Život nam je izokrenut zbog pandemije i mjera, iako su među liberalnijima u EU, no pitanje je bismo li bili zadovoljni i blažima? Kao i u svakoj krizi, na površinu izbijaju pojedinačni i kolektivni ekscesi, nezadovoljstva i egotripovi. Izgleda da smo tek sad otkrili da je teško preživjeti s 4000 kuna potpore jer deseci tisuća radnika koji godinama rade za minimalac nisu glasnije protestirali da se od toga ne može živjeti. Ili ih nismo čuli. Solidarnost koji su građani pokazali na Banovini već je isparila, inače bismo bili solidarni i prema ranjivim skupinama društva, a nismo. Zaboravljamo i da su najgore prošle žrtve pandemije, njih više od 5000, koji su umrli u samoći bolničkih soba bez ikog svoga te njihove obitelji i preživjeli koji se bore s posljedicama bolesti.
Neuropsihijatar Ivan Urlić govori da nema naznaka da se pritisak pandemije smanjuje, a s druge strane ljudi imaju potrebu za druženjem pa smo sada svi zakinuti, a osobito mladi.
– Iako je ta kultura da čuvamo sebe i druge zahvatila veći broj ljudi nego prije nekoliko mjeseci, to je još nedovoljno. Ljudi se igraju s vatrom i pokazujemo se kao društvo slabo odgovornih i solidarnih građana. Ne mislimo o čuvanju svoga ni tuđeg zdravlja, igramo se s maskama kao da je to svjetsko pitanje, a ne pitanje higijene življenja. Dogodio se val solidarnosti na Banovini, ali oni koji će ostati trajno pomagati su humanitarne organizacije, a drugi idu dalje za svojim životom. Pritišće nas i siva perspektiva ne samo u društvenom smislu nego i u ekonomskom, ljudi ne rade ili rade malo za male plaće i koliko god je lijepo da je država intervenirala s potporama, to je nedovoljno i ne može se tako gurati cijeli mjesec i brinuti za obitelj. I zdravstvena i ekonomska situacija dovode do toga da ljude nema što razveseliti – kaže Urlić. Urlić smatra da ekonomija više prijeti građanima nego korona jer smo ekonomijom svi zahvaćeni, a koronom dio ljudi i oni koji se nepotrebno junače neozbiljni su i nezreli. A moramo se, dodaje, više postaviti kao Švicarska, da imamo građane svjesne građanskih dužnosti i obveza, koji će u ozbiljnom vremenu pokazati ozbiljnost i poslušati stručnjake.
Psihijatar Ante Bagarić smatra da se solidarnost s početka pandemije istopila, a njome se nije ni dobro upravljalo.
– Mentalno stanje ljudi nije dobro, puno je lošije nego što je bilo na početku pandemije, puno je laži na svim razinama, nema povjerenja u društvu. Različite grupe ne surađuju nego se razvija borba jedne grupe protiv druge što je destruktivno. Nije stvar u tome jesu li mjere stroge ili liberalne, ljudi će ih se držati ako su konzistentne, ali ako se zagovaraju strože mjere, treba ih zagovarati svuda. No, kod nas su nekonzistentne i to je esencijalno. Bilo koji bliski kontakt u bolnici, u crkvi, na stadionu daje iste rezultate kad je riječ o prijenosu virusa, a kod nas se tvrdilo da nema rizika i prijenosa virusa u slučaju nekoliko tisuća torcidaša – kaže Bagarić. Ne mogu, napominje, ni javne ličnosti koje su stoput bile destruktivne biti građanima dobar primjer i autoritet.
Psihijatar Goran Arbanas iz osobnog iskustva i rada s ljudima ističe da uvijek kad se zbiva velika ugroza kao što su korona, potres ili Domovinski rat, ljudi odmah ne traže psihološku pomoć jer se bore za goli život. Poslije dolazi do psiholoških reakcija i problema, anksioznosti, depresivnosti, PTSP-a, što smo vidjeli i nakon rata.
– Ne mislim da bi ljudi sada bili zadovoljniji da su mjere slabije ili jače. Kad nismo imali ove mjere prije dva mjeseca, ljudi su bili nezadovoljni i tražili da se uvedu, a kad se uvedu, traže da se ukinu. Reakcije ljudi su u ovakvim situacijama iste bez obzira na to kakve mjere imali i svugdje u Europi ih dio ljudi krši. U svakom europskom društvu postoji dio ljudi koji ne propituje mjere, mali dio onih koji su protiv mjera i negiraju koronu i veliki dio ljudi na koje možete utjecati da ih se drže. U situaciji ugroze branimo se na različite načine, najočitija je psihotična ili duboka regresija kad osoba negira postojanje virusa, smatra ga izmišljotinom, no pogrešno je i tu manjinu kriviti jer oni to iskreno misle i tako se brane od neizvjesnosti – govori Arbanas. Usto, dodaje, pandemija traje godinu dana i nije realno da će reakcija ljudi biti jednaka sada kao lani u proljeće jer smo svi spremni ograničiti se na određeno vrijeme, a poslije želimo da se život normalizira i reagiramo na drugi način. Najviše su empatični oni kojima su članovi obitelji, prijatelji ili oni sami preboljeli koronu i oni koji su svjesni da su u rizičnoj skupini.
VIDEO Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Posljedice medijsko- političkog represivnog terora.