I prije deset sati ujutro, kada se otvaraju vrata impozantnog Mađarskog nacionalnog muzeja u Budimpešti, stvara se red. Djeca iz vrtića, školarci, umirovljenici, stranci... strpljivo čekaju da muzej, čija je zgrada sagrađena u prvoj polovici 19. stoljeća počne s radom. Trenutačno veliki interes vlada za izložbu mađarske modne dizajnerice Klare Rothschild iz poznate bankarske obitelji, koja se visokom modom bavila i u vrijeme komunističke vladavine u Mađarskoj. U Muzeju ponosno ističu da je odijevala i prvu damu Jugoslavije Jovanku Broz (na izložbi smještenoj u malom paviljonu u parku pokraj muzejske palače može se vidjeti i fotografija snimljena u pulskoj Areni 1971. godine, na kojoj je uz Jovanku i supruga tadašnjeg mađarskog komunističkog čelnika Jánosa Kádára), baš kao i obitelj iranskog šaha Reze Pahlavija ili pak davno zaboravljenog egipatskog kralja Faruka.
Otkrivena tajna
Kada sam prije puno godina posjetio Budimpeštu i ovaj muzej (bilo je to još u ono doba socijalizma), tu je bila izložena kruna sv. Stjepana, najvažnija mađarska nacionalna svetinja koju su Amerikanci pompozno vratili u Budimpeštu 1978. godine uz jako puno diplomatskog (i crkvenog) truda, ali očito i s vizijom da će jednoga dana i Mađarska izaći iz čeličnih ruskih okova. Oko krune, koju stručnjaci smještaju u 13. stoljeće (kada je prvi ugarski kralj Stjepan već odavno bio mrtav), pobožno su hodočastili brojni Mađari, ali i turisti i gužva je bila doista nevjerojatna, baš kao i strogo osiguranje uz dvoranu u kojoj se kruna nalazila.
Danas se kruna nalazi u onoj slavnoj i megalomanskoj zgradi parlamenta na desnoj obali Dunava, ali Nacionalni muzej nije ostao praznih ruku, nego je dobio novu atrakciju, i to Seusovo blago o kojem su se proteklih godina i u hrvatskim, kao i u svjetskim medijima, mogli pročitati najnevjerojatniji tekstovi. Kako bilo, Seusovo blago, za koje je prvo Jugoslavija, a onda i Hrvatska, tvrdila da je iskopano na njezinu teritoriju, i to u Istri, na području Barbarige nedaleko od Pule, a onda krijumčarskim putovima ilegalno odvezeno u Veliku Britaniju, sada se pomalo oholo kočoperi u Budimpešti. Posvećene su mu dvije dobro čuvane prostorije odmah na glavnom ulazu u Nacionalni muzej. Doduše, kada sam bio u Muzeju, osim po jednog čuvara u svakoj prostoriji, uz Seusovo blago nije bilo ni žive duše.
Četrnaest komada srebrnog stolnog posuđa iz antičkog doba nazvanoga po rimskom patriciju Seusu, čiji se lik i nalazi na jednom od impozantnih tanjura, doista je sačuvano u savršenom stanju i objektivno je to veliki mamac za posjetitelje. Za blago su se pred sudom u New Yorku svojedobno borili Mađarska, Libanon i Hrvatska, ali sud je srebro odlučio vratiti u Veliku Britaniju, u posjed lorda od Northamptona koji je blago s kontroverznim papirima i kupio, navodno preko švicarskih posrednika. Energična vlada karizmatičnog Viktora Orbána (koja ima samo osam, pazite, osam ministarstava) uspjela je blago vratiti u Mađarsku bez puno priče i pojedinosti, i to u dva navrata, 2014. i 2017. godine. Iako su mediji u svijetu tvrdili da je riječ o neprocjenjivom blagu, prema podacima koji su objavljeni u Mađarskoj, za četrnaest komada srebrnog posuđa isplaćeno je iz državne blagajne ukupno 28 milijuna eura. Blago je nakon dolaska u Mađarsku najprije bilo svečano izloženo u zgradi parlamenta, a sada se nalazi u Nacionalnom muzeju u kojem će vjerojatno ostati do daljnjega kao jedna od njegovih najvećih atrakcija.
Točno prije godinu dana hrvatska je Vlada iznenada deklasificirala dokumente o sudskom sporu koji je Hrvatska za Seusovo blago vodila pred sudom u New Yorku. Kao što je poznato, hrvatsko podrijetlo Seusova blaga bilo je opsesija bivše ministrice kulture i arheologinje te ravnateljice Arheološkog muzeja u Puli, danas pokojne Vesne Girardi Jurkić, ali i nekadašnjeg, danas također pokojnog potpredsjednika hrvatske Vlade, pravnog stručnjaka Milana Ramljaka. Ugledni američki pravnik i profesor hrvatskog podrijetla Mirjan Damaška u nedavno objavljenim memoarima piše i o šlamperaju hrvatskih zastupnika u vezi s newyorškim sudskim procesom za Seusovo blago. Očito, Hrvatska je potpuno dignula ruke od Seusova blaga (baš kao i od Ine, ali to je sasvim druga tema) iako je bilo puno uglednih stručnjaka iz Velike Britanije koji su tvrdili da je itekako utemeljena tvrdnja da blago nije iz povijesnog mraka izvađeno u Mađarskoj u blizini jezera Balaton, nego da je čuvano baš na prostoru istarske Barbarige, na području koje je u to vrijeme kontrolirala JNA te da se oko blaga odvijala prava špijunska i vojna afera koja je, kao i obično, završila nepovoljno za Hrvatsku.
Ali Nacionalni muzej Hrvatima nije interesantan samo zbog Seusa. Nikako. Pa tu je zbog bliskih višestoljetnih povijesnih prožimanja Hrvatske i Mađarske zapravo ispričana i povijest hrvatskog kraljevstva i hrvatske državnosti, ona povijest koju ne možemo pogledati u Zagrebu jer je projekt Hrvatskoga povijesnog muzeja ostao, i to čini se na duge staze, izgubljen u bespućima hrvatske povijesti i hrvatske pohlepe i gramzivosti. No, zato se u budimpeštanskom muzeju mogu vidjeti artefakti iz života kralja Bele IV. (čija je kći, sveta Margareta, rođena u Klisu, a pokopana kao redovnica na Margaretinu otoku koji se nalazi usred Dunava u Budimpešti i na kojem se održava slavni ljetni festival), ali i kralja Matije Korvina (koji u Mađarskoj ima prezime Hunyadi). Tu se nalaze impresivni portreti crkvenih velikodostojnika Ivana Viteza i Tome Bakača, ali i hrvatskih banova Petra i Nikole Zrinskog te Frana Krste Frankopana, baš kao i vedute čakovečkoga Starog grada iz kojega su Petar i Fran Krsto i otišli na tragičan put u bečko predgrađe gdje su im se Habsburgovci sabljom zahvalili na uspješnoj borbi protiv Turaka.
Mađarski je nacionalni muzej i institucija u kojoj se doslovno u sobi do sobe nalaze portreti austrougarskog admirala i regenta Miklósa Horthyja, koji je Mađarskom vladao od 1920. pa do 1944. godine surađujući i s Hitlerovom Njemačkom, ali i domalo posljednjeg komunističkog vođe Jánosa Kádára, koji je Mađarskom vladao od 1956. pa sve do 1988. godine, kada je smijenjen s dužnosti zbog starosti. Zanimljivo, Kádár je rođen baš u Rijeci 1912. godine, u kojoj je Horthy pohađao Pomorsku akademiju, da bi poslije službovao u Puli kao glavnoj austrougarskoj ratnoj luci.
Geto s mnogo užasa
U Nacionalnom muzeju može se vidjeti i velika, luksuzna putna torba s odijelima, s kojom je admiral Horthy interniran iz Mađarske u Njemačku na Hitlerov zahtjev (umro je u portugalskom ljetovalištu Estorillu u blizini Lisabona 1957. godine, a protiv njega nije pokrenut ni jedan sudski proces), baš kao što se može vidjeti i kožna, zlokobna jakna Jánosa Kádára koji je nakon pobjede komunista 1945. godine bio mađarski ministar policije, a uz koju je, zlu ne trebalo, postavljena i Staljinova skulptura. Tu treba napomenuti i da je Kádár, nakon što je bio ministar policije, završio i u komunističkom zatvoru iz kojega ga je izbavila reformistička politika zlosretnog mađarskog revolucionara i političara Imre Nagya. Nagy je u zatočeništvo, a onda i u smrt, nakon nevjerojatno krvave mađarske antisovjetske i antikomunističke revolucije 1956. godine odveden baš iz jugoslavenske ambasade koja se nalazila uz Trg heroja, u kojoj je zatražio politički azil. Tadašnji jugoslavenski ambasador bio je narodni heroj iz Međimurja Karlo Mrazović Gašpar.
Za Nagyevu je sigurnost jugoslavenskim vlastima jamčio baš János Kádár, pokopan na središnjem budimpeštanskom povijesnom groblju Kerepesi, gdje su posljednji počinak našli i brojni velikani mađarske povijesti u rasponu od političara Lajosa Kossutha ili Ferenca Deáka, pa preko pjesnika Endre Adyja i nobelovca Imre Kertésza do skladatelja Ferenca Erkela. U dijelu groblja na kojem se nalazi i spomenik Sovjetima koji su se borili protiv fašističkih snaga u Mađarskoj pokopan je i János Kádár (umro je 1989. godine) i to je jedini grob na kojem sam i u to siječanjsko prijepodne 2020. godine vidio dosta svježeg cvijeća, umjetnih vijenaca i lampaša te jednu crvenu petokraku. Bila je tu čak i jedna zastavica nekog sportskog udruženja iz Njemačke s tekstom na njemačkom jeziku koji parafrazira poznatu uzrečicu u zdravom tijelu zdravi duh... Zbilja neočekivano i pomalo bizarno.
Nacionalni muzej je, doduše vrlo kratko i lapidarno, obradio i progon Židova u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada se mađarska država dosta proširila (pa i na hrvatski teritorij, primjerice na Međimurje i Baranju). No, židovska povijest nedjeljiv je dio današnjeg budimpeštanskog pomalo i globaliziranog identiteta. Kao prvo, u samom središtu grada ponosno stoji najveća europska sinagoga i druga po veličini na svijetu sagrađena sredinom 19. stoljeća, s dva iznimno visoka tornja koja namjernike mogu podsjetiti i na džamiju. Sinagoga se nalazi na mjestu gdje je u vrijeme Drugoga svjetskog rata započinjao geto u kojem je na relativno malom prostoru tijekom dugih ratnih godina živjelo čak oko 70.000 ljudi. Na jednoj neuglednoj zgradi nedaleko od sinagoge može se pročitati i informacija da je u njenu podrumu bio jedini izvor pitke vode koji su slobodno mogli koristiti Židovi smješteni u geto iz kojeg nije bilo izlaska. Njih doslovno na desetke tisuća. A taj geto, koji je očito doživio mnoge užase, danas je prepoznatljiv i po drugim slikovitim židovskim vjerskim objektima koji se temeljito obnavljaju, kao i po košer restoranima i malim zalogajnicama u kojima se uglavnom nudi falafel, živopisnim dućanima s raznolikom robom, ali i po atmosferi koja može podsjetiti čak i na stari Jeruzalem ili na neke druge gradove Bliskog istoka. Tu su i brojni otkvačeni mladenački i studentski kafići i pivnice kao stvoreni za noćni neobuzdani život koji u Budimpeštu privlači mlade turiste i studente iz cijelog svijeta.
No, i u Budimpešti je (baš kao i u Mađarskoj) bilo puno stradalih Židova, pa je tako na obali Dunava nedaleko od zgrade parlamenta, ali i mađarske Akademije znanosti i umjetnosti, 2005. godine podignut jednostavan, ali itekako potresan spomenik koji se sastoji od šezdesetak brončanih pari cipela, muških, ženskih i dječjih. Na njih ljudi stavljaju tulipane i drugo cvijeće, dječje igračke, pale svijeće ili sjede u tišini... Na samoj dunavskoj obali mađarski su nacisti zvani njilaši strijeljali Židove, koji su potom upadali u Dunav, a bilo ih je na tisuće. Događalo se to u zimi od 1944. na 1945. godinu, kada je Horthy već otišao s vlasti i kada su Mađarskom, pa i Budimpeštom, zavladali tzv. Strelasti križevi, koji i danas imaju svoje sljedbenike u Mađarskoj. Sigurni nisu bili ni oni koji su se nalazili u getu, pa su ti preživjeli Židovi jedva dočekali sovjetsku Crvenu armiju koja je oslobodila Budimpeštu od nacista, da bi je onda opet zasužnjila u ime crvene ideologije i moskovskih hladnoratovskih interesa.
Kada je Orbánova vlada podignula spomenik žrtvama njemačke okupacije na znamenitom trgu Slobode u Budimpešti na kojem njemački orao napada anđela Gabrijela kao simbola Mađarske, brojne židovske organizacije oštro su protestirale. I dandanas se ispred tog spomenika nalaze improvizirani mali spomenici koji nalikuju na oltare, a na koje ljudi stavljaju slike svojih stradalih rođaka s podacima da su stradali ne od njemačke, nego od mađarske ruke, i to u vrijeme Drugoga svjetskog rata koji je meta povijesnih i metapovijesnih polemika očito i u Mađarskoj, baš kao i u Hrvatskoj. Oko tih malih spomenika uvijek je puno turista kojima turistički vodiči otvoreno govore o mađarskim nesporazumima i svojevrsnoj reviziji povijesti, a te teme uvijek nailaze na plodno tlo.
Najveće na svijetu
Naravno, Budimpešta je danas grad koji se strelovito razvija i u onom turističkom pogledu. Vodi se itekako računa o baštini. Tako je na više godina vrata zatvorila Mađarska državna opera radi temeljitog preuređenja, a operne i baletne premijere su preseljene u impresivni Erkel teatar, građen kao privatno kazalište koje je 1911. primalo čak tri tisuće gledatelja!? U njemu je nedavno više nego uspješno gostovao zagrebački HNK s “Erom s onoga svijeta” i baletom “Smrt u Veneciji”. No, Budimpešti ne nedostaje novih kazališta i koncertnih dvorana. Na obali Dunava sagrađena je 2005. godine MUPA, veliki kongresni centar s više dvorana i muzeja i doista više nego atraktivnim programom. U koncertnoj dvorani, koja nosi ime velikog skladatelja Béle Bartóka nalaze se najveće koncertne orgulje na svijetu. Do tog je modernog zdanja i arhitektonski retrogradnija zgrada Nacionalnog kazališta rezervirana za dramske predstave i otvorena 2002. godine.
Ubrzano se obnavlja i Kraljevski dvor na Budimu, koji je pod zaštitom UNESCO-a, pa je tako nedavno dovršena i obnova više nego raskošnog zdanja konjušnice i pratećih prostorija, koja još nije otvorena za javnost. Ulaže se i u sport, pa su i hrvatski vaterpolisti na Europskom prvenstvu, na kojem su im Crnogorci dramatično oteli broncu, igrali na novom bazenu sagrađenom na obali Dunava, nedaleko od Margitina otoka. Javni gradski promet u Budimpešti dobro je organiziran zahvaljujući i metrou, ali i tramvajima i autobusima, pa u središtu grada uopće nema nekih većih gužvi na prometnicama jer ljudi očito izbjegavaju vožnju autom i koriste javni prijevoz, što je cilj svake pametne gradske uprave.
Milijarde za oružje
Istina, brojni umjetnici u Mađarskoj javno se bune protiv centralističke vlasti Viktora Orbána, koja je iz Budimpešte istjerala Sorosevo Srednjoeuropsko sveučilište te želi maksimalno kontrolirati umjetnički rad koji sufinancira preko Ministarstva ljudskih resursa, u čijoj je nadležnosti i kultura, što dovodi do niza nesporazuma. Mađarska trenutačna vlast jako se bori i protiv izbjeglica, o kojima se uporno govori s negativnim predznakom te se javno ističe da u Mađarskoj postoje autohtone i neautohtone manjine. Ove prve treba podržavati (na sreću, u njih se ubrajaju i Hrvati), a one druge nisu u žarištu Orbánova interesa ni njegove politike.
Usput rečeno, lani je Mađarska samo od Njemačke kupila oružja u vrijednosti milijardu i 770 milijuna eura, kako su izvijestili baš njemački mediji. Pri tome Orbán otvoreno njeguje prijateljstvo s ruskim predsjednikom Putinom te se ne obazire puno na preporuke i politiku Europske unije. Uostalom, i u nekim dijelovima Budimpešte, gdje su se nekada nalazili arapski restorani (sada su mahom zatvoreni), na prozorima se nalaze brojni portreti sirijskog predsjednika Assada, i to kako se rukuje s Putinom. Tko bi rekao da će šezdeset pet godina nakon Mađarske revolucije fotografije jednog ruskog predsjednika (koji je, doduše, u vrijeme te revolucije imao samo četiri godine) biti izložene u budimpeštanskim izlozima? Ali čuda su uvijek moguća.
Bravo Mađari.