Albanija i Turska imaju u Europi najveći udio zaposlenika u privatnom sektoru, tom pokretaču gospodarstva i razvoja države, tom spasitelju radnika koji hrani njihove obitelji, kako mu se tepa u tranzicijskim zemljama u kojima su osiromašene građane uvjerili da treba sve privatizirati za njihovo dobro. Nasuprot njima bogate zemlje Norveška, Danska, Švedska i Finska imaju najveći udio radnika u javnom sektoru... Šesto europsko istraživanje o radnim uvjetima koje je proveo Eurofound pokazuje da u razvijenim zemljama žive dobro zaštićeni radnici koji u prosjeku rade manje od 40 sati tjedno, a u ostatku Europe, u tranzicijskim zemljama većinom žive “neradnici” koji rade za niske plaće dulje od 40 sati tjedno i koji su sa 50 godina, ako ne i ranije, nepoželjna radna snaga koju treba otpisati. Toliko o jednakopravnosti članica i naroda EU o kojoj govore političari nerazvijenih članica EU prodajući puku utopiju kao istinu. Istraživanje Eurofounda u sklopu kojeg je ispitano 43. 850 radnika u 28 članica EU, Švicarskoj, Norveškoj, te Albaniji, Makedoniji, Srbiji Turskoj i Crnoj Gori daje detaljnu sliku rada i radnika u Europi. U članicama EU stopa zaposlenosti radnika u dobi od 15 do 64 godine 2015. bila je 66 posto. Za razliku od Hrvatske u EU je po prvi puta nakon mnogo godina udio radnika u dobi od 50 i više godina veći od udjela mlađih radnika do 35 godina i iznosi 31 posto. U Hrvatskoj se krajem 90 -tih otpremalo radnike u mirovinu u prosjeku u dobi od 54 godine, a i danas se tvrtke viška radnika rješavaju u njihovim 50-tima.
Bogatstvo i javni sektor
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever ističe da se vlast nakon rata u 90-tima i privatizacije svega i svačega rješavala starijih radnika kroz dokup staža šaljući ih u prijevremene mirovine. A poslije su taj obrazac preuzele privatne tvrtke pa zato i imamo mlade umirovljenike.
– Kod nas se ni ne zapošljava starije radnike od 50 godina, niti se radnici u toj dobi kao na Zapadu doživljavaju kao prednost za tvrtku ili da su barem izjednačeni s mlađim radnicima koji brže savladavaju nove tehnologije ali nemaju radno i životno iskustvo koje imaju stariji radnici – kaže Sever. U EU oko 71% radnika radi u privatnom sektoru, njih 21% u javnom te 7% radnika u nevladnim organizacijama i zajedničkim privatno - javnim tvrtkama. Razvijene zemlje s najvećim udjelom radnika u javnom sektoru su Norveška, Švedska, te Danska, Finska... Nasuprot njima u privatnom sektoru najveći udio radnika imaju zemlje u problemima Albanija (81%) Turska (77%), Španjolska (77%) i Cipar (76%). Toliko o spasonosonom privatnom sektoru za državu kad on posve njome zavlada. Gordana Marčetić, izvanredna profesorica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta na Katedri Upravne znanosti, ističe da je normalno da mnoge bogate zemlje imaju više zaposlenih u javnom sektoru jer imaju jako gospodarstvo. To se prije svega odnosi na zemlje koje slove kao „socijalne države“ što znači da brinu o materijalnoj i socijalnoj dobrobiti svih svojih građana.
– Ako zemlja ima jako gospodarstvo može iz državnog proračuna koji se većinom puni novcem od poreza financirati i javne službe. Skandinavske zemlje i mnoge zapadnoeuropske imaju kvalitetne i brojne javne službe i mnogo bolje zaštićena prava službenika i radnika zato što si to mogu priuštiti. Što je država bogatija, može imati više javnih službi i dobro plaćati javne službenike, koji će zauzvrat pružati stručniju i bolju uslugu građanima. To ne znači da sve bogate države imaju veliki javni sektor. Neke od njih su se odlučile za neoliberalni, a ne socijalni pristup, pa su privatizirale javne službe koje građani koriste po principu „koliko platiš, toliko i dobiješ“. Mi se, kao i mnoge druge tranzicijske zemlje, u kojoj je gospodarstvo u lošem stanju ne ubrajamo u države s kvalitetnim i efikasnim javnim sektorom jer se on ne može financijski podržati. Mali i srednji poduzetnici su već preopterećeni velikim davanjima za državu, na mnogim područjima postoje sive zone i vlada „divlji kapitalizam“, koji ne odgovara ni radnicima, ni građanima, ni državi, već pogoduje malobrojnom sloju ljudi i velikim korporacijama. Nerijetko se pronosi mit da je loše imati veliki javni sektor i da sve treba privatizirati. Za materijalnu i socijalnu dobrobit prosječnog građanina i radnika mnogo je bolje imati kvalitetan i jak javni sektor – kaže Marčetić.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Liljana Kaliterna Lipovčan, pomoćnica ravantelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i profesorica psihologije rada, navodi da je udio radnika u javnom sektoru veći u razvijenim zemljama jer je i javni sektor u njima veći.
– Imaju više liječnika, učitelja, profesora, policajaca, vatrogasaca... što je povezano s ekonomskom moći, jer se javni sektor financira iz proračuna, ali služi svima i direktno utječe na kvalitetu života stanovništva. Kod nas se puno govori o previše radnika u javnom sektoru bez ikakvih provedenih analiza, često se u isti „koš“ stavljaju učitelji i liječnici sa različitim pomoćnim osobljem, kao i zaposleni u znanstvenim institutima sa zaposlenima u mnogobrojnim agencijama za koje ne znamo ni što rade. Bez pomne analize stanja i potreba u svim segmentima javnog sektora ne bi se trebalo govoriti o njihovom broju, a osobito ne govoriti o javnom sektoru kao nepotrebnom „gutaču novca“. Javni sektor je preduvjet uređenog društva, bez njega nema obrazovanja, zdravlja, pravde, reda ni mira – napominje Kaliterna Lipovčan. Analiza zagrebačkog Ekonomskog instituta pokazuje da je kod nas udio zaposlenika u privatnom sektoru oko 55%, dok je udio zaposlenika u javnom sektoru 23%, (europski prosjek prema Eurofoundu je 21% ), a u državnim poduzećima je nešto ispod 22%.
Rasprave u doba krize
– Naše rasprave o veličini javnog sektora i broju zaposlenih u njemu dolaze iz perspektive „rastrošne države“ u doba krize, gdje se trošak javnog sektora ističe kao enorman i opterećujući za novi ekonomski ciklus oporavka, a druga je perspektiva naraslih društvenih nejednakosti iz koje se ističu sve pogodnosti rada u javnome sektoru u odnosu na privatni. No, pitanje je može li se stalnim rezanjem troškova u javnome sektoru ostvariti bolje upravljanje u njemu, povećati učinkovitost i postići veća profesionalizacija službi i institucija unutar njega, za koje mislim da su ključni problemi javnog sektora? Ako je javni sektor „bogomdan“ za one koji u njemu rade, zašto se zaposleničke beneficije iz toga sektora (bolji uvjeti rada, zajamčeni dani godišnjeg odmora, plaćeni rad a bez dodatnoga rada izvan radnoga vremena) tako teško pojavljuju u privatnome sektoru? Ta su pitanja trenutno zarobljena populističkim diskursom, kojem glavne teme određuju političari i dio poslovne javnosti. Prvi ne žele sagledati kompleksne probleme javnog sektora, drugi u njemu vide samo rastrošne neradnike… Svaka povika na rastrošni sektor usmjerena samo na broj zaposlenih, bez sagledavanja svih onih koji tu rastrošnost institucionalno i politički proizvode, bez ideja kako ga funkcionalno reformirati, tek je još jedan ulog u stvaranju populističke magle u javnosti. A to je baš ono što nam kratkoročno i dugoročno, ne treba- ističe sociolog Drago Čengić, koji se bavi i ekonomskom sociologijom.
Je li država loš gospodar?
Sever dodaje da su se nordijske i zapadnoeuropske zemlje odavno riješile predrasuda nametnutih tranzicijskim zemljama da je država loš gospodar.
– Tranzicijske zemlje koje su išle u divlju privatizaciju bile su zgodan poligom da im se nametne stav što od MMF-a i Svjetske banke, što od bogatih domaćih poduzetnika da je država loš gospodar zbog slabijih rezultata kompanija u državnom vlasništvu, pa se tumačilo da je rješenje problema prodaja tvrtki privatnicima koji će njima upravljati puno bolje. Nikad ni jedno istraživanje nije pokazalo da je uspješnost poslovanja neke tvrtke vezana uz oblika vlasništva. Čak i u SAD-u imate udio radničkog dioničarstva. Razvijenija društva i države imaju razvijeniji javni sektor, koji je na usluzi i oslonac svojim građanima. U državama gdje je bila mantra da će sve regulirati tržište i da sve treba privatizirati pokazalo se da su građani žrtve sustava koji zanemaruje državu kao zajednicu naroda i gleda ju kao smetnju nacionalnim i stranim korporacijama za ravijanje posla. Njima ništa ne znače granice i uređenja, nego im je važno da ih se što manje sputava u stjecanju dobiti, a radnici su važni kao sredstvo za postizanje profita – rezimira Sever. U EU pretežu kućanstva s dvoje zaposlenih partnera jer više od polovice radnika (56%) pripadaju dualnom-radničkom kućanstvu u kojem parovi rade puno radno vrijeme. Hrvatska je ispod prosjeka EU s 50% kućanstava u kojima je oboje partnera zaposleno puno radno vrijeme, a imamo tek 2% kućanstava u kojima muškarac radi puno radno vrijeme a žena skraćeno i 1% kućanstava u kojima žena radi puno radno vrijeme, a muškarac skraćeno. Za razliku od Hrvatske u Nizozemskoj je 25% kućanstava u kojima jedan od partnera radi puno radno vrijeme, drugi skraćeno, u Švicarskoj njih 22%, a u Belgiji 20%. Iako u većini europskih zemlja prevladava 40-satni radni tjedan, prosječno radno vrijeme tjedno u EU je 2015. bilo 36, 1 sati.
Skraćivanje radnog tjedna je i posljedica toga što više radnika u razvijenijim zemljama radi skraćeno. Nasuprot Franacuskoj u kojoj je radni tjedan 35 sati, Danskoj 37 sati, Norveškoj i Belgiji 38 sati rekorder u Europi s najduljim radnim tjednom je Turska sa 60 sati tjednog rada. Dugi radni tjedan od 48 sati i dulje loše utječe na zdravlje radnika, dovodi do depresije, anksioznosti, poremećaja spavanja i srčanih bolesti i neravnoteže između obiteljskog i poslovnog života. No, više od trećine radnika je prijavilo dugi radni tjedan u Makedoniji, Grčkoj, Albaniji i Crnoj Gori. U Hrvatskoj se u prosjeku radi više od 40 sati tjedno
– Naša istraživanja su pokazala da radimo 117 sati godišnje dulje od prosjeka EU i dva sata dulje tjedno od prosjeka EU. U nedostatku tehnoloških znanja i vještina u organiziranju poslova, što su manjkavosti menadžera, tranzicijske zemlje su konkurentnost gradile na jeftinijoj i obespravljenijoj radnoj snazi i duljem radnom vremenu.
Pomanjkanje kontrole
Ulagače su privlačile jeftinim radnicima i dugim radnim vremenom, što nije sreća za državu jer radnici sa malim primanjima zemlju vuku dublje u krizu. Tranzicijske zemlje ne konkuriraju u Europi visokim tehnološkim znanjima i organizacijskim spsobonosima pa se u njih sele jednostavniji poslovi, s nižim plaćama, i niskom kupovnom moći radnika, a sve to rezultira slabijom potražnjom za radnicima i robama – ističe Sever. Kaliterna Lipovčan napominje da razvijene zemlje, osobito skandinavske, imaju uređene odnose između poslodavaca i radnika.
– Radno vrijeme je određeno i poslovni proces je dobro organiziran pa nema potrebe za prekovremenim radom. Tjedno radno vrijeme je u prosjeku kraće, jer veliki postotak radnika (oko 30%) radi skraćeno. Kad radite kraće radno vrijeme, morate zaposliti više ljudi na isto radno mjesto, pa je i stopa nezaposlenosti manja.
U to se uklapa i podatak da je veći postotak sa dvoje zaposlenih u obiteljima koje žive u razvijenim zemljama. S druge strane imate zemlje u kojima odnosi između radnika i poslodavaca nisu sjajni i nema kontrole nad tim odnosima. Sumnjam da je radno vrijeme od 60 sati u Turskoj zakonom regulirano, jer nijedan zakon danas ne bi propisao da radnici rade deset sati šest dana u tjednu. To je vjerojatno posljedica nereguliranih odnosa i pomanjkanja kontrole prekovremenog rada.
Kada se promotri cijelo izvješće o kvaliteti rada u EU i rangiraju zemlje s obzirom na povoljne uvjete rada pri vrhu su uvijek su iste zemlje, ekonomski jake i uređene, a među njima dominiraju skandinavske. Pri dnu su uvijek siromašnije zemlje s ne baš sjajnim društvenim odnosima. Pa se postavlja pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje? Jesu li uređeni društveni odnosi, osobito između poslodavaca i radnika doveli do ekonomske moći, ili je ekonomska moć uredila odnose? Čini mi se da je vjerojatnije prvo, a čitatelji neka presude sami - zaključuje Kaliterna Lipovčan.
>> 'Nećemo dopustiti dalja rezanja radničkih prava, već su previše srezana'
