Prvi svjetski rat bio je prvi globalni sukob s dalekosežnim posljedicama za cijeli svijet. Vojna djelovanja obiju strana izazvala su dotad nezamislivu materijalnu štetu na područjima izravno zahvaćenima ratom, ali i gospodarski kolaps pozadine. Sve je to pratio neočekivano visok broj poginulih i ranjenih vojnika svih zaraćenih strana, od kojih su mnogi, unatoč medicinskoj skrbi, ostali bogalji za cijeli život. U tom sukobu bilo je više od 40 milijuna žrtava, od čega oko 20 milijuna poginulih civila i vojnika. Promijenjeni užasima rata, bivši su vojnici nastavili formirati svijet nastojeći da se sličan sukob ne ponovi, barem ne tako brzo. Ta glavna misao vodilja prvih godina mira ubrzo je zamijenjena posve drugim stavovima. Unatoč tome,
Prvi svjetski rat duboko se usjekao u individualno sjećanje svih suvremenika i nakon njega svijet više nije mogao biti isti. Zemlje razvijene demokracije ugradile su sjećanje na žrtvu muškaraca i žena podnesenu tijekom Prvoga svjetskog rata u svoj nacionalni korpus. Hrvatska ima priliku za to tek sada zbog slijeda povijesnih okolnosti. Stota godišnjica prilika je za javno iskazivanje pijeteta svim žrtvama Prvoga svjetskog rata s područja Republike Hrvatske, kao i svima onima koji počivaju u našoj zemlji. Prilika je to za suočavanje i proučavanje političke i moralne, individualne i kolektivne katastrofe pred kojom se našla Europa prije stotinu godina, a time i Hrvatska kao sastavni njen dio. Prilika je to i da Hrvatska kao nacionalno zrela država, na pragu ulaska u Europsku uniju, pokaže hrabrost i volju suočiti se sa svojom prošlošću koliko god ona ne(s)poznata bila.
Globalno obilježavanje
Ovo gore citirano misao je vodilja koja je okupila hrvatske stručnjake za Prvi svjetski rat kako bi se i Hrvatska uključila u globalno obilježavanje stote godišnjice od njegova početka iduće godine. Koliko je do danas poznato, ni jedno tijelo državne vlasti nije pokrenulo pitanje obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata u RH. Kako s državne strane nije pokazan neki interes, u jesen 2012. okupila se grupa pojedinaca da nešto pokrene, a poticaj okupljanju bio je poziv Hrvatskoj da se priključi globalnomu projektu projiciranja imena vojnika poginulih u Prvomu svjetskom ratu. I tada je konstatirana žalosna činjenica da Hrvatska uopće nema popisa ljudskih gubitaka. Štoviše, Hrvatska ne raspolaže ni približnom procjenom gubitaka iz Prvoga svjetskog rata. I što je još više poražavajuće, što još više tjera na akciju, činjenica je da u Hrvatskoj nema znanstvenoga projekta ili neke zasebne ustanove koja bi se sustavno bavila ovom problematikom i nadoknadila velik znanstvenoistraživački deficit naslijeđen iz ranijeg razdoblja.
Zašto je u Hrvatskoj Prvi svjetski rat ostao u sjeni Drugog? Zato što je Drugi svježiji? Bilo više preživjelih, uključenih u njega? Teško je na to pitanje odgovoriti jer nema ni jednog racionalnog odgovora. Činjenica jest da je zbog većeg broja živih sudionika Drugoga svjetskoga rata težište bilo i još je na njemu. A zaboravlja se da je Drugi svjetski rat izravna posljedica Prvog i svega što se nakon njega događalo. Te da se Drugi ne može razumjeti bez znanja o Prvome. Na žalost, kod nas još uvijek nije dovoljno razvijena svijest o važnosti poznavanja vlastite prošlosti da bi se razumjela sadašnjost. Naši ljudi, primjerice, nisu dovoljno svjesni da uzroci Domovinskoga rata sežu do 19. stoljeća, a jedna od važnih karika u tom lancu jest i Prvi svjetski rat. Tada se Srbija nalazila na pobjedničkoj strani, za razliku od Hrvatske, pa su Srbi smatrali da imaju apsolutno legitimno pravo činiti što ih volja.
No najviše je u marginaliziranju Prvog svjetskog rata učinila politika. Krenimo od komunizma, od Josipa Broza Tita. Kako su Tito i Partija krivotvorili mnoštvo činjenica i podataka iz povijesti, tako je bilo i s Prvim svjetskim ratom. Tito je bio prvi koji je krivotvorio svoju ulogu ili ju je prikrivao. Primjerice, o svojim ratnim uspjesima u Srbiji kao pripadnik austrougarske vojske nikad nije javno govorio, a tu su temu izbjegavali i njegovi životopisci. Kako bi povijest prilagodio svojim političkim ciljevima, preko svog biografa Vladimira Dedijera pustio je priču da je sa svojim austrougarskim pukom stigao samo do \"srpske granice\". Preko svog drugog životopisca Vilka Vinterhaltera kazao je da je \"izbjegao sudbinu da se kao Hrvat i socijalist bori protiv svoje braće i drugova, srpskih radnika i seljaka\". Sve je te priče puštao kada je zasjeo na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. I kada je trebalo misliti na \"bratstvo i jedinstvo\". Ali dvadesetak godina ranije drukčije je pričao. Tako u jednom strogo povjerljivom dokumentu u Moskvi stoji da je aktivno sudjelovao u austrougarskoj \"kaznenoj ekspediciji\" na Srbiju. Tito je tada napisao da je \"početkom kolovoza 1914. otišao na srpsku frontu kao vodnik\" i da je na tom ratištu, a ne na \"srpskoj granici\", ratovao do \"drugog odstupanja austrijske vojske u prosincu 1914. godine\". Tu je informaciju suradniku Agitpropa CK KPJ poslije Drugog svjetskog rata potvrdio i Žarko Vedrić, glavnostožerni pukovnik 42. domobranske pješačke divizije, poznatije kao Vražja divizija. Vedrić je tada rekao da je Titov 25. puk \"ostao na srpskoj fronti sve do siječnja 1915. godine\", dakle više od pet mjeseci.
Zašto je o tome lagao? Pa zna se da je područje na kojemu je boravila Vražja divizija 1914. najteže stradalo u ratu. Popis stanovnika pokazao je da je Podrinje 1910. imalo 242.420 stanovnika, a deset godina kasnije 186.627.
Arhiv Kominterne
Tito je lagao i o broju dobivenih odličja. Tako je Dedijer u njegovoj biografiji naveo da je jednom nagrađen \"malom srebrnom kolajnom za hrabrost\" za zasluge na ruskom ratištu, gdje je bio od siječnja do travnja 1915. godine. Ali u arhivi Kominterne u Moskvi nalazi se dokument u kojemu izričito stoji da je dobio dva odlikovanja za hrabrost. Zaključak je da je jedno dobio za zasluge na srpskom, a drugo na ruskom ratištu. Srpsko ratište trebalo je zaboraviti.
Titova jedina dosad poznata fotografija iz Prvog svjetskog rata pokazuje da on puca iz rova, odjeven u laganu dočasničku bluzu i hlače, s plitkim cipelama, u društvu dvojice austrougarskih ratnih drugova. Kako je na ruskom ratištu bila zima, jasno je da je fotografija nastala u Srbiji u zimi 1914., i to najvjerojatnije na Bežanijskoj kosi iznad Beograda, gdje je bio prvi ratni raspored njegova 25. domobranskog puka. Ta fotografija demantira i sve njegove priče da je u Srbiji vodio nekakvu antiratnu kampanju zbog koje je, navodno, zatvoren u Petrovaradinsku tvrđavu u Novom Sadu, kako je to tvrdio i u američkom \"Lifeu\" i u Dedijerovim prilozima za svoju biografiju. Tito je izbrisao svoju vojničku ulogu na ratištu u Srbiji. Jer to nije odgovaralo njegovoj novoj poziciji u Jugoslaviji. Sve je trebalo prilagođavati višim, revolucionarnim ciljevima. Ali ni Srbiji nije trebalo dati previše oduška kao zemlji koja je bila na pobjedničkoj strani. No Titu Prvi svjetski rat nije bio bitan kao Drugi. U Drugom je on paralelno vodio komunističku revoluciju pa je nakon rata dobar dio historiografije bio na tragu revolucionarnog gledanja na Drugi svjetski rat. Iz tog se kuta onda i pisalo i istraživalo. Partija je određivala teme i tempo. Prvi nikome nije bio posebno zanimljiv. Stoga je i zanemaren. Drugi je uvijek bio predmet politike, ideoloških obračuna, a ništa se nije puno promijenilo ni do danas. O Drugome se na sve strane čuje, a o Prvome gotovo ništa.
Počeli Australija i Belgija
Stoga je i te kako bitno da se u Hrvatskoj stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata iskoristi za pokretanje i istraživanja o njemu. A ta će obljetnica vjerojatno biti dosad najveće globalno i europsko obilježavanje nekoga povijesnog događaja. Neke su zemlje dosad ostvarile značajne rezultate u organizaciji obilježavanja, a glavni pokretač akcijskih planova bili su najviši državni dužnosnici. Kod nas od državnih dužnosnika nema ni glasa, oni ne znaju što bi s time. Vrlo su rano s pripremama počele vlade Australije i Belgije, slijedile su ih vlade Novoga Zelanda i Kanade te ostale zemlje širom svijeta, pa tako i susjedne Mađarska i Slovenija.
Najveće pripreme na državnoj razini provedene su u Francuskoj. Ne zaostaju ni Ujedinjeno Kraljevstvo ni Njemačka. Državne vlasti navedenih zemalja odavna su provele pripreme za stogodišnjicu uključivanjem velikoga broja kulturnih, znanstvenih i obrazovnih ustanova. Stoga su već vidljivi konkretni rezultati ne samo na državnim razinama već i na polju međunarodne političke, kulturne i znanstvene suradnje.
Francuska je još 2011. objavila opsežan izvještaj o francuskim pripremama za stogodišnjicu, čija je izrada započela po nalogu Nicolasa Sarkozyja, tadašnjega predsjednika Republike. Obljetnički program započet će već 2014. i trajat će sve do 2020., odnosno do stogodišnjice mirovnih ugovora kojima je službeno okončan Prvi svjetski rat. Francuska u obilježavanju vidi prije svega mogućnost svoje dodatne međunarodne afirmacije, što je procijenjeno korisnim i za utvrđivanje političkih pozicija u Europi i svijetu. Stoga je inicirano okupljanje šefova država i vlada u Sarajevu koje će se održati na stogodišnjicu atentata 28. lipnja 2014., uz opsežan višednevni kulturno-znanstvenih program i veliku medijsku pozornost.
Francuska je tijekom nekoliko proteklih godina daleko odmakla u digitalizaciji arhivskoga gradiva iz razdoblja Prvoga svjetskog rata. Objavila je pojedinačne dokumente za oko 1,3 milijuna poginulih vojnika u Prvomu svjetskom ratu i ta je baza podataka već dostupna putem interneta. Isto vrijedi i za operativne spise francuskih postrojba. Francuska će se nadalje založiti da se poprišta bitaka iz Prvog svjetskog rata proglase svjetskom kulturnom baštinom pri UNESCO-u.
Partnerstvo za stogodišnjicu
Britanski ratni muzej (Imperial War Museum) vrlo se aktivno priprema za 2014. i obilježavanje stogodišnjice. Osmislili su mrežu „Partnerstvo za stogodišnjicu\" (Centenary Partnership), koja pod njihovim vodstvom okuplja oko 850 nekomercijalnih lokalnih, regionalnih i državnih kulturnih, obrazovnih i znanstvenih ustanova iz cijeloga svijeta. Zahvaljujući tom partnerstvu milijuni će ljudi diljem svijeta postati dijelom britanskoga obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, koja će biti popraćena brojnim kulturno-znanstvenim priredbama i djelatnostima.
Procjenjuje se da će Ujedinjeno Kraljevstvo potrošiti oko 50 milijuna funti na obilježavanje stogodišnjice. Među mnogobrojnim događajima valja istaknuti obrazovne programe kojima će biti obuhvaćene sve srednjoškolske ustanove u vlasništvu države, a usmjereni će biti na iskazivanje pijeteta svim poginulima i njegovanju uspomene na njihovu žrtvu. Kako bi djeca što jasnije shvatila koliko je rat bio strašan, predviđeni su posjeti nekadašnjim bojišnicama u Francuskoj, danas spomen-područjima.
A u Hrvatskoj? Postoji dobra volja pojedinaca, njihov entuzijazam, postoje i goleme potrebe da se krene s gotovo mrtve točke, ali bez političke volje, bez potpore države, ništa se bitno neće dogoditi ni promijeniti. Za početak potrebno je pokrenuti rješavanje problema nagomilanih tijekom niza desetljeća jer u Hrvatskoj nije sačuvana adekvatna arhivska građa vojne provenijencije iz Prvoga svjetskog rata. Većina potrebne građe nalazi se u Austrijskom državnom arhivu u Beču, dok je manji dio u državnim i vojnim arhivima u Budimpešti. Bez te građe nije moguće pristupiti kvalitetnoj znanstvenoj obradi tema iz hrvatske vojne povijesti. Prvo što nam treba jest izrada digitalnoga registra Hrvatske u Prvom svjetskom ratu, javno dostupnog svim zainteresiranim korisnicima. Taj bi registar činio okosnicu budućih znanstvenih istraživanja, ali bi isto tako hrvatskim građanima omogućio potragu za njihovim precima, sudionicima rata.
Primarna arhivska građa iz koje bi nastala digitalna baza podataka pohranjena je ponajprije u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Zbog opsega taj posao ne može obaviti i/ili platiti nijedna ustanova u RH bez pomoći državnih institucija najviše razine. Stoga Hrvatskoj žurno treba međudržavni sporazum s Austrijom, onakav kakav ima Mađarska, prema kojemu je Mađarskoj omogućen izravan pristup, korištenje i kopiranje građe Austrijskog državnog arhiva glede Mađarske. Hoće li se probuditi Pantovčak, Banski dvori?
