HDZ je otišao na krajnju desnicu, a predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i nakon inauguracije nastavlja voditi predizbornu kampanju. Predsjednica se pritom po uzoru na svog prethodnika Ivu Josipovića služi metodama koje prelaze okvire njenih ovlasti.
Hrvatska politička elita uništila je konsenzus stvoren 2000. godine, koji je trajao do ulaska u EU te se našla u političkoj i institucionalnoj krizi. Tvrdi to Milorad Pupovac, član SDSS-a i predsjednik SNV-a.
:: Kako doživljavate prepisku između premijera i nove predsjednice?
Ako netko želi da njegova sramota ostane trajno zapisana, onda će nastaviti s tom prepiskom. Ako ne želi da ta prepiska postane sramota države i uloge koju uime naroda obnaša, onda će s time prestati. Prepisku ne mogu razumjeti drugačije nego kao nastavak kampanje, srozavanje i zloupotrebu institucija koje moraju biti u službi svih građana, a ne u službi dijela njih ili, što je još gore, pojedinih političkih stranaka.
:: Možemo li istim aršinom mjeriti postupke premijera i predsjednice?
Svatko ima svoj dio odgovornosti. U ovom slučaju veći je dio odgovornosti na predsjednici. I to zato što je nakon prisege nastavila voditi kampanju, što ne bi smjela po Ustavu, po svojoj funkciji i ulozi. Posebno ne bi smjela ulaziti u škare onima koji na nešto suptilniji način, kao što to čine Vlada i njen premijer, vode kampanju.
:: Može li ovakva komunikacija na relaciji Vlada – Ured predsjednice dovesti do krize institucija?
Hrvatska je politički nestabilna zemlja od ulaska u Europsku uniju. Umjesto da smo počeli stvarati neku vrstu novog političkog konsenzusa o tome kakvo mjesto Hrvatska treba imati u EU, požurili smo se razvaliti konsenzus koji smo imali. Ponašamo se kao da smo ulaskom u EU postigli sve, a stvorili smo tek pretpostavke za stvaranje dobrog mjesta za našu zemlju i građane. Uništavanjem konsenzusa koji se čuvao od 2000. godine došli smo do društva s krajnje nestabilnim političkim sistemom. Ta nestabilnost manifestira se od toga da se nepolitičkim akterima daje mandat da postavljaju politički ultimatum, da se nepolitičkim institucijama dopušta da političkim institucijama govore što trebaju raditi, da određuju tko je pravi, a tko nije, tko je patriot, a tko nije, tko jest, a tko nije pravi Hrvat. Dodatno je opasno ako predsjednica države ne prihvati sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. To je njena ustavna obaveza i neprihvaćanje sastanka VNS-a može prouzročiti političku i institucionalnu krizu.
:: Koliko prvi potezi predsjednice Grabar-Kitarović korespondiraju s njezinim inauguracijskim govorom?
Djelomično potpuno korespondiraju ako se govor mjeri po reakcijama publike. Ovo što radi potpuno je u skladu s njima. A one su bile hostilizacija, odnosno stvaranje neprijateljstva u političkom društvu Hrvatske, daljnje dijeljenje društva, produbljivanje političkih sukoba. Ako se dvojici predsjednika zviždi na inauguraciji predsjednice, to je znak nepoštivanja institucije.
:: Prvog radnog dana predsjednica je posjetila branitelje koji prosvjeduju u Savskoj. Smatrate li i to spornim?
Dogodile su se dvije stvari. Otišla je u Savsku 66, a istoga dana je jedan od vodećih crkvenih listova u vodećem komentaru napisao što treba biti predsjednički mandat u Hrvatskoj – zemlji ustavne demokracije, sekularne demokracije, zemlji europskih vrijednosti. Hrvatskoj prijeti ugrožavanje njenih ustavnih vrijednosti i vrijednosti s kojima smo postali članica EU. Dodatno se otvara pitanje gdje su svi drugi obespravljeni građani, svi drugi koji su u invalidskim kolicima jer su stradali na radnom mjestu, ili oni koji nemaju dovoljnu zdravstvenu zaštitu. Gdje su svi oni koji, ne svojom voljom, ali su naši građani, doživljavaju da budu prezreni i žive na način sve manje dostojan čovjeka? O njima moramo voditi računa kao i onima koji su stradali u ratu i koji su svoje zdravlje, tijelo i život dali u ratu. U suprotnom ćemo dijeliti društvo, a Kolinda Grabar-Kitarović neće biti predsjednica svih građana.
:: Prosvjed branitelja tolerira i Vlada koja ga ni u jednom trenutku nije pokušala spriječiti, a nije prijavljen.
Da, ali predsjednica nastavlja svoju kampanju. Nije postupila u skladu s narodnom poslovicom “nakon što zasviraš, zadjeni za pas”. Treba znati moment kada je dosta svirke. I treba znati da, ako vodi kampanju u korist jedne političke opcije, koristeći se grupacijom koja nije politička, i pritom zaboravlja na poštivanje zakonitosti, čini vrlo opasne korake.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
:: Dok je bio predsjednik, i Ivo Josipović obišao je branitelje, a k njima je otišao i predsjednik Sabora Josip Leko. U čemu je razlika između njih i Kolinde Grabar-Kitarović?
Nema razlike. Svi su trebali postupiti drugačije i pozvati prosvjednike u svoj ured i iz ureda se založiti za stvari koje smatraju opravdanima. Tako se to radi u državi koja drži do svojih institucija, a tako se ponašaju i građani koji do njih drže. Ovako predsjednica radi isto što i njen prethodnik, a to je da iz predsjedničke uloge pokušava mijenjati vlast.
:: Tvrdite da je Ivo Josipović pokušavao mijenjati vlast?
Da, Ivo Josipović to je činio u vrijeme mandata Jadranke Kosor. Ali ne ovako otvoreno kako to radi predsjednica Grabar Kitarović. A to ne smiju raditi, to ne spada u predsjedničke ovlasti, nego je to stvar stranaka i parlamenta, političke utakmice i naroda.
:: Premda nema ovlasti u gospodarstvu, predsjednica od kampanje do sada inzistira na vođenju gospodarsko-socijalne politike. Traži sjednicu Vlade, a s Pantovčaka se najavljuju milodari za sirotinju. Kakvi će biti efekti te politike?
Jedini Ustavom dopušten akt milosti predsjednika Republike jest pomilovanje osuđenih. Milodari su nasljeđe bivšeg predsjednika. To se nije smjelo dogoditi. Nemamo crkveno ustrojstvo države pa da vrhovni poglavar dijeli milodare, ni feudalno pa ih dijeli glavni feudalac. Moraju funkcionirati socijalne institucije, a ne puštati da propadaju, da se socijalna davanja smanjuju, a novac preusmjeravati predsjedniku države kako bi dijelio milodare koji mogu biti upotrijebljeni u kampanji ili za bolju sliku rada predsjednika. U redu je ako predsjednica ulaže neku vrstu prigovora o Ovršnom zakonu jer smatra da treba bolje zaštititi socijalno ugrožene kategorije građana. Ali je štetno kada to pretvara u političku utakmicu i nasljeđuje lošu praksu bivšeg predsjednika.
:: Kako ste, posebno kao pripadnik nacionalne manjine, doživjeli blagoslov Ureda predsjednika i može li se to, što neki čine, uspoređivati s Obaminim molitvenim doručkom?
Najprije ću reći kako sam to doživio kao građanin ove zemlje, a potom kao pripadnik srpske manjine i kao pravoslavni kršćanin. Prvo, to je potpuno u suprotnosti s našim Ustavom jer tu vrstu uloge Crkva u našem društvu nema. Posvećivanje prostora u kojem radi predsjednik Republike težak je atak na sekularnost i vrijednosti sekularne države. Oni koji se pozivaju na Obamu pogrešno informiraju javnost. Molitveni doručak ne održava se u Bijeloj kući ni u bilo kojoj drugoj službenoj prostoriji Kongresa, Senata ili State departmenta, već u hotelu. Molitveni doručak okupljanje je različitih, konkurentnih i sukobljenih na kojemu svatko tko sudjeluje može biti propovjednik, svećenik. Ovo što je napravila predsjednica nešto je sasvim drugo i protivno preambuli Ustava po kojoj je Hrvatska država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina koje su ujedno i vjerske manjine. Što bi to trebalo značiti – da predsjednica treba primiti i nekog pravoslavnog, protestantskog, muslimanskog ili židovskog predstavnika pa da i oni posvećuju ured?!
:: Ne upućuje li dolazak srpskog premijera Aleksandra Vučića na inauguraciju i poziv predsjednici u Srbiju na to da će vanjska i regionalna (iako se izbjegava taj izraz) politika biti drugačija od unutarnje?
Drago mi je što je vodstvo Srbije postupilo drugačije od najave da nitko neće doći na inauguraciju i što je njihov premijer iskazao poštovanje prema izbornoj volji hrvatskih građana i izabranoj predsjednici. Drago mi je što se prešlo preko svih mogućih poruka koje su stvarale nesporazume i otišlo korak dalje gledajući na sutra. Jako cijenim i to kako je predsjednica primila Vučića, kako je primljen od drugih predstavnika političkog života i od javnosti. Njemu je to obaveza za rješavanje otvorenih pitanja.
:: Činjenica je da Srbija uporno ne rješava pitanja koja ste spomenuli. Jeste li stekli dojam da je sada spremnija na akcije, na ustupanje Marića hrvatskom pravosuđu?
Važno je da počne dijalog, da se čuje jedna i druga strana, da prestane monolog u kojem svatko govori za sebe i svojima, a pritom se ne nastoje saznati činjenice u njihovoj kompleksnosti. U tom je smislu važno vidjeti gdje smo kad je riječ o ratnim zločinima, uključujući i slučaj Marića, univerzalnoj nadležnosti, kulturnom blagu, suđenju u odsutnosti koje je po našem zakonu sada moguće. Po pitanju nestalih važno je vidjeti koliki je njihov broj i koga se sve traži. Ne smije se stvarati pogrešna predodžba da tu samo jedni imaju obavezu. Mora se uspostaviti regionalna ili međudržavna suradnja. Moj je dojam da postoji spremnost za rješavanje tih pitanja.
:: Hrvatska javnost s pravom je osjetljiva na to što Srbija ne želi vrhu JNA suditi za ratne zločine. Ne samo zato što smo žrtva agresije nego i zato što smo mi sami sudili našim generalima. Mislite li da će se tu nešto promijeniti?
Što se suđenja tiče, svatko ima svoju obavezu. I izvještaj Europskog parlamenta poziva zemlje u regiji da sude za ratne zločine. Srbija, kao i Hrvatska, morat će ispunjavati svoje obaveze. U tom smislu nužno je otvoriti pravosudnu suradnju koja je počela 2005. godine i bila prekinuta 2011. kada je Sabor usvojio Zakon o ništetnosti. Samo u uzajamnoj pravnoj suradnji može se postići to o čemu me pitate. Treba raščistiti što je to što smeta u univerzalnoj nadležnosti, a što smeta u suđenjima u odsutnosti i koji su to slučajevi koji su nesporno ratni zločin. Nakon izmjena našeg Kaznenog zakona praktički je aktivirano 3000 optužnica za koje se može suditi u odsutnosti. To su hrvatski građani koji mahom žive u inozemstvu. Kao što odredbe univerzalne jurisdikcije smetaju našim građanima i stvaraju pravnu nesigurnost, tako i odredbe o suđenju u odsutnosti stvaraju nesigurnost kod ljudi u Srbiji.
:: U izbornoj smo godini i naveliko se pregovara o koalicijama. Je li i SDSS u takvim pregovorima i s kime?
Naš koalicijski partner do 2011. godine jako se odmaknuo od nas i okružio se grupacijama koje su desnije od njega, a neke na rubu demokratskog testa. Politička scena poprilično se riskantno naginje na jednu stranu. Čini mi se da je radi sprečavanja političke nestabilnosti u zemlji potrebno stvoriti neku vrstu balansa, a to će biti podloga na kojoj ćemo odlučivati o suradnji s drugim strankama. Ona nam nije nužna, ali budemo li se odlučivali za to, ovo će biti glavni kriterij.
:: Želite li reći da više nije moguća koalicija s HDZ-om?
HDZ jako odmiče udesno i vraća se na politike predeeuropskog HDZ-a, na one politike koje ozbiljno narušavaju vrijednosti koje smo stvorili do ulaska u EU.
:: I Ivo Sanader došao je na vlast s izrazito nacionalističkom retorikom, na krilima govora sa splitske rive. No, kad je postao premijer, promijenio je retoriku. Zašto se ne bi i od Tomislava Karamarka mogao očekivati takav zaokret?
Nikome ne odričemo pravo na kampanju ni pravo na to da nakon izbora zauzme kurs koji će biti drugačiji. Ali bojimo se da bi ovaj put moglo biti drugačije nego što je bilo 2003. godine i da se ovaj put misli doslovno.
:: Je li SDP poželjan koalicijski partner?
Mislimo da SDP i Kukuriku koalicija trebaju napraviti poslove zbog kojih su dobili mandat i u tom smislu imaju našu podršku. Bez obzira na slabosti koje se manifestiraju, mislimo da je važno očuvati političku stabilnost koja se narušava nepolitičkim sredstvima i akterima. Kada bi bilo drugačije, mi bismo prema SDP-u bili daleko kritičniji.
:: Bivši predsjednik Josipović najavljuje politički angažman, bilo na čelu koalicije stranaka ili osnivanjem svoje. Može li on okupiti rasute glasove na ljevici i centru?
Bude li ih okupljao na način na koji je okupljao tijekom svog mandata, bojim se od toga neće biti ništa. Na početku sam rekao da predsjednica treba biti predsjednica svih građana, a tako i svih stranaka. Ne kao njihova šefica, već da vodi računa o političkoj stabilnosti, tome da su stranke politički akteri, a institucije i zakoni faktori stabilnosti. U odnosu na bivšeg predsjednika mogu reći da nakon izbornog rezultata nisam siguran da biračko tijelo treba tu vrstu političke igre ili infiltracije. Predsjednik treba čuvati institucionalnost i onda kada više nije u uredu. To je njegova obaveza prema državi i biračima. Ako bi se dogodilo da bivši predsjednik to ne učini, nanio bi štetu sebi i instituciji predsjednika. Josipović će uvijek biti bivši predsjednik, treći po redu, i trebamo ga se sjećati kao predsjednika države i uloge koju je obnašao.
>>Pupovac o proslavi Oluje: Ako se nastavi politika udesno, za mene tamo neće biti mjesta
>>Pupovac o objavi na Glavaševu Facebooku: Tipično za neke ljude u neljudskim vremenima
Hvala Bogu neka bude tako.