Nagrada mi znači puno i pokazuje da sam na pravom putu. Moja je namjera kod prijave bila da projekt predstavim javnosti i vidim je li dovoljno zanimljiv da se o tome radi film. To je moja obiteljska priča i meni puno znači.
No, nisam znala je li dovoljno važna da bude i filmski zapisana – priča poznata karlovačka filmašica Marija Ratković Vidaković, čiji je projekt “U potrazi za izgubljenom državom” oduševio međunarodnu delegaciju producenata na ZagrebDox-u.
Gimnazijski temelji
U jakoj konkurenciji autorskih projekata od Španjolske do Irana osvojio je dvije od tri nagrade. Ženu zaslužnu za dovođenje filmskog Festivala i Revije u grad bez kina, idejnu začetnicu jedinstvenog Riječnog kina, koji je bio njezin diplomski rad, mnogi znaju po izvrsnim rezultatima u Videodružini i Kinoklubu.
Baš je njezina generacija postavila temelje da Karlovac bude uvršten na kartu najpoželjnijih filmskih destinacija. Svoj zadnji film snimila je još kao srednjoškolka u Gimnaziji. Prvi se zvao JMBG 2904984... i glavni protagonist bio je talentirani mladi violinist i animator Bojan Petković.
Desetljeće kasnije nagrađena je za svoj prvi autorski film. Osobna je to priča o odnosu sa djedom Mićom, uvjerenim komunistom i jedinim od istaknutijih političara bivšeg režima, koju ilustrira prikazom napuštenih spomenika NOB-a.
– Ideja o snimanju dugo je tinjala u meni. Kada sam prvi puta vidjela sliku spomenike NOB-a, bili su svojevrsni pokretač da napravim film. Prva asocijacija bio je moj djed Mićo. Gradnju tih spomenika potaknuo je narod, korišteni su i u svrhu državne propagande, a za vrijeme Jugoslavije imali su preko miljun posjetitelja godišnje.
No, nakon 1991. pali su u zaborav i mnogi su uništeni. Moj djed bio je novinar i političar koji je uistinu vjerovao u taj sustav. Smatrao je da su Jugoslavija i socijalizam jedini pravi način funkcioniranja koji ljudima na ovim prostorima može donijeti boljitak.
U politiku je ušao jer je stvarno mislio da njome može promijeniti svijet. No, 1991. sve se promijenilo. Nestalo je sve ono u što je čitav život vjerovao. Polako je nestajao i on. Skoro preko noći postao je star i razočaran čovjek.
Povlačeći paralelu između djeda i spomenika, tako što ću posjetiti sedam, osam najreprezentativnijih, želim ispričati obje priče. O mom djedu i spomenicima, jer su počivali na istim idealima. Onim idealima i vrijednostima koje je i meni prenijela moja obitelj. Sada kad sam i sama majka te ideale i vrijednosti propitujem – priča naša sugovornica.
Scenarij će razvijati na radionicama dokumentarnog filma, a prva je za dva tjedna u Italiji.
– Ne mislim da je ova nagrada Oskar, ali svakako mi je pomogla da steknem samopouzdanje, ne samo u svoje režijske sposobnosti nego i u projekt koji radim. Snimanje filma i putovanje od spomenika do spomenika očekuje nas na jesen sljedeće godine – najavljuje.
Iako su je život i karijera odveli u drugom smjeru, svoj rodni grad, kojem je već sada ostavila mnogo, uvijek ima u srcu.
Ne zaboraviti sebe
– Karlovac će uvijek biti dio mene. Pa makar radila i na drugom kraju svijeta – poručuje Ratković Vidakoviću uspješno usklađujući obiteljske i poslovne obveze.
– Svi su govorili da će mi se život skroz promijeniti, da ću morati postaviti drugačije prioritete i bilo me je jako strah. Ali, kada se moj Mikula rodio sve se lijepo posložilo.
Normalno da se život promijeni i da je dijete centar svega, no u tome se ne smije zaboraviti i sebe. Sretna majka znači i sretno dijete. I obrnuto. Ništa od toga ne bi bilo moguće da Mikula nema tako dobrog tatu, a ja supruga – zaključuje.
