Kada je Tomislav prestao biti knez i postao kralj? Tko ga je okrunio? Gdje se ceremonija održala? Kako je izgledala? Tko je na njoj prisustvovao?... Kada je riječ o krunidbi prvog hrvatskog kralja više je neodgovorenih pitanja, nego pouzdanih odgovora iz razloga što je jako malo, odnosno gotovo uopće ne postoje pisani tragovi toga vremena. Međutim, unatoč nedostatku povijesnih činjenica, krunidba kralja Tomislava smatra se jednim od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti koji se često opisivao i veličao. Tako je opće prihvaćena legenda da se Tomislav okrunio za kralja 925. godine na Duvanjskom polju.
Tko je vodio ceremoniju?
Svečana ceremonija kakvu hrvatski narod do tada nije vidio održana je u maloj i staroj, ali ponositoj crkvici. Bio je to najveći događaj u dotadašnjoj hrvatskoj povijesti kojem su željeli nazočiti baš svi, mladi i stari, velikaši i seljaci…
Na Duvanjsko su se polje zaputili ljudi iz svih krajeva zemlje u svojim najboljih haljama, a rađanje hrvatskog kraljevstva slavio se nekoliko dana prije i poslije samog krunjenja. Pjesnik Nikola Kordić u pjesmi “Prvi kralj” stoga piše kako se:
Duvno “osulo svijetom”:
Zelene se brda
i ravnice,
Silan narod grne hrpimice
Ravnom Duvnu sa svih naših strana
Od Dunava pa sve do Jadrana
Tomislava su opjevali te opisali i brojni drugi književnici, a Velimir Deželić je u poznatom romanu “Prvi kralj” iz 1903. godine veoma slikovito opisao njegovo krunjenje. Može se pretpostaviti da je mnoštvo ljudi na Duvanjskom polju s uzbuđenjem u srcu i suzom radosnicom u oku čekalo dolazak svog kralja te su s divljenjem zanijemili kada se pred njima pojavila svečana kraljevska povorka. Deželić opisuje kako je u njoj prvo koračala kraljevska straža, potom svećenstvo koje su pratili velikaši, banovi, župani i podžupani te dvorski dostojanstvenici. Na kraju povorke Tomislav je jahao na svom bijelom konju, a kada ga je vidio, narod je ničice pao na koljena.
– Odjeven u grimizne haljine, koje su sjale od dragulja, bio je opasan dragocjenim pojasom, a draguljima mu blistaju i podveze oko goljenica. Visoka čela, vedrih bistrih očiju, jak još i snažan velik i sjajan stupa onaj u kojega se upiru sve oči, radi kojega su svi ovamo došli, onaj kojega je ime drhtalo na ustima čitavog naroda. Na usnama mu lebdi neki ljubazni, blagi posmijeh, a u njegovim očima sjaji plamen dobrote i ljubavi, plamen uzvišena zadovoljstva, koji pokazuje da osjeća ljubav ovoga naroda i da ga ta ljubav veseli. Na glavi još nema krune, a ni kraljevski ga plašt još ne resi. Ali čitava njegova pojava odaje ga kraljem – opisao je Deželić.
Legenda kaže kako je Tomislav tada ušao u crkvicu te ispisao jednu od najvažnijih stranica u povijesti Hrvatske. Jedni smatraju da se okrunio samostalno, drugi da mu je krunu na glavu stavio Grgur Ninski, dok treći misle da je svečanu ceremoniju vodio posebni izaslanik pape Ivana X.
Pjesnik Nikola Kordić u svojoj pjesmi govori o Tomislavovoj kruni koju je posao sam papa, a da je krunjenje imalo blagoslov iz Rima potvrđuje i sljedećim stihovima:
Otac svega kršćanstva nas štuje,
Ljubav svoju javno pokazuje:
Našoj zemlji kraljevski naslov daje,
Kraljevstvo nam prvi on priznaje
I likovni umjetnik Josip Horvat taj je svečani čin ovjekovječio na slici “Krunidba kralja Tomislava”, na kojoj se vidi kako prvi hrvatski kralj kleči te čvrsto s obje ruke drži mač dok mu visoki crkveni dužnosnik stavlja krunu na glavu. Oko njega se vijore zastave s hrvatskim grbom, a narod oduševljeno prati ceremoniju.
– Budimir Tomislav klečao je mirno i spokojno, samo pogled svoj uzdizaše gore k oblacima, a usne mu šaptahu molitvu onomu, koji ga je vodio u slavu kroz tolike ratove, tolike bitke, kroz toliko bura i oluja i koji je napokon dopustio da sad ovdje kleči i da doživi i ovaj čas, kad će njemu, prvom kralju hrvatskog naroda, zasvijetliti kraljevska kruna na čelu prvi put – opisuje Velimir Deželić te nastavlja kako je Tomislav dao i svečan zavjet Hrvatskoj. Pretpostavlja se, naime, da je po uzoru na tadašnje europske vladare Tomislav obećao da će štiti i čuvati kraljevstvo, da će biti pravedan te da će štiti slobodu. Zavjetovao se primivši na glavu zlatnu hrvatsku krunu koja se u povijesti pamti s tri križa na svom vrhu. Bila je naoko jednostavnog oblika, no raskošno uređena, a uz nju su najvažniji simboli kraljevske časti bili žezlo i kraljevska jabuka, predmet koji predstavlja zemaljsku kuglu s križem, a simbolizira snagu kršćanskog vladara.
S krunom na glavi te žezlom u desnici i jabukom u ljevici, Tomislav je zaogrnut plaštem potom izašao pred narod na Duvanjskom polju. Vjerojatno najpoznatiji prikaz tog svečanog trenutka je slika Otona Ivekovića “Krunidba kralja Tomislava”. Na njoj prvi hrvatski kralj sjedi na bijelom konju te uzima mač i visoko ga podiže u zrak. U pozadini je crkvica u kojoj je netom okrunjen, a oko njega narod koji mu se divi i kliče mu: Živio kralj Tomislav! To je jedna od najvažnijih scena u hrvatskoj povijesti, no treba uzeti u obzir da je bez konkretnih povijesnih dokaza ipak riječ samo o legendi nastaloj na krilima nacionalnog zanosa što potvrđuju i povjesničari.
– Postoji nesrazmjer između izvornih vijesti o kralju Tomislavu i književnih i likovnih djela o njemu. Nasuprot oskudici povijesnih izvora, postoji pravo bogatstvo ostvarenja koja ga žele prikazati, afirmirati i urezati u trajno sjećanje Hrvata – objašnjava akademik Josip Bratulić u zborniku “Prvi hrvatski kralj Tomislav”.
I dok su jedni nedostatak informacija koristili kao temelj za stvaranje priča i legendi, drugi su zbog nedostatka dokaza zaključili da je moguće kako se Tomislav nikada nije okrunio te da je riječ samo o nacionalnom mitu. Legenda o krunjenju na Duvanjskom polju utemeljena je, naime, prvenstveno na zapisima iz poznatog Ljetopisa popa Dukljanina iz 12. stoljeća. Tamo je opisano krunjenje stanovitog Budimira, odnosno Svatopluka na polju Dalmi. Tek su kasnije, od 19. stoljeća nadalje neki povjesničari poistovjetili Budimira s Tomislavom, a Dalmu s Duvanjskim poljem. Među njima je i Ivan Kukuljević Sakcinski koji je čak detaljno pretpostavio kako je izgledala ceremonija krunjenja. S obzirom da opis uvelike odgovara kasnijim književnim i slikarskim ostvarenjima, može se pretpostaviti da su njegovi zapisi inspirirali mnoge umjetnike. Pa čak i Deželić u svom romanu kralja naziva Budimirom Tomislavom. Kukuljević Sakcinski je zaključio i da je Tomislav okrunjen nakon vojnih uspjeha, a promjenu imena u ljetopisu ne smatra spornim jer “su se ljudi tada znali zvati s više imena tako da može biti da je to stvarno Tomislav”.
Nedostatak izvora
– Neimamo ni malo uzroka posumnjati, da je prvi hrvatski kralj doista bio uveden u kraljevsku čast, i posvećen za kralja po rimskih poslanicih – pisao je Kukuljević Sakcinski, a istu je tezu zagovarao i Vjekoslav Klaić. I Ferdo Šišić je također smatrao da je Tomislav najkasnije 925. godine postao kralj, no svoje teze ne temelji na Ljetopisu popa Dukljanina nego na titulu “rex” kojom je papa Ivan X. nazvao Tomislava u svom pismu iz 925. godine. S obzirom da su Tomislava još 914. godine sigurno nazivali “dux”, mnogim je povjesničarima to bio dokaz da je u međuvremenu okrunjen. Ipak, u kasnijim su se analizama oba dokaza o krunjenju pokazala manjkavima.
Tako povjesničar Ivo Goldstein u svojoj knjizi Hrvatski rani srednji vijek piše da je poistovjećivanje krunjenja opisanog u Ljetopisu popa Dukljanina s Tomislavovom potpuno odbačeno jer se ljetopis smatra veoma nepouzdanim izvorom. Također, navodi kako se Tomislav i njegova krunidba uopće ne spominju u mnogim drugim izvorima. Tako Konstantin Porfirogenet Tomislava niti jednom ne spominje, a hrvatskim vladarima ne priznaje nikakvu samostalnu titulu ili krunidbu. Moguće je da razlog tome što je Bizant umanjivao važnost ostalih država, no Goldstein nastavlja kako i povjesničar iz 13. stoljeća Toma Arhiđakon navodi da su tek Držislav i njegovi nasljednici nazivani kraljevima.
– Ni Ivan Tomašić, pisac Chronicon breve regni Chroatiae iz 16. stoljeća, ni Ivan Lučić, pisac De regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex, uopće ne spominju Tomislava – nabraja Ivo Goldstein te zaključuje da je prva ovjenčana osoba koju se može nazvati kraljem bio Stjepan Držislav, a prva okrunjena osoba tek Dimitrije Zvonimir jer su “podaci o ustoličavanju hrvatskih vladara toliko fragmentirani da ne dopuštaju nikakvo sigurnije zaključivanje”.
Ni papin “rex” mnogi povjesničari danas više ne smatraju dokazom krunjenja, već samo činjenicom da je papa Tomislava smatrao samostalnim vladarem najvišeg ranga. Titula rex nije se, naime, u ranom srednjem vijeku nadijevala samo krunjenim kraljevima, nego utjecajnim i snažnim vladarima općenito. Međutim, Goldstein kaže kako za hrvatske vladare nije zapravo u praksi bilo ni važno kako su ih oslovljavali strani autoriteti.
– Za srednjovjekovno je razdoblje od bitno veće važnosti činjenica da su hrvatske vladare njihovi podanici oslovljavali s regnum i imperium – dakle “kraljevstvo”, vlast, gospodstvo. Kada se nekog tako naziva, onda on ne mora uopće razmišljati kako ga se titulira u njegovoj državi ili izvan nje, jer on je neprijeporni vladar koji je posebnom odnosu prema Bogu – zaključuje Goldstein.
Goldstein.. Aktivist a ne povjesnicar.. Jedini njegov izvor tekstova je srpska pravoslavna crkva i mrznja..