Jeste li se zapitali kako će vam život uskoro izgledati? I to stoga što ćete morati, u sklopu programa “s posla na groblje”, raditi do smrti, a više čak ni ozbiljnije lijekove za grlobolju nećete moći popiti a da ne otvorite novčanik. Naravno, nije vrijeme za paniku. Ono je odavno prošlo. Sada kada računi programiranog zaborava stižu na naplatu sve se odvija predvidljivom inercijom.
Smrt je postala dio zabave
Nećete vi raditi do 67 zato što netko misli da je u toj dobi vaše nagomilano iskustvo dragocjeno, nego zato da kraće budete na teret društva. A koliko je samo zloćudna ona formulacija da, “ako pacijent želi, skuplje lijekove morat će plaćati sam”, vidi se iz posljedica zbog kojih zdravlje postaje privilegij bogatih. Društvo u kojem se vrijednost pojedinca ogleda isključivo u njegovu materijalnom zaleđu otvara vrata najgorim huljama da vladaju situacijom. Jer, u pravilu, nema pošteno stečenog bogatstva. U svakom njegovu prapočetku skriva se pljačka, razbojstvo, nečasna namjera.
Bogatstvo je u svojoj biti ogledalo nepravedne preraspodjele materijalnog i sklonosti čovjekova karaktera da preko svake mjere uzima nešto što nije njegovo. Upravo ulazimo u zadnju fazu te mahnite otimačine pa su na red došli i zdravlje i sam život. Uostalom, smrt je odavno postala sastavnim elementom zabave. Hollywoodski su filmovi industrija smrti u kojoj se ubija sa smiješkom na licu, kada akcija podrazumijeva brži prolazak vremena i drži nas pred ekranom, dok mrtvi ljudi padaju košeni poput snoplja. Nakon što pobije većinu onih koji se pojave u filmu, glavni junak odjaše u sretan kraj, a mi smo svi dovedeni u stanje kolektivne relativizacije smrti i njena pretvaranja u olako ponuđenu razonodu. Ubiti nekog za zabavu, čak i na filmu, groteskno je i u ideji. I dok većina misli da su filmovi, kao loši uzori, uzroci masovnih zločina, ja mislim suprotno: mislim da je život pokvario film, a nije film pokvario stvarni život.
Relativizacija smrti događa se uživo, u tom neprekidnom podvlačenju čovjekove potrošnosti. Nije Hollywood odlučio o tome koliko će zdravstvo biti skupo, a ljudski život jeftin, nego je samo vulgarizirao model koji se živi u svakodnevici, koji je bezgrešno začet i u kršćanskoj tvrdnji zagrobne postojanosti. Tako pokorno možemo čekati bolje vrijeme s one strane stvarnosti. Netko je davno ustvrdio da bi se cijeli ovaj nakaradni sustav srušio sam od sebe da su tri stvari besplatne: zdravstvo, školovanje i voda. Sad pogledajte svoje račune za vodu, pogledajte cijene flaširane obične vode u trgovinama, prebrojite troškove školovanja svoje djece i zapitajte se koliko ćete uskoro plaćati da vam izmjere tlak.
Nehumanost nije incident
I sam imam nevjerojatno iskustvo sa zdravstvom. Prije gotovo dvije godine majku mi je hitna dovezla u karlovačku bolnicu i nakon višesatnog pregleda dežurna liječnica ju je, uz lakonsko obrazloženje “vaša majka je nemoćna”, odbila zadržati u bolnici. Poslala ju je kući. Na moje pitanje koliko košta ulazak u bolnicu rekla je uvrijeđeno da “nećemo tako razgovarati”. Upozorio sam je da nisam mislio majku u bolnicu smjestiti mitom, nego me zanimala komercijalna cijena bolničkog smještaja, ako moja majka već ne zaslužuje regularni krevet premda je 40 godina izdvajala za zdravstvo. No mamu su poslije neki drugi, bolji liječnici i bolji ljudi primili u tu istu bolnicu omogućivši joj dostojanstvene posljednje dane među nama. Ono što me od tada prati jest sumnja da nehumanost prestaje biti incident. Pitam se i za kog boga plaćamo doprinose cijeli život da bismo poslije to sve ponovno – plaćali. I da, da se vratim na spomenute račune. Iz njihova je rasta vidljivo da ovaj robovlasnički sustav ne namjerava nikada ni nikamo otići. U rezervama iz kojih može crpiti energiju za svoj pogon ostali su mu jedino ljudi. Pa ne gubi vrijeme, hrani se ljudima. Reže ih i ždere i činit će sve to dok budemo tupo sjedili na svojim egzistencijalnim čučavcima.
Da voda, znanje i zdravlje doista postanu besplatni, sustav ne bi mogao srkati supstanciju biti ljudskog postojanja. Zato danas i smrt mora biti razonoda, zbog toga i ona jadna doktorica iz karlovačke bolnice samo radi svoj posao, kao i dečki koji su u Auschwitzu samo baratali plinom, zbog toga vam se svakom novom intervencijom države smanjuje manevarski prostor i mogućnosti izbora. Izgleda da je jedina prava pozadina i isključivi smisao ove umjetne gospodarske krize rezanje socijalnih prava svakog od nas. Izmislili su opravdanje da otmu ono što je neotuđivo naše i sada likuju nad svojom mudrošću. I našim novcem i životima. Do kada?
