Čin prvi. Nebojša Glogovac uskoro će dobiti barem počasnu titulu četničkog vojvode i trajnu zabranu ishođenja radne dozvole u Hrvatskoj jer je postao paradigmom onoga što se obično naziva povijesni revizionizam. I ne bi tu bilo ništa posebno zanimljivo da nije riječ o glumcu koji je u srpskoj seriji koja je, doduše, više crno nego bijelo tretirala “novotalasne” tendencije iz 1941. glumio Dražu Mahailovića. Uz to Glogovac je u nekoliko intervjua govorio o Draži kao dragom i čovjeku dobrom u duši.
I sada bi taj Glogovac i s takvim stavovima trebao odglumiti nešto na Dubrovačkim ljetnim igrama, što je zgrozilo dio naše tankoćutne javnosti.
Čin drugi. Inauguracija predsjednice Grabar-Kitarović. Novoizabrana ponosno korača crvenim tepihom i istodobno s tom istom tankoćutnom javnošću nacionalsirenski pjevaju iz sveg glasa “Zovi, samo zovi”. Dirljiva scena. Trenutak poslije rukuje se s bivšim četnikom koji je u Zagreb tom prigodom došao u ulozi srpskog premijera. I nitko da priupita, a kamo li da ospori pravo Aleksandru Vučiću da bude tu gdje je bio, premda je njegov ratni put iz ‘90-ih posve neupitan, s obzirom na to da ga se može pratiti na znamenito krvavo isfrfljanoj liniji Vivovitica – Kavlovac – Kavlobag, kako bi rekao njegov tadašnji politički tata. Da, da dvostruka su mjerila užasno opasna, nekarakterna i pokvarena. Je li se u Vučićevu slučaju šutjelo zbog naše predsjednice ili je posve prihvatljivo da četnik glumi premijera, ali je nepremostiv problem kada glumac glumi četnika. Analogije koje otvara glogov kolac za Glogovca opasne su i dalekosežne jer, najprije, upućuju na proces povijesnog revizionizma u Srbiji i istodobno otvaraju niz principijelnih pitanja o kojima će baš Hrvatska morati zauzeti stavove. Uopće nije sporno da je u Srbiji već godinama na djelu rehabilitacija četničkog pokreta i da je taj proces ušao u fazu u kojoj se definicija Mihailovića kristalizira u apsolutno neprihvatljiv postulat u odnosu na sve što smo učili. Za dobar dio Srbije Mihailović je bio antifašist, branitelj nacionalnih interesa, koji je izgubio glavu u ideološkoj borbi, nepravedno i montirano. Niz argumenata potezat će se da se dokaže spomenuta teza, ali istina ne može biti revidirana, može se samo revidirati interpretacija, s obzirom na to da svaka gromoglasno navodna obrana vlastitog naroda ili stava kroz pokolje drugih naroda ili neistomišljenika unutar istog korpusa nije ništa drugo nego fašizam.
Zato je pozicija Mihailovića i njegova pokreta posve neupitna i ne može se oprati deterdžentom zaborava ni omekšati nikakvim nacionalnim omekšivačem. No, kako će se Srbija odnositi unutar vlastitih “heroj, a ne zločinac” dilema, pitanje je njihove nacionalne katarzičnosti. Ono što bi nas u Hrvatskoj trebalo zanimati jest hoćemo li zauzeti konzistentan stav ili ćemo suspenzivno i licemjerno galamiti i žmiriti od slučaja do slučaja. Obrušiti se na Glogovca, nemam ništa protiv toga samo ako i Vučiću zabranimo da prijeđe granicu jer je u ratu ionako prešao sve granice. Ili ćemo iz viših, političkih razloga popuštati i pristajati na partnerstvo sa stonvoširanim četnicima, ali ćemo zato radikalizam skupne frustracije i nemoći iskaljivati na pseudočetničkoj nejači. Ili ćemo, pak, mi, Hrvati biti ti koji će određivati količinu prihvatljivog četništva kod susjeda. Hrvati kao arbitri četništva, a četništvo, istodobno, kao ogledalo dvoličnog hrvatstva. Tragikomična situacija, prepuna strepnje zbog svega onoga što u takvoj konstelaciji može donijeti budućnost, podsjeća na onu Krležinu o srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi, što bih parafrazirao da srpsko junaštvo nema ni mrvicu kulture, kao što ni hrvatska kultura nema ni mrvicu muda. Čak i da kao opravdanje uzmemo činjenicu prema kojoj je Vučić iz četnika evoluirao u modernog europskog radikalnog demokrata, a Glogovac iz običnog glumca u latentnog četnika, opet nećemo moći pobjeći od činjenice da je upravo Vučić svojim ranim radovima stvorio preduvjete za spornu Glogovčevu političku evoluciju. Jer Vučić možda i mijenja dlaku, ali ćud... Ostavljam si pravo na sumnju. Ili oprez. I eto nas u lovu na vlastiti rep. Što znači da u Hrvatskoj vrijedi paklena inverzija koja će zbunjivati i uzbunjivati, a govori da, što si lošiji četnik, manje su šanse da se rukuješ s nekim hrvatskim visokim državnim dužnosnikom. No, ako si vojvoda, naći ćemo mjesta za tebe i u Gundulićevu snu. Ipak, možda bi se sve moglo riješiti tako da spojimo priče i inauguraciju novog hrvatskog predsjednika održimo na Mihailovićevoj Ravnoj gori. Samo se nadam da na ravnogorsku inauguraciju neće pripustiti Glogovca.
>> Smije li čovjek koji je glumio Dražu igrati u Dubrovniku?
za mene su problem i jedna i drugi..četnici su uvijek problem..naravno osim našem ex predsjedniku..njemu su super...