Predsjedniku Zoranu Milanoviću raste popularnost. Osim anketa koje o tome plastično govore, njegova je recentna mini turneja po hrvatskim gradovima u unutrašnjosti i na obali praćena aplauzom i povicima oduševljenja građana. I to je posve razumljivo, kada se u obzir uzme njegova neosporna britkost, jezične bravure, načitanost, inteligencija i dosad nezabilježena retorika u javnom prostoru, osobito s tako visoke političke funkcije.
Milanovićev obračun sa svim trulim segmentima u društvu donosi mu naklonost iz svih kategorija birača pa i onih koje su od njega još donedavno zazirale, poglavito s desnice. S pozicije koja mu to bezbolno dopušta, krenuo je u žestoki verbalni obračun s vladajućim HDZ-om koji je kapilarno premrežio cijelo društvo što teško diše pod naslagama korupcije, klijentelizma, rodijaštva, pogodovanja podobnima, iseljavanja mladih.
Pritom, predsjednik počesto zaboravlja kako ključnu ulogu u demaskiranju malignih pojava u hrvatskom društvu ni izbliza nema (oporbena) politika, već mediji. Premda bi i rad medija bez sumnje trebao biti podložan konstruktivnoj kritici, ispada da je predsjednik s figom u džepu u svom inauguracijskom govoru među ostalim kazao kako su zaštita i promicanje neovisnosti medija najvažniji sadržaji načelne ustavne formulacije o odgovornosti predsjednika Republike za stabilnost državne vlasti.
U Splitu se danas brutalno obračunao s dvoje novinara HRT-a koji su se drznuli upitati ga o jučerašnjem gostovanju profesorice Zlate Đurđević, njegove kandidatkinje za čelnu poziciju na Vrhovnom sudu, u emisiji Otvoreno, a voditelja je pritom nazvao prevarantom. Bio je to tek posljednji u nizu njegovih napada na novinare, premda predsjednik dobro zna da prekomjerno granatiranje uređivačkih politika valja preusmjeriti na neke druge instance.
Naposljetku, predsjednik Milanović koji gorljivo brani Ustav ne bi smio ni trebao žmiriti na članak 38. koji jamči novinarima slobodu mišljenja i izražavanja, štoviše, trebao bi štititi pravo na pluralizam mišljenja te osobnim primjerom poticati kulturu dijaloga i argumentirane rasprave u javnom prostoru. Pritiskom na novinare koji postavljaju legitimna pitanja zapravo čini ono isto što zamjera HDZ-u. Predsjednik bi novinare jednostavno trebao pustiti da rade svoj posao.
Novinari su produžena ruka političara, 1% ih je neovisnih, ostali su glasnogovornici. S pravom zaslužuju kritiku društva i mora ih se pozivati na odgovornost kao svakog drugog člana društva. Ne smije biti nedodirljivih.