Nakon 12 mjeseci koliko je na snazi lex Agrokor, na prvi pogled čini se kao da smo ponovno na početku: Rusi kao dominantni vjerovnici ponovno zatežu konce sudbine najveće hrvatske tvrtke, hrvatski zeko ponovno je u šapama ruskog mede, koji se ne da istjerati iz balkanskih šuma, ne mareći pritom za granice novih država, bile one schengenske ili ne.
U jednom trenutku početkom 2017. u hrvatskoj vladi upalile su se sve alarmne lampice – jednako pred izgledima da će Agrokor skrahirati i povući ih sve za sobom, koliko i pred realnošću da će Hrvatska pri tome biti izložena na milost i nemilost najveće ruske državne banke, a to onda znači i samog Kremlja.
Proći će još mnogo vode dok pouzdano ne saznamo je li i kako Ivica Todorić i zbog toga bio aktivno rušen ili ne, no nema dvojbe da to nije bila samo poslovna operacija, te da je uključivala te i dalje uključuje i međunarodne faktore. Sberbank je zasipao Todorića milijardama eura kad mu više nijedna druga komercijalna banka nije htjela dati ni centa. Kolikogod danas ruski veleposlanik blagoglagoljio da je Rusiji jedini motiv pomoći braći Hrvatima, jasno je da bi Moskva spremno riskirala i mnogo više samo kako bi osigurala aktivnu geopolitičku polugu na ovim prostorima.
Sad sve ide prema nagodbi u kojoj Rusi ponovno preuzimaju inicijativu, ali u ovom trenutku ipak se čini da je stvoren tihi kontrolni mehanizam koji bi barem teoretski mogao osigurati da budući vlasnici Agrokora neće u šahu držati stupove hrvatskog gospodarstva. Nisam rusofob, naprotiv, mogu ponosno reći da sam rusofil – kad je riječ o zadivljujućoj kulturi “mati Rusije”, od književnosti, preko glazbe do filma, učio sam ruski jezik u školi, danas ga u školi s očitom ljubavlju uči moj sin. No, to ne znači da ruska državna politika ponovno ne oživljava svoje zastrašujuće forme koje mnogima bude stare neugodne žmarce, za koje smo vjerovali da su stvar prošlosti. Od Vladimira Iljiča do Vladimira Vladimiroviča dugačak je razvojni put, no demokratska evolucija ipak je zakazala, dapače, kao da smo se vratili u vrijeme više ili manje prosvijećenog carskog apsolutizma. Ne zovu Putina zaludu ruskim carem. Nema dvojbe, zastoj u razvoju višestoljetne kulturne povezanosti hrvatskog i ruskog naroda veliki je gubitak, prije svega za Hrvate, o gospodarskoj razmjeni da ne govorimo. No, očito je da je i takva mala i rubna Hrvatska interkontinentalnoj Rusiji toliko bitna da je i prema njoj uperila svoje nove nuklearne projektile srednjeg dometa. Putinoljupci u Hrvatskoj to ne bi smjeli zaboraviti. Da, istina je, dobrim dijelom 90-ih Rusija doista jest igrala pozitivnu ulogu na ovim prostorima, pogotovu kad je usporedimo s nekim navodno uglednim demokracijama, umnogome čak konstruktivniju od nekih današnjih hrvatskih formalnih saveznika, pomagala je Hrvatskoj u kupovini oružja kad mnogi drugi na to nisu bili spremni. No, to nije bila Putinova Rusija. U ono doba mogli smo barem sanjati da će i Rusija jednog dana postati dio euroatlantskog obrambenog sustava. Danas, Putin je čovjek koji se hvali novim interkontinentalnim projektilima kojima može uništiti što god poželi. Pri tome se služi animacijama raketa koje pogađaju Floridu! Jedan demokratski lider to ne radi.
Prije njega to su radili samo korejski ludi diktatori. Ne, nije mi drago ni kad vidim da se vojni savez kojemu pripada Hrvatska služi izmišljenim dokazima kako bi izvršio jedan paradni napad na očito nebitna sirijska postrojenja, dok u isto vrijeme ne reagira na smrt tisuća ubijenih konvencionalnim naoružanjem. No, sasvim je jasno da ni Hrvatska ne može sjediti na dvije stolice. Za razliku od Sirije, Putin u Europi pokušava promijeniti smjer koje su demokratskim mehanizmima odabrale same te nacije, a u Hrvatsku upada nepozvan, mašući jedino wildcardom koji mu je lakomisleno izdao Ivica Todorić. Nitko ne bi imao šanse spriječiti gospodarsku suradnju s Rusijom da se ona ne pretvara u novu svjetsku prijetnju. U pozadini ove globalne eskalacije straha upravo je Putinova odluka da uvede novu generaciju nuklearnih projektila kojima na nišanu drži cijelu zapadnu Europu, uključujući Hrvatsku, kršeći tako povijesne sporazume iz doba hladnog rata. Dakle, njegov vojni, gospodarski, diplomatski i obavještajni arsenal uperen je i na Hrvatsku. Zato, kad bih umjesto Plenkovića odgovarao na Putinov poziv da mu se dođe pokloniti u Rusiju, kao u vicu o zeki i medi, na neki pristojan način poručio bih mu: Vladimire Vladimiroviču, care, prvo nas sve skini s liste za ubijanje, pa zatim možemo početi pričati o početku jednog lijepog prijateljstva.
Previše pozornosti se pridaje "vrludanju" Todorića odnosno besmislene su to političke analize! Zašto? Zato jer je plan Todorića bio jedno vrijeme vezan i uz Tursku, tj. da kupi tamošnji br. 4 maloprodajni lanac (to je bilo prije akvizicije Mercator-a). Tržišna logika je bila da će što bude veći, to bolje "ožmiknuti" multinacionalne kompanije s cijenama njihovih proizvoda - i time će otplatiti dugove. Što je bilo nerealno - jer upravo ga je ekspanzija i bacila u k.o. odnosno nalik Pevec i nekontroliranom širenju tog trg. lanca, naposljetku te veličina "ubije". A ruske banke su se pak polakomile za kamatom, u slučaju Todorića jer istina da mu zapadne banke odbile kreditiranje, ali ruske su pristale uz "bogovsku" kamatu. Što je pak ovaj objeručke prihvatio - naposljetku skončao u zagrljaju visokih kamata, a multinacionalne kompanije su ostale tamo gdje su i bile, prije Todorića. Sve je to bilo na staklenim nogama, Kutle stil (ako stanem, padam s bicikla) - nevrijedno dubinskih geopolitičkih analiza. Ionako će ruske banke prodati udio u novom Konzumu, njima je do gotovine!