Već sam se pomalo naviknul u društvu biti među najstarijima ili najstariji. S privikavanjem bome nije išlo lako. Kad su mi se prvi put u tramvaju digli sa stolca, planul sam i podsjetil tramvajskog kavalira da ne bi trebal pretjerivati. Pa nisam ja star! U svakom slučaju, mlađi sam od predsjednika države.
Cijeli život predsjednici su bili stariji od mene. Veći dio života imal sam Josipa Broza Tita koji mi je mogo biti deda. Pa Franju Tuđmana, kojega sam po godinama doživljaval kao strica. I Stjepana Mesića koji mi je generacijski najbliže. Samo koju godinu stariji.
Kaj se predsjednika tiče, odživjel sam u državi TTM. I bil uvjeren da predsjednik mora biti stariji. Tak se sada moram priviknuti da od četvrtka prvi put imam mlađeg predsjednika od sebe. Predsjednik Ivo Josipović i nije tak mlad, ali od mene je dovoljno mlađi da bi ga zabunom mogo zazvati “mladi gospon”.
Josip Broz za sve nas bil je drug Tito. Kojem smo se svi kleli. I pjevali mu. I nosili štafete. I, naravno, svi bili Titovi pioniri. Osobno ga nisam imal priliku osloviti jer sam samo jednom kao mlad novinar za njegova posjeta “Končaru” stajal u drugom redu iza njega. I iznenadil sam se da je od mene niži. To se javno nis usudil reći. Ali kakav sam lajav, nisam mogel izdržati. Izlanul bi kak sam od Tita viši. I brže dodal: Ali ne i veći! Zlu ne trebalo.
Tuđmana sam upoznal kasnih osamdesetih kad me pozval na tajni sastanak kod antikvara Marijana na Zrinjevcu. Generalski uspravno me dočekal i s onim svojim karakterističnim smiješkom s menom se rukoval. I smjesta prešel na stvar. Iz džepa je izvuko presavinute stranice s programom HDZ-a u nastajanju. Ponudil mi da sjednem i da u miru pročitam.
Kad sam pročital, spontano sam mu odgovoril da se slažem od a do ž. Ali njegov ponuđeni filfeder nisam iskoristil. Odbil sam potpisati. Iz straha. Računal sam da ak se u Vjesnikovoj kući sazna, moglo bi biti frke. A kad sam to nekim svojim kolegama, koji su se s Tuđmanom pobliže poznavali, reko kak sam odbil potpisati, rekli su mi da bi ako Tuđman dođe na vlast mogo imati problema. Navodno je zlopamtilo. Ali to nije bila istina.
Shvatil sam to kad je u Vjesniku izašla lista s članovima odbora za stvaranje prvog hrvatskog Ustava. Našao sam svoje ime. Predsjednik Tuđman me uvrstil na listu. A kasnije me na sve svoje domjenke na Pantovčaku pozival. Onda sam na početku Mesićevog drugog mandata napisal kolumnu pod naslovom: U Predsjedničke dvore pozival me samo Tuđman, a Tito i Mesić nikad!
Nije prošlo ni tjedan dan da me zovu iz predsjednikova ureda. Ženski glas preduhitrim: Nije valjda da me predsjednik poziva na ručak?! Kad je protokolarna vijest u novinama objavljena, svi su me redom pitali da kakav je predsjednik privatno. I kak me Mesić počastil? Da kaj smo jeli? S novim predsjednikom Josipovićem znam se po viđenju iz kavane u Jurišićevoj. Osobno se nismo upoznali. Otkad je izabran, više ne dolazi. Ali zato dolazi gospođa Josipović. Pa se nadam da će navratiti i predsjednik Josipović. Obećavam da ga ne bum oslovil s “mladi gospon”...
Još jedan članak o ničemu...