U čemu je razlika između vas i prodavačice u nekom šoping-centru?
Opasna diskriminacija
To smo pitanje postavili sedmero radnika na tržnici na zagrebačkom
Jarunu koji ove nedjelje rade, dok su njihove kolege iz trgovačkih
centara i malih dućana slobodni. Odgovor je uvijek bio isti: šutnja pa
slijeganje ramenima i, na kraju, ogorčeno protupitanje: Recite vi nama.
To bismo i mi htjeli znati. Razlika je, zapravo, nastala sasvim
slučajno, kao na lutriji. Kad im je trebao posao, javili su se na
“krivi” oglas. Toga tada nisu bili svjesni jer razlike u opisu posla, a
i radnom vremenu, nije bilo. Sada je razlika i te kako vidljiva. I
diskriminirajuća, dodaju.
Tko
sve mora raditi nedjeljom
– Odjednom su prodavači dignuti na pijedestal. Ne svi, samo neki. Zašto
netko može biti slobodan dok ja radim? I ja imam obitelj. I moja
obitelj je diskriminirana – kaže prodavačica u mesnici Milena Šerek.
Netko će, na prvi pogled, odmahnuti rukom i zaključiti: Što se oni
bune, to je samo manji plac. Koliko radnika crnči u šoping-centrima?
Koliko su u krivu, pokazuje jednostavna računica: svake je nedjelje na
tržnici Jarun 50-ak obrtnika koji prodaju s klupe te još barem 30-ak
trgovaca u mesnicama, pekarnicama, trgovinama, kioscima, cvjećarnicama.
rade konobari, kuhari, ali i štandovi s odjećom.
Ukratko – svaka je tržnica šoping-centar u malom pa, kad se broj
“dežurnih” pomnoži s brojem tržnica u cijeloj Hrvatskoj, dolazi se do
brojke koja nadmašuje broj radnika u šoping-centrima koji su po novom
nedjeljom slobodni. U sivoj zoni “nezaštićenih” ostali su radnici u
ugostiteljskim objektima te oni u kladionicama.
Nitko od njih nedjeljom ne radi “smanjenim kapacitetom”. Ali ih nitko i
ne štiti. Neradna bi nedjelja i njima dobro došla, ali zasad ne
razmišljaju na taj način. Dok možda kod starijih trgovaca još postoji
sjećanje na nedjelju koja nije bila radni dan, većina trgovkinja i
ugostitelja mlađe su žene kojima je već pri upisu u školu bilo jasno da
će nedjelje biti radne.
– Posao trgovca jest da radi i nedjeljom. A što se tiče privatnog
života, jadni su oni koji se druže i odmaraju samo nedjeljom. I kad
radim nedjeljom, imam vremena za obiteljsku večeru. Često odlazimo na
izlete, ali ne nedjeljom, nego u tjednu – kaže Verica Batinić te dodaje
da svaki posao zahtijeva nekakvu žrtvu. Osim toga, rijetki su
poslodavci koji svoje radnike izrabljuju sedam dana u tjednu i kojima
su od života napravili roman Charlesa Dickensa.
Izleti na neradni vikend
– Pa ne radim svaku nedjelju! Za izlete i nedjeljne ručkove ima dosta
vremena i kad se ne radi. Ali, mene više plaši gubitak prometa moje
šefice. Radimo samo prijepodne. A dosad su popodne dolazili mladi po
piće i grickalice. To više ne mogu. Past će promet šefici, a što će ona
onda, nego biti prisiljena uskladiti moju plaću s padom prometa –
ljutita je Sonja Kaniški, koja zaključuje: – Apsurdno je da u
milijunskom gradu ljudi nedjeljom po kruh moraju ići na benzinsku crpku.
Cvjećarica Ana Marija, s druge strane, voli rad nedjeljom. Šefica joj,
kao što je dosad zakon nalagao, daje slobodne dane u tjednu, kojima se
koristi da bi otišla k zubaru, liječniku... Ona je među radnicima koji
radnu nedjelju ne shvaćaju tragično. Samo rade svoj posao.
Poučak prve nedjelje: Povući zakon
Ne smeta toliko što šoping-centri ne rade nedjeljom, no prava je muka što su tog dana zatvoreni mali dućani. Tako bi se dalo interpretirati istraživanje Večernjeg lista. Takav stav i ne začuđuje – prošle je nedjelje u pekarnicama vladalo opsadno stanje, a kruh se čekao u redovima. Bilo je i apsurdnih situacija – u pekarnici Eurotalent na zagrebačkoj Malešnici prodavali su kruh i peciva, ali su kupcima odbijali prodati mlijeko, koje inače slobodno prodaju! Neki su smatrali da je riječ o početnom nesnalaženju, no veći broj njih misli da bi Vlada trebala povući zakon.
