Travanj je najokrutniji mjesec, davno je napisao pjesnik T. S. Eliot. S godinama sve više dijelim njegovo uvjerenje, a u tome me utvrđuje početak “najokrutnijeg mjeseca”, međunarodni dan šale, koji je postao naporan i Bogu i narodu. Prvoaprilske šale su očekivane, stoga uglavnom loše i naporne. Taj dan ustajemo dodatno oprezni, napeti, sumnjičavi, spremni na to da će nam cijeli dan svi koji mogu pokušati podvaliti, jer eto, 1. travnja tako treba biti. Portali donose tradicionalno neduhovite pokušaje šale, tako da “prvi april” na koncu ispada prilično tegoban dan, opterećeni obavezom da budu dovitljivi i humoristični, koja upravo sprječava mogućnost da takvima doista i budu.
Ipak, solidnu sam prvoaprilsku šalu ove srijede vidio na portalu Večernjeg, a onda su je prenijeli i neki drugi mediji. Prvotravanjska vijest kaže da je MUP predstavio izgled novih automobilskih registarskih oznaka, na kojima će umjesto hrvatskog državnog grba, biti dio starog grba SDP-a, s crvenom i plavom kockicom. Šala je vrhunska jer briljantno parodira paranoju oko rashrvaćivanja domovine, potencirajući do kraja tobožnju ujdurmu lijevog partijskog krila, oličenog u ministru Ranku Ostojiću, kojeg klevetnici nazivaju Ostoja Ranković. Takvi tvrde da drugovi s tobožnjom promjenom pločica nastavljaju praksu koju su započeli bezveznim mijenjanjem već uhodanog Dana državnosti, čime su stvorili zbrku koja ni dandanas nije riješena, pa većina ljudi više nije sigurna kada Domovina slavi rođendan. Pri tome iskorištavaju fiksacije nekih dizajnera koji nisu uspjeli nametnuti svoju viziju nacionalnih simbola prije četvrt stoljeća, kada su stvarani, pa danas žele barem preinaku registarskih oznaka. Umjesto jednostavnog dodavanja europskih zvjezdica i oznake “HR” na lijevom rubu pločice, bez javne rasprave nametnuli su potpuno redizajniranu oznaku iz koje je, vidi čuda, za volju suvremenog dizajna ispao baš hrvatski državni grb. Ono što je ipak bilo pretjerano u ovoj prvoparilskoj šali o promjeni pločica je dodatak kako će, osim promjene izgleda, svi gradovi, pa i najmanji, dobiti svoje. Umjesto dosadašnjih 34 bit će ih tako 128, pa će Komiža konačno dobiti zasluženi KM, a Klanjec KL. E to je već bilo previše, pa sam shvatio da je riječ o prilogu za dan šale. Slijedile su izmišljene jadikovke gradonačelnika Orahovice kako njima dodijeljeni OH nema veze s tradicijom grada pa traže OR, ali, jao, to je već rezervirano za Oroslavje. Kruže šale da će Babina Greda dobiti BG. Šale su krenule i dalje kombiniranjem inicijala grada i završna dva slova nakon brojeva, ali te nisu za pristojne kolumne. Oglašavaju se gradonačelnici novoutabličenih mjesta, koji su osim što su administrativno postali gradovi, sada konačno svojom vlastitom pločicom urbano posvećeni. Pogotovo su sretni oni koju su emancipirani od tradicionalno mrskih susjednih, neznatno većih gradova, čije su inicijale do sada morali trpjeti na svojim autima, što ih je peklo kao neke hrvatski grb.
Promjena registarskih oznaka u BiH bila je jedna od rijetkih pozitivnih nametnutih odluka
Ima nekog fetišizma u toj priči o registarskim oznakama. U ratu je puno toga nemogućeg postajalo moguće pa su nastale i neke ranije nezamislive pločice. Herceg-Bosna je imala oznake za svako općinsko središte, u fazi KR-KI-KO, pa se vrlo precizno moglo po autu znati odakle je tko. Promjena registarskih oznaka u BiH bila je jedna od rijetkih pozitivnih nametnutih odluka, jer je omogućila slobodu kretanja. Hrvatske, srpske i bošnjačke simbole zamijenile su apstraktne “brojke i slova”, a kojima su svi mogli voziti po cijeloj zemlji, bez straha od kamena ili čega goreg. Tu je, iz razumljivih razloga, promjena triju različitih pločica u zajedničke apstraktne bila obvezna i unutar ograničenog roka. U nekim zemljama, kao u šaljivu hrvatskom prijedlogu, nije postavljen nikakav rok za zamjenu, već se stare pločice mogu koristiti sve dok auto prolazi tehnički pregled. Najveća meni poznata konfuzija nastala je po tom pitanju u Italiji, jer se oznake više puta mijenjalo pa ih i danas možemo vidjeti tri-četiri vrste, od starih s karakterističnim malim prednjim pločicama do najnovijih, “europskih”.
Među brojnim promjenama, sredinom devedesetih su i Talijani uveli “brojke i slova”, dakle apstraktna obilježja, iz kojih se ne može vidjeti iz kojeg je grada vozilo. Prijatelji iz Trevisa su mi se u to vrijeme žalili da ih je ta promjena teško pogodila jer na cesti više nisu mogli Venecijancima spominjati majku. Stanovnici Venecije, jedinog velegrada u kojem nema automobilskog prometa, su na glasu kao loši vozači, jer ako i imaju auto, drže ga u Mestreu i rijetko voze. Ipak, oznaka grada na vozilu ne mora uvijek značiti i zavičajnu ili navijačku pripadnost vozača. U vrijeme igranja derbija znalo se dogoditi da neki tupan u Splitu polupa staklo na autu zagrebačkih oznaka, iako je devedeset posto vjerojatno da je riječ o vozilu navijača Hajduka nastanjenog u Zagrebu. Neupućen stranac u Hrvatskoj bi na temelju pločica mogao zaključiti da je Daruvar najveći grad u našoj zemlji. Već kultne registracije DA način su da se uštedi na davanju državi, jer Daruvar ima najmanju tarifu. Svojedobno su tako i neke naše velike nogometne zvijezde znale registrirati Ferrari u provinciji da uštede za gorivo.
Čemu uopće pločice?
U prvoaprilskom vicu o promjeni pločica mediji su pretjerali i s dodatkom da svatko može birati koju će tablicu, tj. kojeg grada, imati. Meni se tako može prohtjeti IM, nekome iz Županje DU, a nekom Petru Urliću oznaka Pule. Čemu onda uopće imati oznake gradova kad svatko može birati koju hoće? Kažu da će pločica imati čip pa ako iz nekog razloga odaberete RI, nećete moći ostvariti povlasticu za prijelaz Krčkog mosta, jer čip govori da niste “pravi Riječanin”. Ali, kad je već čip tu, i kad je tehnologija došla dotle da očita i žvakaće ili papirnatu maramicu za kunu, čemu uopće pločice? Svatko može imati obvezan čip na autu koji policija, parking-služba i ostali koji trebaju mogu lako odčitati.
Šala oko pločica, osim na anacionalne komunjare, cilja i na dizajnere i njihove fiksacije. Dotična gospoda ne razumiju da nije sve u dizajnu, i da označitelji dobivaju težinu vremenom i upotrebom. Neka zastava i grb, i ako su u trenutku nastanka mogli biti bolje i skladnije dizajnirani, nakon godina uporabe, bitaka vođenih pod njima, kasnije dobivenih i izgubljenih utakmica, proslavljenih blagdana i odrađenih svatova i sprovoda, taloži slojeve memorije i emocija, i ne može ih se preko noći “redizajnirati”. Inače bismo mogli i ime države ili naroda promijeniti, jer je malo teško za izgovor strancima i nije dovoljno “cool”. Štoviše, moglo bi ih se mijenjati svakih desetak godina, kao slogan turističke zajednice.
Moram napomenuti da je ovo bio pokušaj, na kraju vjerojatno otužne meta-šale, jer u pitanju registarskih oznaka, nažalost, nije riječ o prvotravanjskoj šali već o stvarnoj odluci da se nešto što svakodnevno stotine puta imamo pred očima na taj način redizajnira, da je dobiju svi gradovi i da svatko može birati što hoće. No, u sustavu vrijednosti koji smatra da se može ad hoc birati i spol/rod, zašto se ne bi mogla i automobilska registarska oznaka. Važno je samo da nema opterećujućeg grba.
>>'Nevjerojatna obmana građana registarskim tablicama'
>>Suludo: Hoće rezati broj gradova, a svima im daju registracije
>>Ovo je nova registarska pločica, od zloporaba će je štititi - bar kod!
zašto žele ukloniti hrvatski grb sa tablica? zašto novo dizajn rješenje jaaaako sliči SDP-ovom logu? zašto ignoriraju volju velike većine građana da se ništa ne mijenja nego da se samo doda EU oznaka na početak tablice? zašto SDP uporno radi protiv želja i interesa naroda????