Sad je već simptomatično. Kad je jedan od prvih poteza Vlade, izmjena Zakona o sprječavanju sukobu interesa, iz Bruxellesa dočekan s podignutim obrvama, moglo se ostaviti mjesta sumnji da je riječ o dječjim pogreškama. Zaredali su Zakon o izmjenama Ovršnog zakona, o državnim službenicima...
Sve ih je, prije ili kasnije, Hrvatska morala vratiti u okvire dogovorene Ugovorom o pristupanju. Psihologija razlikuje više vrsta učenja, jedna je iskustveno, metodom pokušaja i pogrešaka. Zašto je onda premijeru Milanoviću, kako kaže, tek ovaj spor oko promjene Zakona o pravosudnoj suradnji bio dobra prilika za učenje kako funkcionira EU. I može li mu se uopće vjerovati?
Podsjetimo se, inzistiranje na imenovanju ministara u NO Ine pokazalo se beskorisnim, ali su tadašnje reakcije odredile ton i način kojim će Hrvatska – prije svega premijer – komunicirati i kako će se ponašati prema Bruxellesu. Svađalački, svisoka i sa slabim argumentima.
Groteskno je da je upravo europski uhidbeni nalog točka na kojoj inzistiraju na ravnopravnosti i zaštiti državnih interesa. Ne, ne treniramo strogoću u ekonomskoj varijabli, nismo oklijevali kad je EU, pa onda i Hrvatska, primjerice, nametnula sankcije Siriji, pa odande brzopotezno povukli domaće tvrtke, mi želimo da dio naših osumnjičenika izbjegne sud i moguću kaznu.
Zakonodavna vlast se postavlja iznad sudske, a kad se tome doda i tempiranje izmjena zakona s dolaskom EUN-a za Josipa Perkovića, teško se i najdobrohotnijima oteti dojmu da Hrvatska nekoga pokušava zaštititi. Pravosudne se bitke vode pravosudnim sredstvima. Kad se umiješa politika, postaje ozbiljno i vraća se u glavu poput bumeranga. SDP je sam otvorio ideološko polje obračuna oko komunističkog doba pa su reakcije da se štite komunistički zločini očekivane.
U obrtaju perspektive, ideološke natruhe vezane za promjenu Zakona koje su došle iz Bruxellesa više su napravile za konverziju konzervativnih euroskeptika u Hrvatskoj u eurofile od bilo koje promotivne kampanje. Ironično, Viviane Reding postigla je u kratko vrijeme za podršku EU ono što ni sadašnja ni prošla vlast nije mogla napraviti i u Hrvatskoj, već ima popriličnu sljedbu desne struje.
No, na stranu ideologija. Nije ugodno u državi koju u Europi doživljavaju kao varalicu. Ponajprije za njezine građane. Pravila igre u EU su jasna i javna. I kad traže da ih poštujemo, nitko ne briše pod s Hrvatskom. Objašnjenje da je, eto, sve u redu, jer i druge članice imaju sporove isto je kao kad vozač prođe kroz crveno pa onda kaže da i drugi to čine.
Je li vlast sada iskusnija, nakon mjeseci bitke, kad su svi znali da je Hrvatska u krivu, ali se gotovo nitko – ovdje izostavljamo oporbu, ali i HNS – to nije usudio reći premijeru? Zna li sada kako funkcionira EU?
Bilo je prekomjernog granatiranja od Viviane Reding jer članice u prekršaju imaju više vremena da isprave grešku, ali se – znakovito – predsjednik Komisije Jose Manuel Barroso nije miješao u napad europskog jastreba. Promatrao je i čekao da mu premijer Milanović dođe. I došao mu je. Telefonom. Barroso se postavio kao medijator, dopustio je privid kompromisa, ali je otpočetka bilo jasno da je Hrvatska jedini gubitnik. A šteta se ne mjeri ni funtama, penijima, eurima ili centima.
