Svi smo ga slušali. Barem nešto, Phonebox, Parlament show, Scarface, Temu dana... Nešto. Bio je dio dnevnog accessoirea, nezaobilazan, poput prve kave. Uvijek je bio tu negdje, na valovima, dok je pomalo tonulo u zaborav kako je to Radio stekao ‘das’ zagrebački status. A sada mu je 30 godina. Radio 101 najveća je ispričana zagrebačka priča. Kroz svoj program objedinjavala je uvijek na svjež način sve, i želje i probleme. Teško da će se takvo što ponoviti. Gdje početi priču o Radio Savi pa Omladinskom radiju i na kraju Radiju 101, njegovom neupitnom društvenom statusu, a onda i potonuću u mainstream.
– Radio je nastao kada su stari bogovi umrli, a novi nisu nastali. U vrijeme nastajanja Poleta strukture su bile jače nego u vrijeme nastajanja Stojedinice. Bilo je to kao omladinska radna akcija, samo što se na Radio nije dolazilo s lopatama nego s idejama. Ali nipošto zbog novca. Željeli smo zadovoljiti javni interes. Bilo je jednostavno doći, i sam sam se tamo pojavio s tekstom o predavanju Hansa Künga – kaže nam Željko Matić, jedan od najdugovječnijih na Radiju, današnji glavni urednik.
Zamjerali im američku glazbu
Kako kontroverzno! Upravo je fluktuacija činila Radio 101 onim po čemu ga pamtimo, stalan priljev novih ideja održavao ga je svježim. A na kraju će upravo ta originalna pojava uvjetovati njegovu transformaciju u ‘običan’ radio.
– Iako je to bila anarhistička zajednica, komuna, mogla se održati. Samo, nije se razmišljalo o komercijalizaciji, o tome što bi trebalo napraviti. Nikada nije bilo suvislog poslovnog, dugoročno održivog modela, a na takav način u modernoj ekonomiji teško možeš izdržati. Kada se to trebalo razmatrati, dolazi rat, drastičan pad prihoda, pa i pritisak da se Radio preda u ruke ljudima koji su bili bliski s tadašnjim HDZ-om. Uvijek smo bili poput HRT-a. Jedino što su oni imali pretplatu, a mi – nismo. Nije se tu dolazilo zbog novca, iako nam ga nikada nije nedostajalo. Bilo nam je dobro! No, u jednom trenutku bilo je i 120 zaposlenih, a prihodi isti. A onda i ta nesretna privatizacija, 78 vlasnika plus Grad, nije moglo funkcionirati, koliko vlasnika, toliko i interesa – govori Matić.
– Tako dugo dok je postojala zajednička svijest o tome tko smo i što je ispravno, moralno i pošteno, opstojala je slika Radija 101 kao neovisnog medija – kaže Siniša Švec, i sam na Radiju od njegovih početaka, pa dodaje: – Budimo iskreni, neovisnost je prestala biti važeća onoga trenutka kada su naše programske zvijezde počele “zatvarati” eter za drugačija razmišljanja od pojedinačnih privatnih stavova koji su bili nametani kao službeni stav radija. Put prema dolje započeo je nakon što se sišlo s balkona Društva arhitekata 1996. Javnost je sama točno detektirala najzaslužnije, ističe. Švec se prisjeća kako je napustio i predobro plaćen posao u informatičkoj tvrtki ATM, pioniru na tom području, i došao na 20 puta manju plaću.
– Radio je na početku imao možda stotinjak ploča i trebali su mu ljudi koji imaju glazbu. I tako sam ja, prepun novih ploča ravno iz Velike Britanije, hodočastio na glazbene šihte svojih prijatelja Mislava Octenjaka i Damira Dasovića, kada me je na hodniku potkrovlja studoma na Savi susreo moj drugi znanac, tadašnji tehničar Neven Dubravčić Beli. Doslovce me je odvukao pred Silvija Vrbanca predstavivši me kao izvrsnog DJ-a, što ustvari nisam bio. Ostalo znate. Vrbanac mi je odredio termin za Radio tulum i pregledao moj naramak svježe pristiglih engleskih twelve inchera pa rekao da je OK da se to svira ako ja tvrdim da je dobro. Nepunih godinu dana kasnije dao sam otkaz i počeo raditi na Radiju 101. Lijepo i ludo, zar ne? Prava i iskrena ljubav koja je završila u suzama, nostalgično će kultni DJ Radija 101 Siniša Švec.
– Dobrivoj Keber prvi je put sa mnom kontaktirao 1983. – sjeća se Silvestar Vrbanac, dugogodišnji glazbeni urednik na 101-ici. – Nisam imao pojma o čemu je riječ. Možda se radilo o članku koji je izašao u Startu o mojoj piratskoj stanici Radio Šlic. Imao sam susjeda koji je uvozio ploče, on bi ih navečer dovezao, ja bih ih do jutra presnimio i puštao na svom radiju. To sam htio, danas na Radiju Luxembourg, sutra kod nas, kaže Vrbanac. – Radio sam prije toga kao DJ na Mallorci. Vozio sam se i slušao radio i čuo nekog Amerikanca. Stanica je bila odlična, kontakt program, intervjui, sve to iz nekog kafića. Raspitao sam se i krenuo tamo, očekivao sam gomilu ljudi, a ono u kafiću – on sam! Bio je fantastičan, sam je sebe intervjuirao, oponašao različite jezike i naglaske... To je bio radio kakav sam želio raditi, a kada se pružila prilika da na radiovalove u Zagrebu prenesem atmosferu s ulica, jasno je da sam pristao – objašnjava Vrbanac.
Možda i prvo iznenađenje bilo je što se na 101-ici, najprije Omladinskom radiju, pozdravljalo s ‘bok’. Kao i američka glazba. – Glazbeni izričaj držao sam ključnim, sve je moralo biti brzo, dinamično, glasno, bez zastajkivanja, jingleovi i foršpani morali su biti kreativni. Puštali smo glazbu koju tada nigdje niste mogli čuti, normalno je da smo odmah postali popularni – prisjeća se.
Ideja za radio postojala je već 1972., na papiru u Gradskom komitetu Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Konačno pada odluka da se osnuje Radio Sava. Bit će smješten u SKUC-u. Zadatak da postaju pokrenu dobivaju Dobrivoje Keber, Veljko Jančić i pokojni Zoran Franičević koji odmah odustaje držeći to neizvedivim.
– Namjera je bila jasna – prisjeća se član prve postave novog radija i današnji večernjakovac Davor Ivanković. – Imali ste kritičnu masu mladih koji su drugačije gledali na sustav. Jednostavnije je bilo otvoriti neki ventil koji ćete moći kontrolirati nego ih imati raspršene okolo i tako ne znati čime se oni zapravo bave – smatra Ivanković.
Izmakli kontroli Partije
– To je u stvari bio partijski projekt koji se oteo kontroli. Kako je popularnost Radija rasla, tako je padala moć sustava. U jednom je trenutku bilo prekasno da se bilo što učini. I mi smo opstali – komentira Matić. I prije konačne odluke, na formiranju se Radija uvelike radilo.
– Kupovali smo opremu za režiju kazališta u SKUC-u, ali tako da se ta režija može prenamijeniti u radio – kaže nam Veljko Jančić. – Ujesen 1981. počele su papirnate pripreme za Radio Student. Često sam odlazio u Ljubljanu na njihov Radio Študent. Ideja je na Gradskoj konferenciji prošla, ali ne i ime. Zašto bi to bio radio samo za studente, složili smo se da to naprosto treba biti omladinski radio. Od velike pomoći bili su ljudi koje se danas ne pamti. Leo Rahelić, recimo, bio je odgovoran za opremu. Dozvolu za emitiranje dobili smo kao radio općine Trešnjevka, raspisali smo natječaj za urednike rubrika na koji se javilo 400 ljudi. Nikoga od ljudi pristiglih tada na radio nisam poznavao, prisjeća se Jančić.
– Osnivač Omladinskog radija bio je GK SSOH Zagreb 1983., izdavač Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, precizan je Dobrivoje Keber. – Radio je bio smješten u domu Stjepan Radić na Savi. Nakon dvogodišnjih peripetija s dobivanjem dozvola, 11. siječnja 1984. ipak se zbilo javno slušanje prve-pilot emisije Omladinskog radija 101 u Klubu ratnih vojnih invalida u Ulici 8. maja, današnjoj Hatzovoj. Priključile su nam se sve piratske radiostanice. Piratsko emitiranje počinje 17. veljače 1984. za studentski dom na Savi, a od 4. ožujka 1984. čuju nas Trešnjevka, Novi Zagreb i Trnje. Program je emitiran na privatnoj opremi, mojem magnetofonu Revox, Silvestrovom gramofonu, Fahro Kulenović, zaposlenik Studentskog centra, iz SKUC-a je donio silnu opremu i postavio je bez odobrenja pretpostavljenih, Igor Žukina i Zoran Vasiljević pustili su nas u eter na odašiljaču Žukinina piratskog radija Studio Z – detaljan je Keber.
Snimali reklame i Coca Coli
Veljko Jančić ističe zanimljiv detalj o dobivanju frekvencije 101. – Mi smo bili radio općine Trešnjevka, a 101 je bila frekvencija Novog Zagreba. Silno smo htjeli dobiti 101 jer je u Beogradu djelovao Val 202. Keber je otišao u Beograd da to riješi, nije ga bilo tjedan dana i nitko nije znao gdje je – kaže Jančić. – Pa znate – govori Keber – savezna je administracija bila komplicirana, za sve je trebalo nekoliko potpisa, za tu frekvenciju tri. Uspio sam, 23. travnja 1984. Kasnije će nam frekvenciju 101 ipak uzeti, objašnjava. Kako se to dogodilo, nije tajna. Selidba na novu adresu u Gajevu 10 1987. godine značila je i promjenu kvarta te automatsku odluku Odašiljača i veza da to sada više nije 101, nego je 94,3.
Prvo službeno emitiranje dogodilo se 7. svibnja, ponedjeljak. Veljko Jančić je glavni urednik, Dobrivoj Keber odgovorni, za njima ide jaka redaktorska postava – Ana Babić, Senka Maršić, Zlatko Klanac. Postaja je rubricirana, Društvo vodi Dražen Duilo, Kulturu Bosiljko Domazet, Aktualnopolitičku Željko Roško, dok je prvi glazbeni urednik Silvestar Vrbanac. Šokovi za sustav idu već otpočetka, svi radijski programi snimaju se, Radio 101 ne.
– Pa nismo imali na što! Trebalo je imati toliko vrpce da se svaki dan snimaš. Jasno je da se to sustavu nije baš svidjelo, pogotovo jer smo radili kontakt-program kojeg tada uopće nije bilo. Glazba je bila faktor, ali mi smo mlađu publiku pridobivali govornim emisijama. Moje je bilo odrediti što se može, a što ipak ne – kaže Veljko Jančić, koji je u to doba i sam bio član Partije.
Umijeće je bilo željenu informaciju, koja često nije bila podobna, plasirati tako da ostane s one strane. Dobrivoj Keber dodaje kako je snaga Radija 101 bila u tome što je imao vlastiti koncept koji se odmicao od stereotipa, otvarao prema stvarnom životu, nasuprot šuvarovskoj crvenokmerskoj koncepciji društva, uvažio vitalnost mlade generacije i njezin ukus u glazbi, načinu komuniciranja, odabiru tema i pogledu na svijet. Radio je postao popularan, slušan i ubrzo je donio novu revoluciju – reklame.
– Imali smo novca, ali odjednom i veliki pritisak oglašivača. Pronašli smo rješenje – tko želi oglas na Radiju 101, mora pristati da mu reklame radimo mi sami. Pa ti sad objasni Coca Coli da ne smije puštati svoje korporativne reklame! Međutim, pristajali su, a naše je oglasno vrijeme bilo nekoliko puta skuplje od ostalih postaja, čak i Radio Zagreba – prisjeća se Dobrivoj Keber. – Znate, Zločesta djeca zapravo su nastala na snimanju reklama i jingleova, prethodnica su im duhovite PePe Pljuge Zdravka Maminja i Damira Komparića, otkriva.
Provokacija u Meštrovoj emisiji
No, da ideje ekipe s Radija neće prolaziti bez problema bilo je jasno. Nerijetko se doticalo i granicu incidenta. Još se pamti krađa vaze koja je navodno potjecala iz razdoblja dinastije Ming, a zbog koje je Jančić proveo noć u policiji. “Počinitelj” je bio Ivica Škorić koji je u posjetu muzeju naprosto odšarafio staklo na vitrini u kojoj je stajala vaza uvidjevši da se eksponati uopće ne čuvaju. – Bilo je ljudi s razumijevanjem za mlade, Ines Šaško, Slobodan Uzelac, u gradskoj omladini Veljko Vičević, Ivan Majstorović. Više je problema bilo s republičkom omladinom, dakle Poletom. – Poletovcima smo dali da sudjeluju u programu, ali po našim pravilima. Sve tekstove pregledavali su naši urednici i prolazili su redakturu naših redaktora. To, međutim, njima nije odgovaralo – kaže Veljko Jančić. Željko Matić još je i precizniji u opisivanju odnosa između Poleta kao eksponenta krajnje lijeve Šuvarove struje i liberalnog Radija 101. – To je doba pisanja Šuvarove Bijele knjige. Njima nije bio cilj kontrola sadržaja na Radiju, oni su Radio htjeli preuzeti. Kada je Mika Špiljak shvatio da Stipe Šuvar sa svojima nešto pokušava na Radiju, odmah se pokrenuo. Iako valjda nikada nije čuo ni minute našeg programa – govori Matić. – Na stranicama Poleta nazivali su nas kojekakvim imenima, često su to bile čiste uvrede. Rukovodstvo Radija vješto je odolijevalo nastojanjima te skupine u kojoj su bili Stipe Orešković, Dejan Jović, a zanimljivo je da je i tada i kasnije, 1996., u ekipi koja pokušava preuzeti Radio i Ninoslav Pavić. Taj frakcijski sukob zapravo je omogućio da Radio opstane – iznosi Matić.
– Otvarali smo različite tabu teme i davali prostora ljudima koji su bili na crnoj listi. Recimo, Milivoja Đilasa u eteru smo imali tako da smo ispratili pitanje slušatelja o tome što on sada radi, kako živi, kolika mu je penzija. Tuđmana se spomenulo tako da je Alan Ginsberg, koji je gostovao, izrazio žaljenje što on može slobodno govoriti, a ljudi poput Gotovca i Tuđmana ne mogu – objašnjava. Provokacije su bile neizbježne. Jednom je prilikom u emisiju tada jako mladog Davora Meštrovića, u kojoj je gostovao direktor Gradskih groblja, netko nazvao i upitao gosta pokapaju li životinje na Mirogoju. Pa ne, odgovoreno je. Kako ne, pa pokapate Židove i Srbe, rekao je glas s druge strane. I sad, nije bio toliki problem što je to netko rekao, nego šutnja koja je trajala ravno 12 sekundi, Meštar je bio šokiran i nije se snašao. Zbog izostanka reakcije nastao je problem. Uveli su nam delay od sedam sekundi za slučaj da se takvo što opet dogodi – sjeća se Silvestar Vrbanac.
O tom je incidentu 1986. pisao i Wall Street Journal u tekstu s podnaslovom “Glas jugoslavenske mladeži pušta kapitalističku glazbu i ignorira partijsku liniju”. O Radiju pišu i Le Monde člankom o Zločestoj djeci, The Economist, Stern, Financial Times, The Times, Newsweek, FAZ i mnogi drugi. Zbog teksta o Stojedinici zabranjen je jedan broj krajnje lijevog Sterna. – Malo će se ljudi sjetiti da je možda i najrazvikanija naša emisija Frigidna utičnica išla samo četiri puta. Taj projekt Seada Alića, koji je vodio jedini tada deklarirani homoseksualac u ondašnjoj Jugoslaviji Toni Marošević, smjesta je uzburkao ne samo strukturu. Iste poruke u vezi s tom emisijom dolazile su i iz Centralnog komiteta i s Kaptola. Pederi u eteru? Ne može! kaže Vrbanac. – Krezubi trozubac bio je vrhunac političke provokacije – kaže Davor Ivanković, urednik te do danas jedinstvene emisije. – Bez obzira na sve, neke stvari ipak nisi mogao reći. Točnije, nešto si smio reći u Zagrebu, ali nisi smio u Beogradu, nešto u Ljubljani, ali ne i u Zagrebu itd. Tako sam s Francijem Zavrlom u Ljubljani i Veranom Matićem u Beogradu organizirao emisiju u kojoj bi stvari nepodobne u Ljubljani dolazile u eter iz Beograda. Hapšenje Janeza Janše bila je jedna od tih vijesti – govori Ivanković.
Pomogao Mate Granić
– U eteru nismo htjeli imati ideološke emisije pa tako ni emisije koje promoviraju bratstvo i jedinstvo. Samim time zapravo si protiv države. Nismo željeli pratiti ni dolazak štafete, a nismo se previše libili očešati ni vojsku. Objavili smo pismo Janeza Janše u kojem on optužuje Armiju da se presporo mijenja. Vrhunac je bio otkriće da nekolicina vojnika cijeli vojni rok troši na gradnju vikendice admirala Mamule i pri tome obolijeva od žutice. Jedan od njih završio je u bolnici u Zagrebu, mi smo o tome radili prilog, a onda sam te materijale odnio Franciju Zavrlu u Mladinu koji je objavio cjelovitu priču – kaže Matić.
– Bez obzira na kontroverzan program, proglašeni smo 1985. u Startu za medijski događaj godine u Jugoslaviji. Bili smo najutjecajniji radijski medij, ako ne najslušaniji – ističe Željko Matić. Zanimljivo je, prisjeća se Silvestar Vrbanac, kako su Radio 1996. gasili upravo oni koji su ga najviše zagovarali. Radio 101 i to je izdržao. Bio je spontan, s visokom razinom profesionalnosti. Čak je i noćni program nastao spontano, temeljem oklade, za što su Jančić i Keber doznali drugo jutro – od slušatelja! Procedure su, kaže Dobrivoj Keber, bile jasne kao i politički kriteriji, bez ulizivanja i podilaženja. – Bilo je zamišljeno da se urednici redakcija mijenjaju svake dvije godine, a upravljačka struktura radija svake četiri. Radio je trebao biti medijski laboratorij i rasadnik za novinare koji su se lako zapošljavali. Taj koncept održao se samo do 1989., otkad je osoblje na radiju postalo “vječno” – kaže Keber.
Radio 101 u svojoj se povijesti može pohvaliti javnom podrškom kakvu nikad nije imao nijedan hrvatski medij. – Imali smo signale da postoji namjera da se Radio preuzme – kaže Silvestar Vrbanac. – Ivo Pukanić nastojao me nagovoriti da se dogovorim s Majherima jer postoji opasnosti da izgubimo koncesiju – kaže. – Bili smo u kontaktu s Vesnom Škare-Ožbolt koja nam je govorila: Znate, ovaj u sobi pokraj mene pobjesni kad čuje to s Dinamovom himnom. A u toj sobi sjedio je Ivić Pašalić – govori Vrbanac.
– Vesna Škare-Ožbolt sugerirala nam je da se dogovorimo sa Stjepanom Tuđmanom koji je puno manje zlo od Pašalića. No, ja sam odmah rekla da to ne dolazi u obzir – kaže Zrinka Vrabec Mojzeš. – Iza namjere da vlasnicima Radija postanu Stjepan Tuđman i još tri HDZ-ovca stajao je Ivić Pašalić kao član Vijeća za elektroničke medije, i to zbog toga jer smo bili najglasniji elektronički medij. U tom je trenutku predsjednik Tuđman na liječenju izvan zemlje pa državom praktički upravlja Pašalić – prisjeća se Zrinka Vrabec Mojzeš. Koncesiju Radiju privremeno produžavaju četiri puta, no Vijeće za telekomunikacije sastaje se i raspisuje natječaj. – Tu se pojavljuje skupina zagrebačkih poduzetnika iza Zagrebačkog krugovala d.o.o., te Ninoslav Pavić s nečim što se zvalo Globus Radio 101. Nije čudno, bio je slizan sa svim vlastima pa tako i s tadašnjom, kaže Zrinka Vrabec Mojzeš. – Naša je koncesija u vrijeme tog natječaja trajala još deset dana. Bila je to neopisiva situacija. Događa se i zanimljiva stvar, umjereno krilo HDZ-a, gdje je i gradski odbor, daje nam podršku, nastaje raskol u Vladi i među savjetnicima. Recimo, pomagao nam je Mate Granić koji je znao što to znači za imidž Hrvatske. Priopćenja o tome dali su i State Department, Foreign Office, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, Doris Pack... Nastali su spontani prosvjedi na Cvjetnom kamo smo morali hitno otići jer je situacija bila iznimno napeta – prisjeća se.
Bilo je, kako kažu naši sugovornici, i straha od provokacija. Važnu je ulogu odigrao Ivan Zvonimir Čičak koji je mimo znanja ekipe na Radiju počeo pozivati ljude na veliki prosvjed na Trgu bana Jelačića. – Kada smo shvatili da će se prosvjedi zaista dogoditi, morali smo se na brzinu organizirati. Pozvao nas je Vladimir Faber i rekao nam da očekuje 120.000 ljudi. Nismo mogli vjerovati. Nismo imali čak ni ideju na koji balkon da izađemo, a kamoli razglas! I Faber i Tomislav Karamarko odigrali su tada važnu ulogu, policija je zapravo čuvala nas iako je bilo informacija da imaju drukčije upute – govori Zrinka koja je tada bila u četvrtom mjesecu trudnoće, što je znao samo njezin muž.
– Cijeli prosvjed protekao je bez vrijeđanja predsjednika kojem su servirane kojekakve informacije o nama i cijelom događaju. Nuđen nam je i Radio u dogovoru s HDZ-om preko Dinka Čuture. Na to smo se samo nasmijali. I Faber i Karamarko nakon toga su smijenjeni, Karamarko čak odlazi iz HDZ-a. Ključni je moment bio javna podrška Petera Galbraitha. Ninoslav Pavić uplašio se u tom trenutku pada naklade svojih izdanja jer su mu čitatelji zbog sudjelovanja u cijeloj stvari prijetili bojkotom, pa nam je došao reći kako odustaje od koncesije.
Rekli smo mu da je na krivoj adresi, to treba reći Vijeću. Dodijeljene su dvije koncesije, jedna Majherovom Plavom radiju, a jedna nama – kaže Zrinka Vrabec Mojzeš.
Većina se naših sugovornika slaže da je Radio 101 moguć i danas, ali ne onakav kakav je bio u njihovo doba. – Kod takvih rasprava gubi se iz vida da ista stvar u različitim vremenima nije ista – kaže Željko Matić.
– Radio 101 ponovno – nije moguć – smatra Švec. – Ne postoji supstanca za takvo što. Zatupljenost formatom, preopterećenost, inercija i bezidejnost u sprezi sa “znalačkim” poimanjem njemačkog vlasnika što je dobar i kvalitetan radijski program pretvorilo je Radio 101 u ono čemu smo se uvijek rugali. Program su ljudi, a ne shema prijavljena Agenciji za elektroničke medije. Jedina poveznica s negdašnjim Radijem 101 je Željko Matić sa svojim Parliament Showom i Intervjuom tjedna i to je, rekao bih, sve što je ostalo. Maknite to, maknite ime “101” i onda mi recite koji radio slušate? Ja ne bih znao – zaključuje Siniša Švec.
Krali su kao i politicari. Lopovski radio treba pogasiti.