Poprilično očekivano, i friško rehabilitirani Radimir Čačić prošlog se tjedna pridružio zaglušujućoj kakofoniji rasprava o poželjnoj sudbini nacionalne naftne kompanije. U svom dobro poznatom mesijanskom stilu iz rukava je izvukao nekoliko instant-rješenja za probleme koje država već godinama ima u vezi s odnosom s MOL-om, poentirajući na kraju s dramatičnim apelom kako “politiku treba držati što dalje od Ine”.
Uvijek kada se neki domaći političar zalaže za smanjenje dosega ili ovlasti domaće politike – u biti redukciju vlastite moći – pouzdan je to znak da moći i nema. Sukladno tome, logično je da se i Čačić – nakon odslužene zatvorske kazne i izbacivanja iz HNS-a – među biračima sada pokušava afirmirati kao da je suprotiva tradicionalnoj političkoj nomenklaturi. Ipak, kako tvrdnje o nužnosti depolitizacije Inom shvatiti ozbiljno kada ih izgovara isti čovjek koji se prije tek nešto od dvije godine – kao tadašnji ministar gospodarstva – rukama i nogama borio da ga se, mimo zakona, imenuje u Nadzorni odbor Ine. Evo što je tada govorio o takvom očitom povećanju političkog utjecaja na poslovanje Ine.
– To nije nikakav presedan, već činjenica da država, kad odluči da je negdje posebno važno da štiti svoje interese, onda to i čini – rekao je početkom 2013. Čačić, zaključivši pritom i da je njegov ulazak u NO Ine “interes svih građana Hrvatske”. Dakle, kad je Čačić na vlasti, političari u Ini su državni interes, kad je u oporbi, onda je to opasnost. Ova komična nedosljednost zapravo je tek jedno naličje uobičajene hrvatske političke demagogije, gdje čvrsti stavovi uglavnom ne postoje, već se prilagođavaju trenutačnim interesima i pozicijama. Analizirajući noviju povijest Ine, može se naći pregršt dokaza o lošem upravljanju države tom kompanijom, no kada o tome govori Čačić, trebalo bi naglasiti kako je devet godina Inom upravljao njegov intimus i stranački drug Tomislav Dragičević. Da stvar bude gora, među pričama koje ilustriraju štetu koju je političko upravljanje nanosilo Ini u tom razdoblju ističe se i već pomalo zaboravljena afera Aurum, kada su dvojica direktora Inine bosansko-hercegovačke podružnice, Ivo Jurišić i Lino Klaić, Ininim novcem kupili i na svoje ime registrirali dionice osiguravajuće kuće Aurum, inače u većinskom vlasništvu Čačićevih tvrtki Coning i Coning Ekologija. Kad je sporna transakcija uočena, pokrenuta je istraga i Ina je krenula u povrat svojih milijun kuna, no dolaskom koalicijske vlade i Dragičevića na čelo Ine, afera je okončana nagodbom u kojoj su sporne dionice u nejasnim okolnostima na kraju registrirane na ime Čačićeve sestre Radmile Ramušćak. Gotovo desetljeće kasnije osuđujućom presudom završen je i proces protiv Klaića i Jurišića iako to potonjem nije previše smetalo u razvoju političke karijere. Usprkos optužbama za gospodarski kriminal u Ini, 2001. imenovan je na čelo HNS-a Dubrovačko-neretvanske županije. Je li to štetan politički utjecaj na Inu o kojem je govorio Čačić? Dakako, njegov posljednji istup bezobrazna je kalkulacija kojoj je cilj kapitaliziranje lošeg pamćenja birača, no problem takve doktrine jest što ima i rok trajanja. Riječima Margaret Thatcher, možete sve ljude varati neko vrijeme i neke ljude cijelo vrijeme, ali nemoguće je varati sve ljude unedogled. Upravo zato političkim je veteranima poput Čačića – zapletenim u dugogodišnje mreže raznih partikularnih interesa i kombinacija – sve teže emitirati dojam vlastite vjerodostojnosti. Pritom valja naglasiti kako ništa bolja pozicija nije ni ona Ljube Jurčića, koji je kao ministar najprije vodio privatizaciju Ine, zatim kao član kompanijina Odbora revizora od tvrtke primio stotine tisuća kuna naknade, a sad se sve češće u priči u vezi s Inom pojavljuje u novoj inkarnaciji tobožnjeg neovisnog eksperta. Ni on ni Čačić, međutim, više nisu u poziciji da donose bilo kakve odluke, a kako im je boravak u tim krugovima egzistencijalni “core business”, učinit će sve da se u njega vrate. U Čačićevu slučaju čak, eto, pozvati i građane da zaštite Inu od njega samoga.
>>Čačić Milanoviću: Rušit ću te ako ukineš sufinanciranje prijevoza
Super si ovo napisao. Tudjman nije Hrvate nazvao stokom sitnog zuba, a ja bi ih nazvao stokom sitnog pamcenja.