Trga spomenik “dostojanstveno vratio na svoj dominantni položaj”, dok bi orijentacijom prema jugu “licem bio usmjeren prema gradu, prolaznicima i glavnim prilazima Trgu”.
Taj prijedlog rješenja, koji uz Kranjca potpisuje i Berislav Šerbetić, u konačnici je i usvojen, no ne bez disonantnih tonova jer je prema rješenju Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika ban trebao biti postavljen na svoje povijesno mjesto, okrenut prema katedrali. Idućih dana objavljen je i službeni početak radova na ponovnom postavljanju spomenika banu Jelačiću, na radost više od 70.000 Zagrepčana koji su protekle jeseni potpisali peticiju za njegov povratak, a lopate su se dohvatili i gradski čelnici Boris Buzančić i Mladen Vedriš.
Osam dana prije najsvečanijeg dana, na putu od Šelendićeve radionice preko Gračanske i Medveščaka, svečanu povorku sa spomenikom na putu do Trga cijelim je putem pozdravljalo nekoliko desetaka tisuća građana, mašući hrvatskim zastavama i bacajući cvijeće. Duga i raspjevana kolona zaustavila se pred katedralom. Zvone zvona, ori se pjesma “Rajska djevo, kraljice Hrvata”... Tisuće ljudi na Trgu već su nestrpljive.
U 14.20 sati povorka napokon stiže na Trg. Buran pljesak što se prolomio Trgom kad se iza Varteksa pojavio kamion sa spomenikom nije prestajao punih petnaest minuta. Po tko zna koji put u nekoliko sati tamburaši opet sviraju ‘Ustani bane’ i ostale prigodne hrvatske pjesme. Pjeva cijeli Trg. S nestrpljenjem se čeka da radnici visokom dizalicom spomenik spuste na postolje”, izvijestio je toga dana Večernji list. Radnicima još valja postaviti i učvrstiti spomenik na postolje, ispitati statiku, udariti posljednji ‘glanc’, postaviti pozornicu i tribinu za uzvanike, prije nego što će se spomenik privremeno od pogleda skriti plaštom.
Sve je to bila samo uvertira za najvažniji dan, 16. listopada, kada su izvjestitelji – čak 115 domaćih novinara i fotoreportera, uz 24 reportera pristigla iz Njemačke, Kanade, Italije, Austrije, Češke i Finske – i perom i kamerom zabilježili sav taj veličanstveni šušur: rijeke ljudi koje se slijevaju u glavni grad, folklorne skupine, orkestre limene glazbe, sinjske alkare, glumce i operne pjevače koji su od ranih jutarnjih sati do duboko u noć, na pozornicama postavljenim na tadašnjem Trgu Republike, u Tkalčićevoj ulici, na Zrinjevcu i Kaptolu te na Markovu trgu, uveseljavali Zagrepčane i njihove goste.
Spektakl je upotpunjen i brojnim, u nas dotad neviđenim svjetlosnim efektima: u zraku i na pročeljima zgrada iza ponosita Fernkornova konjanika laserom i najsuvremenijom tehnikom projicirane su hrvatska zastava, grb i banov spomenik. Glavnu svečanost otvorenom je proglasio gradonačelnik Buzančić, a potom su, prema zamisli scenarista Nedjeljka Fabrija i u režiji Daniela Marušića, brojni ugledni hrvatski umjetnici i ansambli uprizorili događaje od doseljenja Hrvata do vremena bana Jelačića, čemu su, osim tisuća ljudi u središtu grada, putem izravnog prijenosa Hrvatske televizije svjedočili gledatelji diljem zemlje i inozemstva.
Svečanosti su nazočili i članovi obitelji Jelačić: Zvonimir, Martin, Dubravko, Nikola, Đuro i Štefan. Kamere su zabilježile i trenutak kada su skinute ploče s nazivom Trg Republike, čime je glavnom gradskom trgu vraćen stari naziv – Trg bana Josipa Jelačića. Nakon 43 godine, konjanik je ponovno na svome postolju, na svome trgu! Zagrepčani taj prizor pozdravljaju ovacijama, Šelendićevi radnici kite ga cvijećem, mnoštvo skandira Hrvatskoj. Ban Jelačić vratio se kući i odande ne odlazi više nikada.
Zašto je kip smetao komunistima te su ga 1947. maknuli ? Zašto je smetala fontana na splitskoj Rivi te su je 1947. jurišnici razbili maljevima ?