Danas prosječna razlika u plaćama između žena i muškaraca u EU-u iznosi 18% i unatoč postojećim razlikama između zemalja, kao i između javnog i privatnog sektora, konstantna je posljednjih 15 godina (podatak za Hrvatsku za 2009. godinu je iznosio 10.6%) i u načelu na štetu žena.
„Jednaka plaća za jednak posao“, jedno od temeljnih načela EU-a, po prvi je puta 1975. godine „ozakonjeno“ Uredbom o zabrani diskriminacije između žena i muškaraca u svim aspektima plaćanja za identičan posao ili za posao iste vrijednosti te je i Europski sud pravde u Luksemburgu do sada donio veći broj presuda vezanih uz ovu problematiku. Unatoč određenom napretku u ostvarivanju jednakosti u plaćama i smanjivanju broja slučajeva izravne diskriminacije, značajne razlike još uvijek su prisutne.
One su dijelom uvjetovane drugim nejednakostima prisutnima na tržištu rada, poput podcjenjivanja rada žena, koncentriranosti žena u ograničenom broju sektora ili profesija (tzv. segregacija tržišta rada), tradicija, stereotipa te problema postizanja ravnoteže između poslovnog i privatnog života žena, a kasnije se odražavaju i na nejednakosti u ostvarivanju, primjerice, mirovinskih prava.
Razlika u plaćama varira od države do države – od manje od 10% u Poljskoj, do više od 20% u Velikoj Britaniji, te više od 25% u Estoniji (statistika iz 2008.). Ove neujednačene trendove valja promatrati u uskoj vezi s drugim aspektima tržišta rada - razlika u plaćama je načelno manja u državama u kojima je zaposlenost žena općenito niža (Rumunjska), a veća u zemljama u kojima su tržišta rada segregirana (Irska), kao i u zemljama u kojima značajan broj žena ne radi puno radno vrijeme (Švedska).
Jednako vrednovanje rada kroz plaće moglo bi imati pozitivni gospodarsko-socijalni učinak, posebno važan u svijetlu aktualnog starenja europskog stanovništva: tvrtke bi zapošljavale najsposobnije zaposlenike, bolja iskorištenost stručnosti žena bi pogodovala kompetitivnosti europskog gospodarstva na svjetskom tržištu, a ojačala bi i socijalna kohezija društva u kojem bi žena bila financijski i ekonomski neovisnija. Prema studiji provedenoj za vrijeme švedskog predsjedanja EU-om 2009. godine, ukidanje razlike u plaćama bi moglo dovesti i do porasta bruto domaćeg proizvoda u državama EU-a između 15 i 45%.
U cilju smanjivanja razlike, EU u suradnji sa socijalnim partnerima razmatra niz mogućih zakonodavnih i nezakonodavnih mjera, među kojima obvezno izvještavanje tvrtki o razlikama u plaći, transparentnost sustava plaćanja, klasifikaciju poslova i skalu plaćanja neutralne s obzirom na spol i adekvatne sankcije u slučaju kršenja prava na jednaku plaću, odnosno jačanje svijesti poslodavaca i zaposlenika o ovoj problematici i razvijanje instrumenta za mjerenje razlike u plaćama (na tragu Njemačke koja je u tu svrhu razvila kompjuterski program). Potiču se i inicijative za promicanje jednakosti spolova na radnom mjestu, poput „oznake profesionalne jednakosti“ koja se u Francuskoj od 2004. godine dodijeljuje tvrtkama koje politiku spolne jednakosti primijenjuju prilikom planiranja poslova, razvoja karijere i promicanja žena na više pozicije unutar tvrtke.
Europski primjeri dobre prakse (poput obveze portugalskih poslodavaca da objavljuju plaće svojih zaposlenika ili francuskih da definiraju plan ukidanja razlika u plaći) svjedoče o svojevrsnom napretku. No ukidanje razlike u plaćama ostaje prioritet EU-a te izazov i dužnost svakog poslodavca na području EU-a, kao jedna od mjera za postizanje općeg cilja ukidanja spolne diskriminacije, odnosno postizanja jednakosti između žena i muškaraca na radnom
