Još malo pa će se napuniti četiri godine od kada postoji ustavna obaveza da se Zakon o referendumu uskladi s Ustavom. Tu je obavezu preuzela još HDZ-ova vlast za premijerskog mandata Jadranke Kosor, ali je nije ispunila. Naslijedila ju je SDP-ova koalicija, no potrošila je već više od pola mandata, a po ovom pitanju još uvijek bilježi nula bodova. Referendum je u međuvremenu postao jedan od omiljenijih hrvatskih sportova koji se igra bez pravila. Budući da nema pravila, igra postaje sve zanimljivija i raširenija. Počinje ga igrati svatko i svugdje. Kako je krenulo, već bi mogli osnovati i nekoliko liga: sindikalnu, nacionalno-šovinističku, društveno-političku...
Trendovi pokazuju kako građani imaju sve izraženiju potrebu da ih se čuje i da sami, bez posredovanja političkih elita, odlučuju o svojoj sudbini. Želja građana da izravno utječu na stvari od svog osobitog interesa neće splašnjavati, nego će biti sve izraženija i vlast je više ne bi smjela ignorirati. Zato je krajnje vrijeme da se napokon uhvate referenduma i urede to područje, kako u Zakonu tako i u Ustavu. Činjenica da vladajuća većina koju je okupio premijer Zoran Milanović nema dovoljno ruku da bi promijenila Ustav ga ne lišava odgovornosti.
Vlast je dužna voditi brigu o tome da društvo funkcionira u jasnim institucionalnim okvirima i zato bi morala ponovno otvoriti temu ustavnih promjena. Nedopustivo je da, unatoč svježem iskustvu ustavnog definiranja braka kao životne zajednice muškarca i žene te još neriješenom inicijativom da se referendumom suspendiraju prava nacionalnih manjina, ne čini ništa da se urede teme o kojima birači mogu sami odlučivati i na koji se način donose odluke.
Nužno je izmijeniti Ustav i propisati razuman broj birača koji se moraju izjasniti na referendumu kako bi on bio valjan. Je li rješenje da za prolaz referenduma mora izaći 40 posto od ukupnog broja birača, a odluku donosi većina izašlih, kako se predlagalo u zadnjem pokušaju ustavnih promjena, ili što drugo, u ovom je času manje važno, no nedopustivo je da odluku donosi većina izašlih birača. Takva odredba znači da ih doslovno na referendum može izaći 500, a za sve nas odluku će donijeti njih 251.
Usto je krajnje vrijeme da se jasno propiše što su teme o kojima se ne mogu donositi odluke na referendumu. Prema zadnjim prijedlozima koji su potonuli zajedno s pokušajem izmjene Ustava, od referenduma bi se izuzela pitanja ljudskih prava i sloboda, obveze iz međunarodnih ugovora, pitanja proračuna i poreznog sustava, sve što se odnosi na obranu i nacionalnu sigurnost te teme koje se odnose na izbore i imenovanja u djelokrugu Hrvatskog sabora.
Posljednja iskustva, posebno ono s takozvanim referendumom o ćirilici, govore da je i te kako potrebno definirati teme o kojima se ne može odlučivati na ovaj način. Dio njih proizlazi već iz preporuka Venecijanske komisije, no to ne može biti sve. Sindikati koji još uvijek završavaju prikupljanje potpisa protiv outsourcinga također su nam dali misliti. Namjera da se zaštite radnici na poslovima čišćenja, kuhanja i sličnima načelno je u redu.
No, je li fer prema svima nama koji radimo u privatnim firmama da se jednoj kategoriji ljudi zajamči posao u državnoj službi jer je državna služba komotnija i sigurnija, a za ovu kategoriju zaposlenika možda čak i isplativija? Naravno da nije! Referendumom se ne bi smjelo raslojavati stanovništvo i stvarati kategorije povlaštenih. A realno je pitanje ne krećemo li sa sindikalnim referendumima u tome smjeru.
Odgovornost, međutim, nije samo na Milanoviću već je i na Tomislavu Karamarku jer je bez HDZ-a nemoguće promijeniti Ustav. Oko ovog ne smije biti političkih ucjena i mora se postići dogovor. Ne bude li ga i dalje, to će dati veće šanse referendumu Željke Markić za otvorenim listama i izravnim izborom zastupnika.
>> Grbin: Građani na referendumu ne mogu promijeniti Ustav
Referendumi su jedino oružje protiv anacionalnih i nenarodnih režima,koji sprovode tuđe agende koje su na štetu države i naroda.Amen !!