Srednji kadar nevelika iskustva, prilično dobar tip, tridesetpetogodišnjak s građanskim backgroundom – odlično rješenje za neku uredničku funkciju na državnoj televiziji... No, s takvim profilom Domagoj Novokmet, voditelj jutarnjeg programa i adolescentskog muzičkog showa “Briljanteen”, postao je privremeni ravnatelj jednog od najvećih javnih poduzeća u zemlji, a usto i sredstvo koje je “televizijskim talibanima” omogućilo da preuzmu političku vlast na Prisavlju.
Jesu li oni njega istakli kako bi konsolidirali svoj neformalni utjecaj ili se pak on njima nametnuo iskoristivši ih da se plasira u sljedeću rundu kad poslije tri mjeseca vedeovstva Sabor započne proceduru imenovanja pravoga ravnatelja HRT-a, otvoreno je pitanje koje zaslužuje pomnu analizu. Pokazuje, naime, kako izgleda bizantinska dvorska politika u ratu klika na Prisavlju. Komplicirana kao zaplet u “Ratu prijestolja”, ta priča, doduše, nije podjednako atraktivna jer, umjesto zmajevskih princeza i crnih vitezova u zaleđenim zamkovima, kao protagoniste imamo nekompetentne bezveznjake sa srednjom stručnom spremom. Ispali su iz kombinacija bivših korumpiranih vladajućih garnitura – većinom mediokriteti, spremaju se na džihad uvjereni u svoju moralnu superiornost u stvarima koje uopće ne razumiju.
U zadnjoj fazi krize Hrvatske radiotelevizije, dok je jedan provizorij smjenjivao drugi, situacija se naposljetku toliko komplicirala da se vlada napokon morala trgnuti iz stupora i učiniti nekoliko odličnih koraka. Ali, pritom je došlo do fatalne pogreške koja je skupini novinara, u profesionalnim krugovima poznatim pod nazivom “prisavski talibani”, omogućila da na nekoliko mjeseci osiguraju neograničenu kontrolu nad političkim editorijalom glavnog državnog televizijskog kanala.
>>Smijenjeni urednici HRT-a i dalje će imati iste plaće
Pod njihovom upravom naći će se sad redakcija Informativnog programa HTV-a s gotovo šest stotina ljudi. To je više od ukupnog broja zaposlenih u redakcijama Večernjeg lista, 24 sata i Poslovnog dnevnika, tri dnevna lista, te svih ostalih Styrijinih izdanja u Hrvatskoj, uključujući administraciju, marketing i čistačice... A program koji se tu, u Informativnom, proizvodi – one bijedne emisijice vijesti i glavni Dnevnik – gleda manje od 10% auditorija. Konkurentska centralna emisija vijesti privatne Nove TV šije ih dva do tri puta iako ta cijela američko-rumunjska TV kuća ima u Hrvatskoj tri puta manje zaposlenih od Informativnog programa HTV-a, iako ni sama nije bogznašto!
Prisavski “televizijski talibani” poznati su po svojim osebujnim, radikalnim stajalištima koja ih svrstavaju izvan hrvatskog parlamentarnog spektra. U Saboru nema ni jedne stranke, uključujući tu glavaševce iz HDDSB-a i motoristicu Ružu Tomašić, koji bi dijelili njihove ultraradikalne poglede na bankarstvo, velika privatna poduzeća, poduzetnike i ostale kapitalističke paragone koji “kontrolom oglasnih budžeta kontroliraju medijsku scenu”. S takvim ekstremistima nitko ne želi ući u političke dilove. Ne dobivaju narudžbe za spin koje bi zauzvrat garantirale prominentne javne funkcije i “sigurnost struktura”. Dok je politiku HRT-a diktirao Pašalićev kabinet smješten u aneksu Predsjedničkih dvora, postojala je takva čvrsta “motrištarska” žnora. Držao si se linije i napredovao u televizijskoj hijerarhiji, dobivao stan, ulazio u krug povlaštenih pripadnika tuđmanovske nomenklature. Novinarke su postajale generalske ljubavnice, mogao si ući u povlašten društveni sloj novokomponirane države. Kad je vlast pak preuzeo liberalni, moderni kleptokrat Sanader, bilo je dovoljno da se pridržavaš opće nacionalističke idejne matrice, dok se u pozadini moglo neograničeno dilati s političarima i tajkunima kojima je trebao publicitet. Formirane su posebne PR-agencije koje su te kombinacije omogućavale. No, u doba krize, u prijelaznom razdoblju između Velike pljačke i Totalnog kaosa, dakle u mezozoiku Jadranke Kosor, više nitko nije znao što je “generalna linija”. Represivno uredništvo i sindikat egzistencijalno ugroženih na Hrvatskoj televiziji došli su tada u konflikt. Ali ne politički, nego interesni. Apsolutizacija “političkog morala” u populaciji neobrazovanih i neupućenih žurnalističkih mediokriteta zatim je iznjedrila pokret fanatika koji ističu svoje novinarsko poštenje dokazano u borbi protiv nepoštenih urednika. Ukratko, talibani su ustali protiv Velikog Šejtana.
Ako je kompromitirana urednička garnitura na HTV-u povezana sa stranačkim političkim strukturama, tajkunima i oligarsima, znači s cijelom superstrukturom kapitalističke tranzicije, novinarstvo se mora izdići iznad konkretnih političkih, nacionalnih i ekonomskih interesa, propovijedaju talibani. Valja doseći razinu općeg, odnosno “javnog interesa”. Definirat će ga revolucionarni komitet na Prisavlju, uz podršku gledalačkih masa. A što je s parlamentarnom demokracijom i legitimnom reprezentacijom narodne volje? Ništa. Parlament je samo agregacije sebičnih, uskih strančarskih interesa. Što je s poduzetništvom, poduzetnicima i kapitalizmom? Ništa. Tu i jest izvor svekolike korupcije, uzrok zlima koja su pogodila naše društvo, onu idiličnu socijalnu državu koja još postoji u neodređenim sjećanjima na navodno “zlatno doba” socijalizma s ljudskim likom iz repriznih TV drama. Što je s ostalim društvenim institucijama? Ništa, to su otuđene ustanove establišmenta koje su izdale malog čovjeka. Radnike, seljake i umirovljenike, “les misérables”. Za njih je jedini izlaz, jedina nada – direktna akcija. Izravna demokracija. Prosvjedi. Neprekidno referendumsko zborovanje. Sve to podržavat će angažirani novinari državne televizije odani javnom interesu. Ranije su bili pašalićevci ili prilježnice hrvatskih generala, a predvodit će ih jedan bivši promotor Justina Biebera, ali to nije bitno – revolucija je historijska nužnost i protagoniste bira kao slijepa Providnost.
Na prvi pogled konstrukcija izgleda blesavo, ali nije tako bezazlena. U seminalnoj studiji “Der Faschismus in Seiner Epoche”, njemački historičar Ernst Nolte fenomenološki je definirao fašizam kao veliki “antipokret”. Antiliberalni, antikomunistički, antikapitalistički, antiburžoaski. Njegova je srž – odbacivanje svega modernog. To je, naravno, bit fašističkog i u islamističkim pokretima. Istodobno je uočljiva sastavnica društvenih kretanja u Hrvatskoj, osujećene zemlje na rubu tranzicijskih procesa. Ljudi tu gube vjeru u progres i kreativni potencijal vlastitoga društva. Još samo nedostaje jedan mediokritet, reakcionar s totalitarnim sklonostima, koji će mase dići i povesti u neki novi sunovrat...
“Televizijski talibani” koji su preuzeli vlast na Prisavlju nisu, doduše, ideološki pročišćena, solidno organizirana formacija. Riječ je o nekoliko uzajamno povezanih ćelija ili “kavanskih osnovnih organizacija” što se okupljaju na Trgu, u atriju velike zgrade u na bivšem Šetalištu Friedricha Engelsa. Ipak, njihova je sinergija bila dovoljna da lansiraju Domagoja Novokmeta na položaj privremenog ravnatelja kako bi zauzvrat on njih mogao imenovati na ključna mjesta... Evo kako je to išlo.
Bivše ravnateljstvo mirno se spremalo na dopust, uvjereno da je sve pod kontrolom jer su, zahvaljujući nekim svojim vezama u HNS-u, uspjeli postići da se kao kandidat za vedea nominira dotadašnji ravnatelj HTV-a Damir Novinić. Bivšeg vunbacitelja američke ambasade u Zagrebu postavio je Stipić, glavna manga na Prisavlju, nekoć lider mladeži HSP-a, koji je na HRT došao sa Sanaderovom “ekipom za neprijateljsko preuzimanje”.
Kad su vidjeli da neće biti nikakvih promjena budući da SDP ne pokazuje nakanu da ugura nekog svog čovjeka (neutraliziran kampanjom u kojoj ih je HDZ optužio da stvaraju “partijsku televiziju”), talibani su pošli u pohod na visoka mjesta gdje su mogli računati na povoljan prijem. Istupali su uime prisavskog proletarijata, odnosno inteligencije okupljene u sekciji Hrvatskog novinarskog društva, kružoka u kojem desetak uvijek istih ljudi stalno drvi protiv svake uprave. Ta profesionalna udruga ne predstavlja mase, tri i pol tisuće zaposlenih koji najčešće besposleni sjede u internoj kafani zvanoj Intim-bar i bave se fušom, ali im je poslužila kao legitimacija kad su se nacrtali na Pantovčaku, a poslije i u Runjaninovoj, u Ministarstvu kulture, gdje im također nisu mogli uskratiti gostoprimstvo. Kako ih otjerati poput skupine bezveznih grebatora kad su se kroz različite prosvjede i istupe u medijima ranije istakli kao principijelni borci za novinarske slobode?
Cijelu tu talibansku sljedbu kreirala je Hloverka Novak Srzić. Bivša svemoćna urednica Informativnog programa u nekoliko razdoblja vladavine HDZ-a, selektivno je zlostavljala, marginalizirala, kažnjavala opomenom pred otkaz i pokušavala ukloniti ili otpustiti razne ljude koji joj nisu bili po volji, a oni su se onda solidarizirali i nametnuli kao “alternativa”. Iako za oporbenjaštvo, zapravo, nisu imali nikakve idejne predispozicije...
Prisavske Khmere vode “drugarica broj jedan” Maja Sever i “drugarica broj dva” Lela Knežević. Rasnu crnku iz Siverića, Miro Lilić je Lelu, svoju suseljanku, na televiziju doveo kao sekretaricu. Nikad nije završila fakultet pa je radila u administraciji ili kao administrator na Informativnom desku. Tu joj je bio i “ratni raspored”. Maja Sever otišla je pak na bojišta kao osamnaestogodišnjakinja, a njezino zapošljavanje na Televiziji zatražio je poslije toga od šefa ratne televizije Tomislava Marčinka sam Gojko Šušak. Ali, Maja je fakultet završili uz rad, na rodiljskom, dok Leli to nije uspjelo, nego se umjesto toga politizirala i otišla s Igorom Mirkovićem u specijalnu produkciju koju je sponzorirala američka diplomacija. Emisija “5 do 8” prikazivala se na zagrebačkoj lokalnoj televiziji OTV, što je bio rezervni aranžman za slučaj da trećesiječanjska koalicija izgubi izbore pa se medijsko djelovanje mora voditi preko alternativnih medija. No, kako je preokret uspio i financiranje ove produkcije presušilo, a na HRT došao Mirko Galić, također podrijetlom s Miljevačke visoravni, Lela ga je zaokupila da je primi natrag, na što je on pristao tek u času kad je odlazio u Pariz, no primio ju je – zaista neobično! – kao urednicu makar je bila bez dana novinarskog staža.
Lela, dakle, nije novinarka, ali nije glupa, štoviše, najpametnija je od cijele te skupine profesionalnih luzera pa sigurno nisu daleko od istine tvrdnje da je upravo ona napravila cijeli inženjering njihova kolektivnog lobiranja u političkim krugovima. Postigla je da ih prime na Pantovčaku, saslušaju njihove žalopojke i s preporukom, preko Šipuša, zamjenika ministra kulture, također kompozitora i Josipovićeva drugara, pripadnika “dodekafonske mafije”, spuste u Ministarstvo kulture, gdje ih je dočekala naklonjena ministrica Andrea Zlatar. Andrea je podržavala “Pravo na grad”, “Akademsku solidarnost” i sve slične alternativne skupine u koju se, na prvi pogled, ubraja i ova oportunistička ad hoc grupa politiziranih novinara razočaranih u Gojka Šuška i i Ivića Pašalića. No, na pitanje koga predlažu za v.d. ravnatelja, oni, naravno, nisu mogli ukazati ni na koga između sebe pa su nominirali Domagoja Novokmeta, s kojim su se prethodno utalili...
Novokmet je pristojan dečko, jedan od malobrojnih televizijskih profesionalaca koji na Prisavlju pokušavaju raditi nešto smisleno i pošteno. Zlostavljali su ih pod korupcijskim autoritarnim režimom u toj jedinoj javnoj zgradi u Zagrebu koja je opasana žičanom ogradom i nadzornim kamerama, ne kao “katedrala”, nego kao “koncentracioni logor duha” pa su se okupljali po bircuzima i fantazirali o tome što bi uradili kad bi “makar samo na jedan dan dobili vlast”. Prilika im se zaista ukazala kad se pokazalo da talibanska revolucija nije bezizgledna, ali joj nedostaje lider. Domagoj Novokmet odlučio je da svoju sudbinu poveže s njihovom, zaključivši da zapravo nema što izgubiti...
U svojim redovima talibanski nastrojeni aktivisti doista nisu imali boljeg kandidata. Lela je SSS-ovka kao i točno dvije trećine zaposlenih na HRT-u, a Maja Sever previše se isticala svojim ultraškim političkim stavovima, vidno povezana s cijelom potkulturom internetovskih luđaka koji šire teorije zavjere, uvijek spremni istupiti u javnosti s potpuno neutemeljenim, nedokazivim fantazmagoričnim tvrdnjama, optužbama i krajnjim istinama koje šire preko raznih foruma i blogova što ne podliježu sudskoj odgovornosti. Elizabeta Gojan, novinarka vanjske politike, malo je previše ekscesna, kao neka modernizirana verzija Branke Šeparović, a osim toga, ima repove – novac koji je od telke dobila da kupi stan, upotrijebila je da kupi auto, koji je smrskala u stanju neusredotočenosti pa sad živi u – gradskom stanu. Tu su još i novinari Sanja Mikleušević i Robert Zuber – i njih je Hloverka progonila, a zatim im je još uvalila kajlu tako što im je dala da vode vlastitu emisiju “Misija”, koja je u elitnom prime-time terminu zabilježila All Time Low rejting od manje od 2%! Oboje su prilično blijede pojave. Nikad se nisu “primili na ekran”, dok je recimo Šprajc, HTV-zvijezda stajačica među tim prisavskim kometama, odabrao da im pruža tek diskretnu podršku iz pozadine jer ipak ima zazor od ekstremnih antiliberalnih idejnih pozicija, a osim toga ne prolazi u krugovima od kojih se očekivala podrška. Kad je, naime, na predsjedničkim izborima bio pobijedio Josipović pa inzistirao da ga u dnevniku intervjuira liberalni Šprajc, a ne omrznuta desničarka Hloverka, on je to odbio jer se nije htio deklarirati kao čovjek od njegova povjerenja jer je igrao na Zokija nadajući se da će u SDP-u imati čvršću žnoru potrebnu za uspon o kojem je sanjao. No, među komunjarama su ga osumnjičili da je na predsjedničkim izborima pleo s Nadanom Vidoševićem, koji je zaista bio iznadproporcionalno zastupljen u emisijama vijesti koje je Šprajc uređivao. Tako je napravio dvostruku pogrešku – odbio je Ivu, koji mu je bio spreman oprostiti, i ponudio se Zokiju, koji nije! I u Dubrovniku, na Croatia Forumu, suočen s dva kandidata od kojih je jedan neprihvatljiv, Zoki je odabrao – Novokmeta.
Novokmet je odmah za glavnog urednika postavio Deana Šošu, kritičara i urednika filmskog programa, svog prijatelja koji ga je i nagovorio da se kandidira. Šoša je teška poštenjačina, a usto i naivac, koji se ne razumije ni u šta osim u film, filmski program i filmsku kritiku, a o upravljanju televizijskom menažerijom zna samo ono što je mogao upiti iz filma “Najveća predstava na svijetu”, djelu velikoga Cecile B. DeMille iz 1952. godine, posvećenog životu u cirkusu. O politici nema pojma, iako je pozitivno usmjeren pa je progutao priču da će sve biti u redu ako na čelna mjesta u Informativnom programu imenuje “talibane”, a zatim ih – možeš mislit! – striktno kontrolira. Sanja Mikleušević postala je urednica tog najvažnijeg sektora. U onaj najunosniji, Zabavni program, imenovao je pak Veljka Đuretića, najbližeg suradnika Marije Nemčić, koja je upravo za novo rukovodstvo na Prisavlju simbol korupcije. No, Đuretića su zahtijevali talibani jer ih je on zaštićivao u “smutna vremena”. Šoša, dakle, nije bitan, a Novokmet je ovisan o prisavskom Hezbollahu zbog podrške koju je od njega dobio, ali ne samo to – zaključio je da možda na jesen ipak ima neke šanse podrži li ga ista aglomeracija interesa... Osim načelne Josipovićeve i stvarne Zlataričine, u saborskom Odboru za medije dobro je prošao: isklicali su ga zloglasni Vukšić iz LS-a, marginalizirani Beus iz HNS-a i Kregar, neodvišnjak s liste SDP-a. Učinili su to radi koalicijske nadstranačke stege, a osim toga i svatko iz svojih razloga. Vukšić jer Novokmet nije ni HNS-ov ni SDP-ov, a Beus i Kregar jer nije ničiji pa svima može dati potporu u realizaciji njihovih vlastitih političkih aspiracija. Dok je mačka spavala ili tvrdila da za situaciju na HRT-u uopće ne haje, miševi su osnovali kulturno-umjetničko društvo i stali naveliko pripremati vlastitu promidžbu...
“Talibani” su tako uspjeli u onome što im je bilo najvažnije – spriječili su da u Informativnom dođu do izražaja bolji, talentiraniji ljudi, mrski neprijatelji, opasni konkurenti.
Ivan Jabuka brži je, mlađi i pametniji od Šprajca, koji ga zbog toga ne podnosi, a drugi pripadnici ove ultraške sekte ogovaraju mladog kolegu da je bio “Hloverkin čovjek” iako ga je ona puštala u Dnevnik samo zato što je bio brži, mlađi i pametniji od Šprajca kojemu je, uostalom, na dvije godine bila povjerila uređivanje glavne informativne emisije – s katastrofalnim rezultatom jer se gledanost Dnevnika u tom razdoblju srondala sa 30 na manje od 10 posto rejtinga!
Jabuka bi bio bolji urednik Informativnog od vječno nerealizirane Sanje Mikleušević, koja ima crtu Jadranke Kosor – mora se cijeloj naciji osvetiti zato što je nepopularna, neomiljena i neprihvaćena iako ima neke prominentne odlike... Za razliku od nje i od Šprajca, Josip Šarić ima istinsku televizijsku karizmu i mogao bi biti anchorman američkog tipa umjesto sangviničnog polumrtvaca u krizi srednjih godina. Morana Kasapović ozbiljna je i reprezentativna vanjskopolitička novinarka, za razliku od Elizabete «sto-na-sat» Gojan, a vrlo pristojna Ivana Dragičević nije novokomponirana anarholiberalka kao Maja Sever. Dakle i od postojećih kadrova mogla se složiti pristojna ekipa. Jako je tužno što su upravo Novokmet i Šoša pretpostavili profesionalnu prosudbu političkoj i utilitarnoj kalkulaciji iako su se godinama zanosili da baš to ne bi učinili “kad bi imali vlast barem na jedan dan”. Onima koji vlast ne mogu osvojiti za stalno, ne treba je davati ni na jedan dan ili na tri mjeseca jer, kao što je govorila moja baba koju sam, za razliku od Vrdoljaka, propustio učiniti legendarnom – “zna Bog kojoj kozi daje roge”.
nesposobna diktatorska vlada postavlja na tv svoje politicke komesare .sramota