Zadnji u vrsti, prvi u modricama - svaki dan susrećem se s ovim
plakatom pri ulasku u školu. Dječak s flasterom na čelu i poruka
UNICEF-a o potrebi suzbijanja nasilja među djecom. Netko će reći, pa i
mi smo se znali potući, uvijek su postojale grupice ne baš uzorna
ponašanja. Ipak, može li se ono uopće uspoređivati s ovim što se danas
događa, primjerice, “slučajem pothodnik u Zagrebu”?
Ako ćemo biti iskreni i realni, cjelokupno društvo naginje kulturi
nasilja - počevši od obiteljskog, pa preko bullyinga i mobbinga, do
navijačkog. Neki ljudi jednostavno ne znaju, ne mogu, a neki možda i ne
žele stvari rješavati na neki kulturniji i ljudskiji način.
Strašno je pročitati izjavu djeteta: “Lijep je osjećaj udarati
nekoga...“ Još je teže shvatiti kakva to „sila“ pokreće već i djecu u
nižim razredima osnovne škole, pa čak i vrtićima, da sustavno,
promišljeno i s namjerom zlostavljaju svoje vršnjake. Kao čovjeka, a i
s pozicije struke, posebno me žalosti sve veća prisutnost nasilja među
djecom.
Nije teško pronaći razlog: djeca uče ono što doživljavaju. Nasilje u
obitelji sigurno je najgori mogući primjer - dijete koje tuku, psihički
ili seksualno zlostavljaju nerijetko, kad odraste, takvo ponašanje
primjenjuje na svoju djecu.
Djeca koja možda i nemaju loše roditelje, često su prepuštena odgoju
ulice, a u tim godinama se lako pada pod utjecaj vršnjaka.
A problemi se registriraju obično kad je već prekasno. Možda se neki
neće složiti s tvrdnjom da su i sami nasilnici zapravo žrtve - žrtve
svojih obiteljskih (ne)prilika, svoje nemoći da se dokažu na neki
društveno prihvatljiv način, svog potpuno pogrešnog pogleda na
međuljudske odnose, i život općenito.
Djecu trebamo odgajati svi mi - roditelji, nastavnici, susjedi... -
svojim ponašanjem pružati primjere koji će ih poticati na pozitivnije
rješavanje problema.
Djeca traže pažnju - svako dijete želi se istaknuti, pokazati, dokazati
da vrijedi i da je po nečemu posebno i važno. Naša uloga je samo da ih
usmjerimo na pozitivne aktivnosti.
Uvijek se sjetim grupice „hahara“, koje smo uspjeli okupiti u plesnu
skupinu (break-dance, tako nešto), i izjave poslije jednog nastupa kad
su izazvali histeriju oduševljenja u publici: „Čovječe, ne mogu
vjerovati, prvi put u životu sam ispao faca a nisam napravio nikakvo
s.....“.
Djeca su puna energije, pomozimo im da je usmjere na pozitive stvari.
Prekinimo začarani krug nasilja!
NASILJE MEĐU DJECOM Kako spriječiti, a ne liječiti kad je prekasno
Prvi put u životu ispao sam faca, a nisam napravio s..
