Druže, mogu li se poslužiti vašim telefonom? – upitao je Josip Prudeus jednog člana Gradskog komiteta SK u Samoboru, u jesen 1976., koji mu je objašnjavao kako u tome gradu zbog “depeše”, što je stigla iz Josipova rodnog Slavonskog Broda, ne može dobiti posao.
– Samo izvolite, druže – uljudan je bio komitetlija.

Josip je na crvenom telefonu okrenuo broj Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske u “Kockici”.
– Dobar dan, molio bih druga Ivicu Račana... – izustio je Josip.
– Tko ga treba? – upitala je drugarica.
– Treba ga Josip Prudeus, njegov školski kolega – rekao je Josip, čekajući nekoliko trenutaka na telefonu.
– Joža, bok! Zoveš s Raba? – prepoznao je Ivičin glas.

Ispričao je Josip svome prijatelju iz djetinjstva kako je iz obiteljskih razloga 1975. napustio Rab i došao u Samobor, gdje ne može dobiti posao, jer su drugovi u Komitetu iz slavonskobrodskog SUP-a dobili depešu u kojoj piše: “Imenovani je dao 1970. i 1971. godine svojoj djeci ime Hrvatinka i Domagoj, što je....” Saslušao je Ivica Račan svoga Jožu te mu rekao: “Ništa, daj mi tog druga iz sekretarijata.”

Priča Josip kako je drug, koji mu je koju minutu prije govorio zbog čega ne može dobiti posao u Samoboru, ne više od pola minute Račanu preko telefona odgovarao: “Da, da, dobro, u redu, jasno, dobro, u redu, razumijem, da, da...” Nakon što je spustio slušalicu, ponudio je Josipu da sjedne, a onda mu rekao: “Sutra se javite u Narodno sveučilište...”

Politički autoritet
Taj detalj iz svog života otprije 30 godina, kad je iza njega kao “označenog maspokovca” svojim političkim autoritetom stao Ivica Račan, Samoborac Josip Prudeus nikad neće zaboraviti. Dapače, spominjat će to često među ljudima svog političkog svjetonazora, želeći naglasiti da je njegov prijatelj iz djetinjstva i školskih klupa i u svom političkom usponu, kad su ga “sumnjivci” poput njega mogli stajati karijere, ostao isti kakav je bio dok je s Ivicom u njegovu sirotinjskom brodskom predgrađu Viljuš igrao šah, kupao se u plitkoj žutoj Glogovici ili u Savi na Poloju, pecao ribu ili dok su kao gimnazijalci Kod Pere u Mesićevoj kušali prve bevande uz partije preferansa.

– Iza franjevačkog samostana i crkve prema istoku nalazilo se neveliko srce i duša starog Broda na Savi, tzv. Mocvaj. U ono vrijeme Mocvajem je završavala brodska istočna granica, a započinjala dugačka, zapravo predugačka Ulica Viljuš koja je imala u svojoj kilometarskoj dužini tek nekoliko kućica. Započinjala je brodskom zatvorskom zgradom, koju smo mi djeca u to vrijeme izbjegavali u širokom luku, a završavala tzv. Fratarskom pustarom, gdje su fratri imali ono što im narodna vlast još nije oduzela, dva konja, dvije krave, nešto šljivika, koje jutro oranice.

E, tu je bila Ivičina kuća. Mi ostali iz društva bili smo ipak raspoređeni u užem gradskom središtu. Zdravko u Osječkoj, Željko u Strossmayerovoj, ja u Cesarčevoj. Tako smo do Ivice imali dobrih pola sata pješačenja, odnosno on sa svoga Viljuša do brodskog korza i gimnazije također pola sata – opisuje Josip mjesto gdje je Ivica Račan živio  i gdje su se oni kao dječaci i školarci družili.

To mjesto, kaže Josip, bilo je nepodnošljivo u svako godišnje doba, ali njima kao brodskim dječacima činilo se zanimljivim i vrlo ugodnim, jer je bilo na putu do njihova kupališta ljeti, a zimi do sanjkališta. Još ih je u Viljuš privlačila činjenica da će ih, kad god dođu u Ivičinu kuću, njegova majka počastiti sirotinjskim specijalitetima.

Kruh s mašću
– Dala bi nam kruh namazan mašću, posoljen i posut mljevenom paprikom, koju jabuku tutnula u ruke, a zimi nas tjerala da pijemo čaj od bazge, kojom je Ivičina majka mogla opskrbiti sve svoje goste jer je rasla uokolo njihove kuće. Ako je bilo kišno ili snježno, znali bismo ostati kod Ivice, zaigrati šah ili čovječe ne ljuti se, domino, mlin dok bijasmo pučkoškolci ili preferans kad zagazismo u gimnazijske vode. Ivica je bio bolji u šahu od mene i Željka, ravnopravan Zdravku, slabiji od mene i Željka u preferansu. Zanimljivo da nas lopta, u ono vrijeme krpenjača ili lopta napravljena od svinjskog mjehura nakon kolinja, nije posebno nijednog privlačila – kaže Josip Prudeus.

Šahovske partije igrane su na obali potoka Glogovac ili na savskom zavoju Poboj u predahu između kupanja i ribičije, ili za zimskih dana u Ivičinoj kući. Znajući da je Ivica bolji od njega u šahu, Josip ga je pokušavao različitim upadicama izbaciti iz takta.

– Sjećam se da ga nikad nisam izbacio iz “sedla” svojim upadicama, vickavim dosjetkama u šahu, kada bih mu neozbiljno govorio da vrati potez, da mu potez nije bogznašto ili ga ometao. Jednostavno je šutio, prečuo moje blebetanje i sav se zanio u igru. Niti je likovao kada je mene u nekoliko poteza matirao, niti je bio razočaran kada bi od Zdravka gubio, ali bi odmah nakon poraza zatražio još jednu priliku za revanš. Svađe nikada nije bilo – priča Josip.

Pljuska na korzu
Društvo s ribičije i kupanja zajedno je išlo u školu. Najprije u pučku, a potom u slavonskobrodsku gimnaziju. Josip kaže da se sjeća kako je Ivica volio hrvatskosrpski, ruski, njemački, francuski, latinski, logiku i filozofiju. Sve je te predmete imao iznad trojke, a prirodna grupa predmeta uvijek je kod njega bila trojka.

– Ja sam materinski jezik i povijest imao pet, ostalo četvorke i trojke iz matematike i stranih jezika. Jednom sam iz francuskog išao na popravni. Jesenjin i Tin bili su poslastica Ivici, Željku i meni, a Ivica i Željko bili su, kako smo mi to onda u žargonu kazivali “čitati rumene kadulje”, pa su čitali neprivlačne Zolu, Dostojevskog, Sartrea i slične. Ivica je, za razliku od ostale trojke iz gimnazijskih dana, otkrivao markističke klasike.

U prvom razredu osnovne škole vjeronauk smo pohađali svi, ali kasnije u gimnaziji Ivica je odlazio na partijske kružoke, a ja kod fratara na vjeronauk. I njemu i meni to je bilo normalno, a što je još zanimljivije, jedino sam ja od naše četvorke jednom na brodskom korzu nosio štafetu drugu Titu i dobio pljusku od učitelja jer mi je mama dala kratke crne hlače s tregerima – prisjeća se Prudeus zajedničkih školskih dana s Ivicom Račanom.

Kolovoški vikend
Poslije završene gimnazije, putovi četvorice prijatelja razišli su se. Svatko je otišao svojim putem, ali nikad nisu zaboravili lijepe dane iz djetinjstva, svakodnevno druženje. Katkad bi se čuli i dogovarali za zajedničko okupljanje. Početkom sedamdesetih godina Josip Prudeus zaposlio se kao nastavnik u OŠ Stjepana Sekulića Jucka u Sibinju. Kad je završila školska godina u ljeto 1972., otišao je na odmor u rodni Samobor kod majčine rodbine. Odmarao se kao i svako ljeto u Stražniku, mjestu povrh Samobora. Odatle se javio razglednicom ostaloj gimnazijskoj trojci, Ivici, Željku i Zdravku, da se jednog kolovoškog vikenda te godine nađu kod njegova ujaka Ive.

– Došli su Ivica i Željko iz Zagreba, a Zdravko je potegnuo iz Broda. Zabavljali smo se i odmarali tri dana. Pričali smo o svemu i svačemu, uz samoborske domaće specijalitete, domaći kiseliš, a uvečer, umjesto u postelju, nas četvorica smo, kao nekad u djetinjstvu, išli spavati na sijeno u Štefekovu štaglju. Sjećam se kako se Štefek plašio, kad je Ivicu vidio kako puši cigaretu za cigaretom, da bi mu, ako bude pušio na sijenu, mogao zaspati s upaljenom cigaretom i zapaliti štagalj.

“Gdo zna, dečki si popiju kupicu, žerafka v rukami a seno suho...”, govorio je Štefek, a Ivica, da ga smiri, rekao nam je da mu je to zadnja. I tako je bilo – ističe Josip Prudeus.
Puno godina kasnije, kada je Ivica u Hrvatskoj postao premijer, i kada je sa svojom vladom posjetio Samobor, ponovno se slučajno susreo sa svojim školskim kolegom. Zapravo, dok je sjedio na gradskom trgu s profesorom Mladenom Noršićem, ugledao je strku na trgu. Rekao je prijatelju kako će ići osobno pozdraviti Račana. Ovaj ga je u čudu gledao i savjetovao mu da to ne pokušava jer će ga osiguranje odbiti.

– Otvoriše se  vrata i počeše polagano izlaziti gradski političari, gradonačelnik, dogradonačelnici, pa ministri u Vladi, pa predstavnici pozicije i opozicije... Uspio sam s udaljenosti od pet-šest metara mahnuti rukom. Ivica me zamijetio, zaustavio cijelu kolonu i mimo protokola doviknuo: “Ej, vidi Jožu! Pa di si, čovječe? Što se ne javiš? Javi se”, a onda se okrenuo svojoj tajnici: “Ako zove Joža iz Samobora, odmah me spoji!” – ispričao je Josip Prudeus svoj posljednji susret sa čovjekom s kojim je proveo dječačke i školske dane.

OCIJENJENO 228 MODELA

FOTO Ovo su najbolji rabljeni auti koje možete kupiti

znamo i cijene

Radila je na kruzeru samo za odrasle: 'Ono što se događa u crvenoj sobi za mnoge bi moglo biti previše'

TREBA POTPUNU ADAPTACIJU

FOTO Nagledali smo se svakakvih stanova u Zagrebu po visokoj cijeni. No ovaj je poseban hit

Uspješna priča poduzetnika

Od studentske ideje do utjecajnog portala: 'Nije bilo bogatih roditelja, nego “ajmo pa kud puklo”

VIDEO

Ivan Šarić i Natko Beck razgovarali o neočekivanoj temi važnoj za sve građane

Poslodavac traži radnika sa SSS i nudi 1700 eura plaće