Bili su sretan i zaljubljen par. Onda je ona prvi put prespavala kod njega. Ustala je ranije, oprala suđe od sinoć i pripremila doručak. On je ušao i zastao na vratima. Sve što ujutro voli jesti, bilo je na stolu, ali on je, mrzovoljan, zurio na suprotnu stranu.
– Što je ovo? – pitao je.
– Koje? bila je zbunjena.
– Ovo! – piljio je u sudoper.
– Imala sam vremena, pa sam oprala suđe.
– Ne mislim na to – zarežao je.
– Nego? – bila je plaha.
– Na deterdžent.
– Što je s njim?
– Što radi tu?!
– Pa na sudoperu je. Tu gdje treba biti.
– Nije. Deterdžent za suđe stoji s lijeve strane slavine, a ti si ga stavila s desne.
– I gdje je problem? – u dvije godine njihove veze toga je jutra otkrivala nepoznatu crtu njegova karaktera.
– Problem je u tome što deterdžent ne stoji s desne, nego s lijeve strane slavine.
– Zašto?! – Zato što stoji s lijeve strane slavine! – utuvljivao je neprijepornu činjenicu.
– Tu stoji, tu si ga našla i tu si ga trebala vratiti – prišao je sudoperu i triput kažiprstom udario po limu, kao sudac batom po svom stolu.
Nije se predala. Prišla je i ona.
– Ti si dešnjak, je li tako?
– Zašto pitaš kad znaš da sam dešnjak? I što hoćeš reći time da sam dešnjak?
– Hoću reći da je logično i prirodno da deterdžent bude s desne strane slavine, jer ga je lakše dohvatiti. Neko je vrijeme kao studentica bila demonstrator na arhitekturi, pa mu je demonstrirala:
– Da uzmeš deterdžent koji je s lijeve strane, moraš napraviti neprirodni pokret obilazeći slavinu. Ako mene pitaš…
– Ne pitam te ništa, nego ti velim gdje stoji deterdžent.
– Ako mene pitaš… – nije se dala – …tetiva u ramenu te ne boli od tenisa, nego od tog neprirodnog pokreta.
– Boli me od tenisa. Jer je moj kretenski šef bolji na mreži, pa ga moram dobiti prvim servisom. Onda? – vratio se predmetu. – Jesmo li to gdje stoji deterdžent riješili sada i jednom zauvijek? Za budućnost.
Ona je šutjela. Gotovo sve, jednom zauvijek i za budućnost, bili su već dogovorili u skladu njihove ljubavi, duša i ukusa. Sve dok se nije ispriječio deterdžent s pogrešne strane sudopera. On ju je otpratio do vrata. Poljubili su se. Ona je otišla na posao. Bila je to banalna, rutinska scena bez dijaloga, koja se na filmu obično izbacuje u montaži. No oboje su znali da je to rastanak i da se više nikada neće vidjeti. Ovo nije parabola o apsurdu, sitničavoj tvrdoglavosti, već o silini onoga što zovemo – navikom. Ropstvo navikama pretvoreno je u opće frazeološko mjesto samo zato da bi se to ropstvo prikrilo.
I je li uopće riječ o ropstvu?
Kad bi se svatko od nas mogao izmjestiti iz sebe samoga, pa poput stranca promotriti svoj jedan jedini običan dan, ustanovio bi da su njegovo vezivno tkivo i njegov kostur načinjeni od mnoštva navika kojih uopće nismo svjesni. Postoje ljudi koji svakog jutra prvo operu zube, a potom idu pod tuš. Postoje ljudi koji zube peru poslije tuša i odijevanja, prije samoga izlaska. Kad bi ih se pokušalo natjerati da samo na jedan dan zamijene svoje navike, osjetili bi udar na svoje ustavne temelje, čast, integritet, zajamčenu slobodu i prava.
U mom omiljenom kafiću velegradskog Importanne podzemlja imam svoj stol za kojim pijem kapučino i čitam Večernjak. Ne znam objasniti zašto sam od svih stolova za kojima je podjednako ugodno kao svoj odabrao baš taj, ali jednostavno – to je moj stol. Kad ga nađem zauzetog, osjećam povredu kao da mi se slovenska Šesta flota usidrila u mojoj polovici Savudrijske vale. U navikama možda i nema ničega lošeg, niti su one ropstvo. „Mi smo tek tvar od koje građeni su snovi“, veli Labud s Avona, a zapravo, mi smo tek tvar od bezbroj naših navika. I ne samo mi. Sve. Svijet. Svemir je samo beskrajan zbir ustaljenih navika planeta, galaktika, crnih rupa, tamnih tvari i izmaglica. Taj univerzalni red zapravo su navike. Kad se one poremete, obično nastaju kataklizme.
Navike su ljudska uporišta, čvrste točke, oslonci, gelenderi. Lakše je promijeniti vlast, srušiti diktatorski režim, negoli se obračunati sa svojom vlastitom navikom. I stoga, dok one ne škode nama samima, i našim bližnjima, ostavimo ih na miru i ne tražimo im uzroke. Oduvijek sam pri svojim raznorodnim pisanjima i režiranjima odbijao imati misiju nekakvih poruka i pokušaja mijenjanja i popravljanja svijeta, jer svako djelo, ako jest umjetnost, svijet mijenja samo po sebi i čini ga boljim. No, unatoč tim načelima o kojima svjedoče moji filmovi, romani, pripovijetke, kazališni komadi i radiodrame, osjećam pobunu protiv globalne navike na globalno ropstvo. Mislim da je to ropstvo nepravedno, da ga ljudi nisu zaslužili, da imaju pravo na bolji svijet, da su olako pristali na okove koje im je liberalni kapitalizam pretvorio u privid njihova slobodnog izbora i onoga što žele.
Otkud se, kako i kad stvorila ta navika da je ljudima prirodno da budu robovi? Pritom, nekad je i ropstvo slobodnije od slobode. U bogatim i pristojnim obiteljima staroga Rima robovima je često bilo bolje negoli mnogim slobodnim rimskim građanima. U bogatim, uređenim i pristojnim europskim državama ugodno je biti robom ako si dobro plaćen i poštovan. Upravo zbog toga naša mladost hrli u sve te Njemačke i Danske. A u hrvatskome nam slučaju nove kapitalističke klase obogaćene preko noći i njezine bezgranične halapljivosti, ropstvo je teško izdrživo.
Radnik i zaposlenik ustrašeni su i pokorni robovi koji se boje krivo pogledati „poslodavca“, koji se ne usude pitati za plaću, za mirovinsko i zdravstveno, koji ostaju satima dulje na poslu, naravno besplatno, pa onda u pogonima i uredima svi gledaju jedni druge, da oni ne budu uočeni kao prvi koji su otišli tri neplaćena sata nakon isteka radnoga vremena. Pokvarenjak zvan primitivni kapital, njegovi goniči robova i politički sluge svoju diktaturu i ideologiju ropstva skrivaju izmišljenim ideologijama roda i spola. Sve to iscrpljujuće političko i medijsko granatiranje besmislicama služi samo zato da se ljudima odvrati pozornost od njihova ropstva, koje im postaje nepokolebljivom navikom poput one s koje strane slavine stoji deterdžent.
Upravo tako, primitivni samozvani leaderi, hrpa klaunova koji prodaju toboznja znanja, coaching, nauku o nauci, workshopove gdje tretiraju ljude kao oligofrene a gdje se dolazi s bojicama sa 40 godina, ti koji vas "prinudno tjeraju na rad na sebi" i toboznji "daljnji razvoj" a minimaliziraju ljude do razine deformacije.. praveci od svojih zaposlenih kojima se ponose uvijetno nekakve trajne neuroze, tu toboze se stalno treba "educirati" i dobivati cetifikate za ovo i za ono a samo da biste ostali toboze "fit" , u stvari prodaju nekakva povrsna znanja od kojih nema nitko nista .. pljuje te svaki dan i daje ti za zderat bez dostojanstva dok ne otupis na vlastitu averziju ... za neke bijedne novce tog takozvanog leadera jer se "nemre" nac bolje.. najbolje je to da se taj sljam naziva otvorenim i socijalnim . .. a nema nikakve solidarnosti ni znanja ni sposobnosti .. samo drski cinizam i kukavicluk drze hrpu tog tranzicijskog šljama na životu ..