Trebalo mi je gotovo sedam godina nakon njegove smrti da smognem snage krenuti putovima Željka Malnara kroz Liku. A Željko mi je bio veliki prijatelj. Nakon jahanja putovima Aleksandra Velikog, pri čemu sam s njim na konju prošao od Zagreba do granice sa Saudijskom Arabijom, uvijek je u razgovorima isticao da mu je Lika najmističnije mjesto koje čovjek treba posjetiti. Surova i divlja Lika sa svojim planinama, ne gradovi i sela. Govorio je Željko da čovjek tek kada prođe te planine osjeti svu moć, ljepotu i čari toga kraja.
“Ljudi su glupi. Kada spomeneš Liku, od svih tih ljepota oni znaju samo za ličke medvjede i janjetinu”, govorio je uvijek.
A moj vodič kroz Liku bio je Mijo Jaić Lički, jedan od Malnarovih suputnika i prijatelja, “glavni logističar” i svjedok svih Malnarovih pustolovina ličkim bespućima. Budući da je i sam avanturističkog i istraživalačkog duha, kao odličan poznavalac Like, predlagao je Željku Malnaru raznovrsne rute, brinuo se za transport i opskrbu, nabavljao konje i terenska vozila, u dogovoru s Malnarom određivao mjesta za logorovanje i noćenje, pripremao hranu i piće te sve to bilježio fotoaparatom i zapisivao u svojim putopisnim dnevnicima, iz kojih je kao autentično svjedočanstvo nastala knjiga “Željko Malnar: Kroz surovu divljinu Like”, knjiga koja je nedavno izašla u nakladi Matko, izdavača Marija Matka, unuka poznatog pučkog pisca Janka Matka.
Za avanturiste i luđake
Iako rođen kraj Vrbovca, Mijo Jaić je pravi zaljubljenik u Liku i jedan od pionira pustolovnog turizma u Lici, cijenjeni i nagrađivani slikar, kipar, svestrani umjetnik.
– Izuzetno zanimljiv putopis bogat autentičnim fotografijama vodi nas kroz mistične predjele ličke divljine, otkrivajući malo poznate detalje iz posljednjih desetak godina Malnarova života. Daleko od očiju javnosti odvijale su se neponovljive pustolovine, koje u mnogim detaljima podsjećaju na najuzbudljivije Malnarove ekspedicije širom svijeta. Fascinantni predjeli, iskonska ljepota krajolika, živopisni likovi, uzbudljivi događaji i situacije koje ostavljaju bez daha bacaju novo svjetlo na tog legendarnog svjetskog pustolova, putopisca i novinara – govori Jaić ističući kako mu je Željko Malnar često govorio o meni i mojoj majci u Libanonu. Tada mu je Jaić obećao da će i mene provesti kroz Liku, čak i ako Malnara ne bude. Dočekao me u restoranu “Robert” u Podudbini, omiljenom Malnarovu restoranu u kojem je uvijek prije odlaska na planinu pojeo gulaš i popio nekoliko loza.
– Sada ćeš vidjeti što je Lika. Nadam se da imaš jako srce, jer ovuda idu samo pravi avanturisti i luđaci. Malo puše vjetar, ali to je dobro, ima sunca. Bolje nego da bude hladno i minus 30 stupnjeva, kako je znalo biti kada sam s Malnarom znao gore kampirati i spavati – priča Jaić dok krećemo prema džipu nakon što smo završili Malnarov ritual – pojeli gulaš i popili lozu. Krenuli smo. Cesta Udbina – Gračac dovodi nas do mjesta Bruvna, skrećemo prema selu Plećašima u kojem je kamena kućica Željka Malnara, napravio ju je iz ljubavi prema Lici. Vozili smo se džipom planinom izvan svih putova, po kamenu i neravninama. Mijo se samo smijao gledajući kako se čudimo što auto tim putovima uopće može proći.
– Nije to ništa. Vidjet ćeš kada dođemo do vrha planine. To je Malnar obožavao. Čim bismo se maknuli iz restorana, postajao je drugi čovjek, uživao je u svakom pedlju planine – govori Jaić vozeći nas prema Malnarovoj kući oko koje je čista priroda.
– Malnar je obožavao ovdje dolaziti. Mogao je kupiti vilu bilo gdje i uživati. Ali on je svoj život, nakon što je odlučio prestati putovati svijetom, našao na vrhu planine u Lici – govori Jaić pitajući se tko ulaže novac u nekretninu u divljini do koje se jedva može doći džipom, i to samo kada nema snijega. A kad je snijeg, samo helikopterom. Slušajući Miju misli mi se vraćaju u devedesete, kada sam putovao s Malnarom na konjima. Jahali smo kroz isto takve surove i mnogo opasnije turske planine kada me Malnar pogledao i rekao mi: “Vidiš, mali, planina me naučila da budem skroman i tako se ponašam. Hvalisavci su budale, a ja sam pametan čovjek. I bolje se roditi glup pa znaš na čemu si, nego pametan, a ne možeš to dokazati”.
Nakon posjeta Malnarovoj kućici, krećemo prema planini Strmoj Čemernici i planinskom lancu Dinaridima. Nakon dulje neudobne vožnje dolazimo podno same planine kroz čiji se kanjon Mišolovku probijamo prema planinskoj zaravni Pusto polje, dugoj 17 kilometara na 1300 metara nad morem. Bogata je planinskim pašnjacima prepunim endemskog bilja od kojeg u ovo godišnje doba dominira kranjski ljiljan. Odavde vidik puca sve do Velebita, a s druge strane dominira pogled na bosanske planine i najvišu hrvatsku planinu Dinaru. Na vrhu planine s impozantnim pogledom sjetio sam se Khalila Gibrana, najpoznatijeg libanonskog pjesnika, kojeg je Malnar obožavao i mnoge njegove pjesme znao napamet. Krajolik pred očima podsjetio me na stihove iz “Proroka”, one koje je Malnar najčešće citirao:
“Na rastanku s prijateljem, ne tugujte; jer ono što najviše u njemu volite, možda će vam u njegovoj odsutnosti biti vidljivije, kao što je planina penjaču vidljiva iz doline. Jer u rosi malih stvari srce nalazi svoje jutro i svježinu.../ jer što to znači umrijeti, ako ne stati nag u vjetar i rastopiti se na suncu? Jer što to znači prestati disati, nego osloboditi dah od te neumorne plime i oseke, kako bi se mogao uzdignuti, raširiti i neokovan potražiti Boga? Samo kada se napijete iz rijeke tišine, uistinu ćete zapjevati. A kada dostignete vrh planine, tek tada započinje uspon. A kada zemlja zatraži vaše udove, tek tada ćete istinski zaplesati...”
Vrh planine vratio mi je sjećanja na druženje s istinskim i velikim prijateljem, na čovjeka s kojim sam proveo nezaboravne godine.
Nikad nije bilo dosadno
Htio sam što prije nazad, pomalo me hvatao strah od nepoznatog. Iako je Mijo izvrstan vodič, shvatio sam da je Željko bio i ostao jedini čovjek s kojim sam se osjećao siguran i u divljini. Sjetio sam se što je Malnar uvijek nakon takvih pothvata govorio: “Kada se vraćam u civilizaciju, vidim okrutnost, oholost i pohlepnost... Kada vidim kako je svaki dan borba za više love, pitam se tko sam, što sam i zašto živim? Ja jednostavno ne pripadam tom svijetu, pripadam divljini, planini. Tamo gore su svi iskreni, skromni i jednostavni, pa i divlje životinje iskrenije su i plemenitije od pojedinih ljudi!”
– U deset godina druženja s Malnarom nikad nam nije bilo dosadno, u Lici dosada ne postoji. Željko bi u Zagreb odlazio jedino zbog nove kolumne i brzo bi se vraćao u restoran “Robert”. Tu smo znali zarakijati, a Malnarova omiljena rakija bila je travarica. No, to je tek jedna strana Željkove osobnosti. Bio je intelektualac, govorio je više jezika, čak i neke plemenske jezike iz Amazonije. Bio je pustolov, putnik koji je putovao i otkrivao svjetske destinacije. I zato su moje pustolovine i dogodovštine s njim opisane u knjizi priča o jednom zaista izuzetnom čovjeku – govori Mijo Jaić. Naša je avantura kroz Liku trajala više od 10 sati i nije bilo trenutka u kojem nam Malnar nije nedostajao.
Bil je gospodin, nitko nije idealan, ja prvi nisam... Pokoj mu duši, lijepe uspomene se vežu uz njegovo ime