I opet Žito i Pipunić kao spas. Čovjek već petnaestak godina spašava slavonsku poljoprivredu, jedan po jedan PIK, IPK ili slično. A došao iz Bosne samo s vrećicom, kako i sam kaže. I svaki put isto, tvrtka kao loša, ima posla ali nema plaća, a strateški partner čeka u sjeni dok uprava ne sredi papire da preuzme tvrtku. A onda Uprava ostane ista, tvrtka dalje radi samo je Pipunić bogatiji za još jedan PIK. Tako je bilo i s IPK ratarstvom, Valopovom i mnogim drugim. Čovjek se prijeti i jedinoj hrvatskoj uljari. A Kosor i Bajić možda će imati još koji sastanak, ali tada neće biti Pikova i drugih nego samo Pipunić

..Vec smo svi skoro zaboravili na jedan incident u kojem je Milan Bandic napravio nekoliko protuzakonitih radnji, koje bi mnogim politicarima u normalnim državama bile dovoljne da više nikad ni ne pomisle na bilo kakvu buducnost u politici. A nii u najludem snu im ne bi palo na pamet da se kandidiraju za predsjednika svoje države. Bandic je tako, jedne subotnje veceri pocetkom 2002. godine, 2 puta bježao. Prvo vozacu kojega je okrznuo, a zatim za vrijeme policijskog ocevida, nakon što je odbio alkotest, ponovo je sjeo u auto. Policija ga je lovila slijedeca 2,5 kilometra pod rotirajucim svjetlima. Nakon što je po drugi puta zaustavljen, ustanovljeno je da u sebi ima 1,6 promila alkohola. I kao da sve ovo nije dovoljno, u isto vrijeme Bandic se pokušavao \'nagoditi\' sa policajcima, a kad to nije išlo, prijetio im je. A nakon tog incidenta, lagao je o tome što se dogadalo, a Krešimiru, koji se jedini nije uplašio prijetnji gradonacelnika, dogodio se i otkaz. A tko je nakon svega najviše nastradao? Odgovor na ovo pitanje je Krešimir Mišic, policajac koji, za razliku od svojih kolega, nije mogao podnijeti da Milan Bandic ne bude kažnjen za svoja nedjela. Krešimir je dobio otkaz..

Jugoslovenska revija za međunarodno pravo 1994, vol. 41, br. 1-2, str. 13-32 jezik rada: srpski neklasifikovan Međunarodni tribunal za ratne zločine počinjene na teritoriji nekadašnje Jugoslavije: Osvrt na rezoluciju Saveta bezbednosti br 827/1993 Josipović Ivo Pravni fakultet, Zagreb Sažetak Rezolucija Sažetak Rezolucija Saveta bezbednosti br 827(1993) od 27 aprila 1993 godine kojom je usvojen izveštaj generalnog sekretara podnesen na osnovu rezolucije br 808(1993) zajedno sa Statutom Međunarodnog tribunala za nekadašnju Jugoslaviju predstavlja završni rezultat jednog dugog napora međunarodne zajednice da se suprotstavi teškim povredama međunarodnog humanitarnog prava na jugoslovenskim prostorima. Taj rad je započet neposredno rezolucijom br. 780 (1992) i u njemu su učestvovali najistaknutiji stručnjaci iz više zemalja i mnogih nevladinih organizacija. Istorijski gledano Tribunal za nekadašnju Jugoslaviju ima svoje mesto u veoma dugom procesu razvoja međunarodne kaznene intervencije. Taj proces započinje pokušajem da se sudi Kajzeru Viljemu II za zločine u Prvom svetskom ratu nastavlja se tokom Drugog svetskog rata tim što nije mirovao ni u međuratnom periodu. Posle Drugog svetskog rata dobijeni su i prvi praktični rezultati suđenje u Nirnbergu i Tokiju i Nirnberska načela potvrđena kao opšta pravila međunarodnog prava. Između 1947 i 1954 godine pripreman je nacrt Kodeksa zločina protiv mira i bezbednosti čovečanstva i Statut stalnog međunarodnog krivičnog suda. Prekid do koga je došlo trajao je do 1974 godine kada je usvojena definicija agresije. Ovi projekti do sada nisu završeni. U takvoj situaciji svetska zajednica nije imala izbora. Pribegla je osnivanju ad hoc Tribunala za nekadašnju Jugoslaviju. Pravni osnov za to su odredbe člana 29 i Glave VII Povelje UN Zbog toga su nastali sporovi među stručnjacima ali je sasvim izvesno da je Tribunal osnovan u jednoj više demokratskoj proceduri da na to ukazuju i njegov sastav i način izbora sudija nego što je to bio slučaj sa Međunarodnim vojnim sudom u Nirnbergu. Nadležnost Međunarodnog ad hoc tribunala za nekadašnju Jugoslaviju odgovara zbivanjima u tim sukobima i počiva na odredbama Ženevskih i Haških konvencija kao i na Nirnberškom načelima. Pored toga osnov nadležnosti je i Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida. Istovremeno ona odgovara i krivičnim zakonodavstvima svih država u sukobu. Izvesno je da bi postepeno moglo i da se preciznije reše pitanja procedure i same organizacije (na primer načelo non bis in idem i sl) za šta po svemu sudeći postoje i mogućnost i dobra volja. Kroz sve to imalo bi osnova da se očekuje da praksa i iskustva Tribunala doprinesu brzoj realizaciji ideje u vezi sa Kodeksom zločina protiv mira i bezbednosti čovečanstva i stalnog međunarodnog krivičnog sudstva. Ključne reči International Criminal Tribunal; Resolution No 872 (1993); international humanitarian law; war crimes; crimes against humanity; genocide; UN Charter Dakle, Ivo Josipović 1994. godine objavljuje članak, na srpskom jeziku, u Jugoslovenskoj reviji za međunarodno pravo. U potpisu članka izostavio je Republika Hrvatska, iako smo već tri godine bili priznata država. Vrijeme je to rata, kad nismo imali diplomatske odnose s državom u kojoj je izlazio taj časopis, kad nam je vojska te države radila o državi i glavi. I, što je autor ovog teksta podebljao u prenesenom Sažetku, za Ivu Josipovića se nije radilo o prostorima bivše Jugoslavije, već o jugoslovenskim prostorima. Nije to tek nevina pogrješka. Ivo Josipović je ipak pravnik. A oni brzo shvate i znaju važnost preciznog izražavanja. Jednostavno, Ivo Josipović 1994. po ovome što vidimo nije eksplicitno priznavao Republiku Hrvatsku, za njega su to bili „jugoslovenski prostori”. Priznaje li ju danas? Strah nas je odgovora na to pitanje.