Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje – piše nizozemski povjesničar Rutger Bregman u “Ljudskom rodu”. Vraćam se ponovno toj knjizi objavljenoj krajem prošle godine u Hrvatskoj zato što mi se njezina temeljna poruka iz dana u dan čini sve aktualnijom i važnijom za razumijevanje i odgovor na dva pitanja: što se to događa s ovim svijetom i kakvi smo, zapravo, mi ljudi.
U svom dokaznom postupku da su ljudi jedni prema drugima uglavnom dobri Bregman je posegnuo i za primjerom katastrofalnog uragana Katrina koji je 2005. pogodio New Orleans. Brojni članci u medijima tih dana navodili su na zaključak da u New Orleansu nisu popustile samo brane i nasipi nego i moralni principi po kojima se ljudi razlikuju od zvijeri. Pljačkaške horde, psihopat koji snajperom gađa spasilačke helikoptere, a u najvećem prihvatilištu za desetke tisuća ljudi dvije bebe prerezanih vratova i sedmogodišnja djevojčica silovana i ubijena – sve su to bili dijelovi medijske slike o apokalipsi u New Orleansu.
“Najviše me ljuti to što ovakve katastrofe često iz ljudi izvlače ono najgore”, izjavila je tada guvernerka Louisiane, a povjesničar Timothy Garton Ash u britanskom je Guardianu objavio ovakav zaključak: “Ako maknete osnovne elemente organiziranog, civiliziranog života – hranu, zaklon, pitku vodu, minimalnu osobnu sigurnost – za nekoliko sati naći ćemo se u hobbesijanskom prirodnom stanju, u ratu sviju protiv svih... nekolicina će se privremeno pretvoriti u anđele, a većina ponovno u majmune.”
Bregman pedantno navodi izvore svih ovih vijesti i zaključaka, ali isto tako i rezultata istraživanja koja su naknadno o tim događajima poduzeli novinari i znanstvenici dolazeći do sasvim drugačijih činjenica i zaključaka koji govore ne o poplavi “sebičnosti i anarhije”, nego “hrabrosti i dobročinstva”. Ali glasine i vijesti koje će se kasnije pokazati lažnima također su odnosile živote. Poznat je slučaj u kojem je policija zapucala na šestero nenaoružanih Afroamerikanaca ubivši dvojicu, 17-godišnjeg dječaka i odraslog muškarca s intelektualnim poteškoćama. Opća histerija navela ih je na pretpostavku da je riječ o kriminalcima u pljačkaškom pohodu. Pretpostavka se pokazala pogrešnom i kobnom kako za žrtve tako i za policajce koji su završili u zatvoru zbog ubojstva.
Nudeći drugačije zaključke, Bregman se poziva na rezultate velikog dugogodišnjeg istraživanja ponašanja ljudi u katastrofama prema kojima u takvim situacijama redovito “ne dolazi do vala sebičnosti”, “broj kaznenih djela uglavnom pada”, a pljačke, koje se također sporadično događaju, “ne mogu se uspoređivati sa sveopćim altruizmom zbog kojega dolazi do besplatnog i masovnog davanja i dijeljenja robe i usluga”. Savršeni argument u korist takvog zaključka je i sve ono što smo vidjeli, a mnogi i neposredno doživjeli, u prvim trenucima i danima nakon katastrofalnog potresa na Baniji. Nizozemac zato rezolutno tvrdi da “krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje”. I nastavlja: “Ne znam ni jednu drugu sociološku spoznaju koja je toliko potkrijepljena dokazima, a koja se istovremeno tako olako odbacuje.”
U čemu je onda problem? Zašto je slika koja nam se nudi o nama kao ljudima i našoj ljudskosti toliko različita i mračnija od iskustva i stvarnosti koju nam otkrivaju brojne činjenice? Vratimo se na potresom razorenu Baniju. Sjetimo se kako se država, čim se sabrala, osjetila ugroženom od samoorganiziranih ili oko raznih udruga okupljenih građana. S vrha države i HDZ-a, iz usta Andreja Plenkovića koji ih utjelovljuje, potekla je bujica optužbi za podrivanje državnih institucija i povjerenja u njih. Takvo se ponašanje također savršeno slaže sa zaključkom koje u svojoj knjizi nudi Bregman dok ovako opisuje dinamiku za vrijeme katastrofa: “Nedaća pogađa cijelo društvo, nakon čega se ljudi udružuju kako bi si pomogli, vlastodršci se uspaniče i onda dolazi do druge katastrofe.” Potom citira američku autoricu i aktivisticu Rebeccu Solnit koja tu drugu katastrofu definira kao “paniku elite” do koje dolazi zato što “osobe na vlasti promatraju čovječanstvo prema vlastitoj slici”. “Kraljevi i diktatori, guverneri i generali misle da su obični ljudi sebični jer su oni sami često takvi”, dodaje Bregman.
Ima li boljeg načina da politika i političari, ta “uspaničena elita”, dokažu svoju spasonosnu nezamjenjivost od toga da nas uvjere kako smo mi ljudi općenito, u svojoj srži, pokvarenjaci koji čak i, dok jedni drugima pomažemo, to činimo s nekim podmuklo skrivenim i sebičnim namjerama? Još jedan banijski primjer: samoorganizirani ugostitelji, kuhari, proizvođači i dobavljači hrane s jedne strane, a s druge javno-privatni državno-vojni sustav, u raznorazne interesne mreže i sukobe interesa zapleteni Pleter. U čistoću čijih namjera i postupanja u katastrofi više vjerujete?
Ili ovako, globalno: koja vam se katastrofa čini većom i pogubnijom, pandemija ili mjere koje ne donose, u konačnici, liječnici i znanstvenici, nego države i političari izabrani da ih vode?
U posljednjim anketama uoči izbora, na koje ovog vikenda izlaze dvije njemačke savezne države, povjerenje u vladajuću sestrinsku uniju CDU i CSU strmoglavo je palo nakon otkrića o basnoslovnim zaradama dvojice zastupnika tih stranaka u biznisu s maskama. Sasvim je izvjesno da će ih birači zbog toga zasluženo kazniti. A maske su, ne zaboravimo, u čitavom koronabiznisu najbagatelnija stavka.
Svaka generalizacija je pogrešna, neodrživa i pogubna. Niti su svi ljudi dobri niti su svi političari pokvareni. Upravo zato je vrlo korisno i potrebno promatrati i uočavati temeljna načela koja se otkrivaju u djelima kako svakog pojedinca, tako i političkih i svih drugih institucija koje svijetom upravljaju polugama moći i profita. Osobito ovog posljednjeg. Profit u rukama malobrojnih od svakog se propitivanja najbolje brani tako da se svi mi ostali, koji ga ne zgrćemo, međusobno sumnjičimo, dijelimo i neprijateljski zakrvljujemo po svim mogućim osnovama – političkim, ideološkim, vjerskim, nacionalnim, spolnim, rasnim... Ah da, sada još i prema mjeri straha koji imamo ili nemamo pred virusom. Bilo što, samo da se ne dosjetimo ključne i jedine bitne crte podjele, na one koji nakon svake katastrofe imaju sve više i one koji imaju sve manje.
Sliku o ponašanju ljudi u prirodnim katastrofama uglavnom formiraju masovni mediji. Oni izabiru priče koje će prezentirati. U banijskom potresu se moglo istaknuti pomoć koju nude brojni građani Hrvatske, ali i susjednih država kao i grabež pomoći ili navijački napadi na Pupovca u njegovom obilasku pogođenog područja. Za stvarnu analizu ljudskog ponašanja u takvim situacijama bismo trebali imati pouzdane statistike o postupcima, stavovima i očekivanjima kod pogođenih i onih od kojih se očekuje djelovanje / pomaganje.