Živa sam, sine, eto me dolazim doma. Tako svakog dana po završetku radnog vremena javim sinu koji čeka moju poruku – kaže nam 31-godišnja pirotehničarka iz Belišća Maja Feketa. Maja ovaj opasni posao radi već tri i pol godine.
S njom smo razgovarali u polju u kojemu je tražila zaostale mine i pokušali doznati što ju je natjeralo da radi tako opasan posao te kako se svakodnevno nosi s opasnošću.
– Puno je razloga zašto sam se odlučila za taj posao. Počevši od toga da je jedan od bolje plaćenih u državi, a znate kako je danas dobiti posao, pogotovo u Slavoniji. Uz ovu plaću ipak možeš preživjeti – govori Maja dok oprezno probada tlo držeći šipku u jednoj, a detektor u drugoj ruci.
– Istina, posao je jako opasan i svakodnevno riskiram i izlažem svoj život. Jednako kao i vojnik na prvoj crti bojišta. Jedna te mala pogreška može stajati života – govori.
– Najgori je uvijek odlazak na posao ujutro i rastanak od djeteta. Jer nikad ne možeš biti siguran da ćeš ga opet vidjeti. Ponekad znam sjediti uz njega nekoliko minuta i moliti Boga da to nije naš posljednji susret. Kada ustaneš u tri ujutro i spremaš se za teren, poljubiš dijete u krevetu, ostaviš ga, to je najteže. Svi trenuci provedeni s njim prođu kroz glavu u tren oka. Ali čim izađeš iz kuće, sve te emocije moraš ostaviti sa strane, koncentrirati se i svoje misli preusmjeriti na posao. Na ovom poslu koncentracija mora biti sto posto kako ne bi ugrozio svoj život, ali i živote kolega – govori Maja.
Priznaje da je teško zadržati koncentraciju jer uvijek postoji grč i strah.
– Kada završiš s poslom na kraju dana, sretan si što si ostao živ i produljio si život za još jedan dan. Najteže mi je što moje dijete, koje danas ima osam godina, zna što radim i svjesno je opasnosti mojeg posla. Uvijek mi kaže: “Je l’ da da ćeš se paziti, polako raditi i vratiti mi se kući?”
Maja je preživjela i tragediju kada joj je poginuo najbliži kolega.
– Bili smo zajedno na terenu kada je poginuo. To je najgori osjećaj. Izgubiš prijatelja s kojim svaki dan dijeliš istu sudbinu. Onda si potresen njegovom pogibijom i moraš se javiti doma i reći svojima da to nisam ja, da sam živa. To je užasan osjećaj. Onda razmišljaš kako se sada osjeća obitelj poginulog kolege – ganuto govori Maja objašnjavajući koje su mine najopasnije za pirotehničare.
‘Pašteta’ jedna od najgorih
– Za pirotehničare su najgore PROM 1 i PMA-2, protupješačka antimagnetna mina. PMA-2 je eksplozivna jugoslavenska protupješačka mina zvana i “pašteta” zbog svoje neobične sličnosti s konzervom. Mina je izrađena od tamnozelene plastike, a može biti obojena u bijelo, sa specifičnim upaljačem koji na samom vrhu ima šest krakova raspoređenih u oblik zvijezde. Teško ju je pronaći jer je dosta mala i ima malu količinu metala – objašnjava Maja dodajući kako je, za razliku od nje, PROM 1 lakše pronaći, ali čim je se malo dotakne, odmah se aktivira.
– Inače, PROM-1 mina sa sigurnošću ubija ili teško ozljeđuje bilo koga u krugu od 30 metara od eksplozije. Kao i sve odskočne mine, i PROM-1 u stanju je nanijeti ozljede bez obzira na zaštitu i nošenje različitih pancirnih odijela i oklopa, jer rasipanje fragmenata kod ovog tipa mine svejedno ozljeđuje nezaštićene dijelove tijela, naročito udove, lice i oči. Te mine još uvijek su aktivne i opasne, jedna te osakati, a druga ubija. One su hermetički zatvorene i dan-danas se mogu aktivirati kao da su jučer postavljene. Većina ostalih mina zna biti neaktivna, istrunu s vremenom, navlaže se – napominje Maja.
Prema službenim podacima od 1996. ukupno je od mina stradalo 595 osoba, od kojih 203 smrtno. Obavljajući svoj posao razminiranja stradalo je i 130 pirotehničara, od kojih je njih 38 izgubilo život.
U Hrvatskom centru za razminiranje (HCR) trenutačno je 128 zaposlenih, od kojih su čak 34 žene. Uz Hrvatski centar za razminiranje, u protuminskom djelovanju Republike Hrvatske, mnoge su žene uključene u razne aktivnosti, izravno ili putem nevladinih organizacija, raznih institucija koje provode edukacije o minskoj opasnosti diljem Hrvatske. U osnovnoj djelatnosti, razminiranju, nekoliko je žena koje su vrlo uspješne na poslovima pirotehničara. Osim žena pirotehničarki, mnogo je njih koje rade s dresiranim psima tragačima eksplozivnih naprava. U Slavonskoj Požegi razgovarali smo s dvije mlade djevojke koje već dvije godine rade taj opasan posao sa psima tragačima. Bjanka Lujić (23) radeći taj posao nastavlja tradiciju obitelji.
– Otac mi cijeli život radi na dresuri pasa, a stric 15 godina na razminiranju. To mi je jednostavno u genima i u krvi. Čim mi se pružila prilika, iskoristila sam je – govori Bjanka priznajući da je opasnost za život uvijek prisutna.
– Psi idu uvijek iza stroja i ponekad, kada stroj ne očisti sve, pas nanjuši minu, zapravo eksploziv. Kada nanjuši eksploziv, pas sjedne i pokaže gdje je, nakon čega dođe pirotehničar i označi mjesto te završi razminiranje. Znala sam često sa psom naići na eksploziv i mnogo puta bila sam u opasnosti. Ali ja se na to ne obazirem jer, kada idete u minsko polje, sve brige morate ostaviti iza sebe i biti potpuno koncentrirani na ono što radite i što je pred vama – kazala je Bjanka.
Kaže da je jako važno da, kada ide na posao, dobro procijeni je li pas spreman za rad taj dan, jer ako nije, u opasnosti su oboje.
Poput Bjanke i 30-godišnja Ivana Rebuš radi sa psom tragačem eksplozivnih naprava.
– Meni tu nije ništa neobično. Odrasla sam uz životinje. Znate i sami kakva je situacija kod nas u Slavoniji, posla nema, a od nečega moraš živjeti. Nisam htjela otići van iako sam imala priliku. Htjela sam ostati ovdje živjeti – govori Ivana koja nije dvojila i, kada je vidjela objavljen natječaj, odmah se prijavila.
– Moram priznati da moji roditelji nisu bili oduševljeni tom odlukom jer znaju kakve su opasnosti na poslu i kada odeš nikada ne znaš hoćeš li se vratiti. Znam da je ovaj posao opasan, ali ne razmišljam toliko o tome jer za mene je to je posao kao i svaki drugi. Uzdaš se u Boga i svoju sudbinu. Sve što ti je zapisano, to će se i dogoditi i nema tu puno filozofije – govori Ivana.
Voli kazati da je njihov posao ipak daleko manje opasan od klasičnog pirotehničara koji su uvijek prvi izloženi.
– Mi idemo iza stroja i tu i tamo naletimo na eksplozivne naprave, a onaj tko ih treba izvaditi je pirotehničar koji nema pravo ni na jednu pogrešku ako želi ostati živ – napomenula je Ivana.
U Hrvatskom centru za razminiranje mnogo je žena koje rade na edukaciji opasnosti od mina. Tu je i 32-godišnja Claudia Vlahovac koja koja od 2004. održava edukacije o opasnostima od mina na području cijele Hrvatske.
– Edukacije održavam u suradnji s MUP-om u akcijama “Manje oružja, manje tragedija”. Edukacije su namijenjene cjelokupnom stanovništvu i svim dobnim skupinama. Imamo i ciljane skupine kao što su “djeca i lovci”. U tim predavanjima važno je istaknuti na karti područje određene županije u kojoj držim predavanje s označenim minski sumnjivim područjem, upozoriti građane na još uvijek postojeću opasnost od mina, objasniti im, naročito djeci, koje je to rizično ponašanje i što se nikako ne smije. Ali i kako pravilno postupiti u slučaju da se netko od njih susretne s nekim nepoznatim predmetom kojem se ne prilazi. Cilj edukacija je što više informirati djecu i građane te ih upozoriti da svakako moraju poštovati naše oznake “Oprez mine, ne prilazi” te da se ne smiju ni približavati tim oznakama, već se okrenuti odakle su došli da ne bi bilo stradavanja. Djeci treba dati do znanja da minama ne prilaze ni iz znatiželje, ni zbog dokazivanja, jer mine nisu igračke, a razminiranje treba prepustiti stručnjacima – upozorava Claudia.
Otkriva nam kako, s obzirom na to da je tolike godine u tom poslu i dobro je upoznata s minskim problemom, te kao studentica upravljanja u kriznim uvjetima, svoj posao obavlja na najstručniji način, a sljedeći korak na koji se odlučila jest da se još ove godine priključila svojim kolegicama i kolegama pirotehničarima koji razminiraju Hrvatsku.
Zdravko Modrušan, ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje, kao znatan uspjeh istaknuo je da lani, prvi put otkad djeluje HCR, nije bilo minskih incidenata i nesreća.
Još 6-7 godina posla
– U Hrvatskoj je ostalo još 405 četvornih kilometara minski sumnjiva prostora u 9 županija i 58 gradova i općina. Potpuno razminiranje Hrvatske planiramo u idućih od šest do sedam godina uz postojeće kapacitete i dostatan priljev novca. Do danas razminirali smo 592 četvorna kilometra i za to nam je trebalo 5,4 milijarde kuna – govori Modrušan. Ove godine razminirat će se preostale poljoprivredne površine na području Ličko-senjske i Sisačko-moslavačke županije.
– U nastavku našeg posla očekuju nas šumske površine i planinski masivi. Što se tiče žena, one igraju glavnu ulogu u HCR-u. Osim predsjednice Upravnog vijeća HCR-a Đurđe Adlešič, koja je glavna osovina te institucije, mnogo je žena koje će i dalje sudjelovati u protuminskom djelovanju kao pirotehničarke, administrativna podrška i u organiziranju i provođenju edukacija o minskoj opasnosti – naglasio je ravnatelj Modrušan.
Nema novca koji ova zanimanja može platiti! Niti kad sužene, niti kad su muškarci u pitanju. Osobito oni koji imaju obitelji i djecu. Oni bi trebali imati trostruko beneficirani staž. Ljudi koji svoju glavu stavljaju na kocku da netko drugi ne bi stradao! Svaka im čast! Neka dragi Bog blagoslovi svakoga od njih i neka se svi svaki dan sretno vraćaju kući!