Biciklijada nije utrka, biciklijada je druženje, uživanje... I dok slušam bicikliste uoči starta svoje prve, a u nas jednu od najpoznatijih "lakih" biciklijada ponavljam u sebi. Napumpao gume preko dva i pol? Jesam! Stavio sat? Jesam! Obukao se trendi, stavio gela, pa još i kapu preko? Jesam! Zvao Edija Škovrlja da me pokupi jer zove olujno jugo, a treba preći i most, doduše virski, a ne Maslenički...Jesam i to...Dragi natjecatelji, najmlađi u prvom i najstariji u osmom desetljeću jesmo spremni za skoro trideset kilometara tamo i još toliko natrag? Čovjek iz zadarskog biciklističkog kluba daje upute, oni će na čelo kolone, mi ostali za njima...
- Let's go iđemo - čujem i policajca. Dvojica na motoru, jedan u autu. Zadar je lip, stvarno je lip, još lipši kad ga prolaziš biciklom, naravno uz more, preko Borika, Dikla, pa prema Kožinu, prema jednoj od najzahtjevnijih uzbrdica za početnika, prema najvećoj frci od blamaže pred start... - Jer, ako ovo ne prođeš bez da si siša s bicikle, bolje da se nisi ni sramotija - ponavljam u sebi riječi frenda koji je također u drugoj polovici petog desetljeća otkrio adrenalinski sport baš preko biciklijade i penjem se, meni se čini pola sata uzbrdo par stotina metara, naravno u prvoj. Uspio! Frend Elvis jedva, ali baš zato je mahnuo hitnoj da dođe po dva dečkića potpuno iznemogla od bicikliranja na dikljanskom usponu. Prvi znaci nervoze...
- Zašto smo stali? - ljut je sredovječni snagator. Ne zanima ga odgovor da virska uskršnja biciklijada privlači i roditelje s djecom. Ipak, ne ide sam naprijed. Kožino, Petrčane, Zaton, Nin, Privlaka...Puf pant, puf pant... lipo je, al pretekao me barba na Rog ponici nalik na grunfa, simpatičan lik definitivno. Stop! Pred virski most, nakon 20 kilometara opet se stalo, čeka se sve, a više stotina nas je...Svi se smiju, jedan od najstarijih nije stao, produžio par metara dalje, do trstike, morao se olakšati. - Oprostite pobiglo bi mi...
A onda most, Virski. Uspon, težak, ali kratak i piči...Stigli smo. Evo i dobrodošlice načelnika. Kratke hlače, a na lancu Cane corso, pasić, ista pasmina ka' onaj iz Zagreba. Ovaj je beba...Svi u red, nakon bicikliranja pašta, manistra, nije u suvo, bolonjeze... Evo i Edija. - Hoćemo staviti bike u auto ili ideš sam. Pazi, lako ti je bilo prema Viru, ali puše olujno jugo. A znaš onu kad je jugo traje dugo - baca bazu Edi i nakon komentara da on smije samo pričat o buri odlazi... Promatram bajkere, svi oduševljeni, i stari i mladi, i roditelji i djeca biciklijada je stvarno mrak stvar. Iskusni, članovi kluba jedu malo i kreću odmah nazad, pratim...Sat više traje, jugo u prsa olujno, jedva, al gušt. Tako jednostavno, ko ovaj tekst, drugačije i ne treba...
Biciklijada Zadar-Vir-Zadar, 60 kilometara naporne uživancije i barem 60 puta bolje od prebacivanja s kauča na kauč ili četiri sata pedalanja, za skidanje barem četiri kile od silne uskršnje spize...
Tko ide na Vir nek radije ponese oružje, tamo zakoni ne vrijede. Imaju svoga šerifa bez kojega ni fratar misu ne smije reći.