Suština ukidanja rada nedjeljom nije bila zaštita radnika i zato sindikati ne bi trebali sebi prisvajati zasluge. Temeljni razlog je bila politika, dodvoravanje vladajućih crkvi kako bi osigurali logistiku i potporu crkvene infrastrukture i dijela sljebenika. Ljude je trebalo pustiti da rade, a nesposobna državna administracija trebala je osigurati da se rad nedjeljom adekvatno plati. Ovako imamo činjenicu da samo dio radnika u trgovini nedjeljom ne radi. Jedan dio u velikim trgovačkim centrima radi i to pod većim opterećenjem zbog pritiska na manji broj lokacija. Veliki tdgovački lanci su se dogovorili i ostvaruju visoke marže, prihode i dobit. Uništavaju se mali privatni dućani. A što je s radnicima koji rade u nedjelju kao što su konobari, kuhari u restoranima, radnici u javnom prijevozu, na tržnicama, da ne govorimo o svim javnim službama. Dakle, zabrana rada nema smisla i to je politička odluka kako bi se kod građana stvorio dojam kako se vladajući brinu za njih i obitelj. Time dijelomično može biti zadovoljna crkva. Građani idalje masovno kupuju nedjeljom u centrima koji su otvoreni, a gužve u njima (pogledajte parkirališta) i redovi pred pekarnicama pokazuju svu besmislenost te odluke. Ali, narod je tako htio i to treba poštivati.

Na stotine struka i zanimanja rade nedjeljom ali nama je bitno da blagajnica u konzumu ne radi. Kockarnice i kladionice rade i nedjeljom i noću 0-24 i nije sporno, nedjeljom cvjećare na groblju ne smiju raditi... ovdje se ne radi o struci nego o inatu.

Neradne nedjelje su se i uvele sa ciljem uništavanja malih trgovaca. Oduzeli su im jedini dan u tjednu kad su imali koliki toliki promet ali im nisu smanjili poreze i doprinose za min. 4 neradna dana mjesečno. Računala gospoda u u Saboru da će se taj trošak preliti na cijene koje će u konačnici platiti građani a, samim tim i 25% većim prihodima od poreza.