Bio je to rijetko tužan prizor. Svečanu ceremoniju velike smjene straže na Markovu trgu, tik ispred zgrade Vlade RH, pratilo je jedva par desetaka pokislih duša natiskanih ispod kišobrana, mahom turista i slučajnih prolaznika i tek poneki domoljub koji je Dan neovisnosti tog 8. listopada odlučio proslaviti u samom srcu hrvatske državnosti, u društvu državnog vrha.
Ali avaj, osim premijera Plenkovića i predsjednika Sabora Jandrokovića netko je nedostajao i to nisu mogli sakriti ni razigrani, uvijek motivirani i spremni pripadnici Počasno-zaštitne bojne. Pritom, iz Ureda predsjednice nije pristiglo nikakvo razumno objašnjenje koje bi građanima približilo razloge zašto se vrhovna zapovjednica toga dana odlučila pritajiti u dobro čuvanoj utrobi Pantovčaka.
No, na Markovu trgu nije bilo ni navodnog lidera oporbe Davora Bernardića, ni koalicijskih partnera Predraga Štromara ni Ivana Vrdoljaka, ni Milorada Pupovca i ekipe iz SDSS-a, ni Milana Bandića i njegove javnim novcem plaćene družine, čak ni kukavnog Tomislava Sauche programiranog za dolazak na Markov trg na dizanje ruku, no ne i na slavlje u čast domovine. Nije ondje bilo, osim ministara branitelja i obrane kojima je boravak na proslavi Dana neovisnosti u opisu posla, ni jednog jedinog hrvatskog branitelja iz posve prozaičnog razloga što ih onamo – premda se u njih kunu kao u zaglavni kamen moderne hrvatske države – nitko nije pozvao.
>> Pogledajte kako su građani proveli Dan neovisnosti u Saboru
Uostalom, i zastave koje su se u hrvatskom glavnom gradu mogle izbrojiti valjda na prste jedne ruke, tog kišnog i pospanog ponedjeljka, prilično su se žalosno klatile.
Uistinu, “proslava” Dana neovisnosti slika je i prilika hrvatskog društva.
A riječ je o onom istom prazniku koji se u SAD-u uobičajeno slavi vatrometom, karnevalom, piknicima, političkim govorima i koncertima, a proglašenje američke nezavisnosti od Velike Britanije nije im dosadilo proslavljati, evo, ni 242. put zaredom. Dakako, naš će čovjek izliku pronaći u nametnutom nam državnom prazniku kojeg građani nikad nisu prihvatili, no zar je 25. lipnja na Dan državnosti atmosfera bitno drugačija?
Bit će da je kvaka ipak u nečem drugom, možda u posvemašnjoj ravnodušnosti, apatiji pa i svojevrsnoj kolektivnoj depresiji nacije koja je već nakon četvrt stoljeća izgubila svaku iluziju, zahvaljujući svoj bijedi politike koja neprekinutim nizom afera građanima dokida svako zrnce nacionalnog ponosa i ubija svaku želju za slavljem.
Pa, ipak, nakon tužnjikave svečanosti na Markovu trgu, okupljeni građani pohrlili su u Sabor koji je toga dana prigodno otvorio svoja vrata, pa je promašena proslava naglo i nenadano dobila na smislu. Nakon pustih godina, sabornica je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a iz saborskih klupa, umjesto uvreda koje se otamo najčešće mogu čuti, za promjenu je dopirao smijeh.
Rijetkim dužnosnicima, vidno neraspoloženima zbog naprasno prekinutog produženog vikenda, djeca su postavila niz pitanja koja su se učinila smislenijim od onih što ih jedni drugima postavljaju narodni zastupnici pa se tako moglo čuti i Gordana Jandrokovića koji je dječici povjerio: “Ja sam tu već 15 godina i dosta mi je dobro”. Sretan Dan neovisnosti!
>> Pogledajte svađu Andreja Plenkovića i Davora Bernardića u Saboru
2000.-te prvo su maknuli Županijski dom Sabora, pa su nam maknuli opće prihvaćen 30.5. onda su pauzirali per godina (na žalost nije se ništa pozitivno dogodilo), a onda su počeli naturivat Pravopis hrvtaskog jezika po kojem možeš pisati ovak, onako ili kako hočeš, to jest pravopis oji je nedifinirat. Znači, shebeš blagdane i naturiš pravopis koji to nije, sve elementi razbijanja nacije.