Nema patetike u naslovu. Naprotiv, ozbiljnost problema tolika je da zahtijeva i snažniji izričaj. Samo uobičajena ljudska slabost oklijevanja u suočavanju s neugodnim činjenicama objašnjava uvijanje u blaži izričaj. A činjenice su, mislim na one demografske, alarmantne.
Zastrašujuće. Prirodni prirast godinama je negativan i pogoršava se. Sve relevantne demografske i vitalne projekcije upućuju na ubrzano smanjivanje stanovništva u Hrvatskoj. Kao i diljem razvijenog svijeta. Stopa totalnog fertiliteta u Hrvatskoj smanjena je s 1,58 u 2009. na 1,40 u 2015. Među najnižima je u EU. Jednostavno rečeno, broj novorođenih svakim je danom sve manji i manji. I logična je posljedica demografskih kretanja prije dvadeset, trideset, četrdeset godina. I društvenih, naravno.
Migracije čine drugu komponentu ukupnog broja stanovnika. I one su stoljećima nepovoljne. Do najnovijeg pogoršanja dolazi zbog dva nepovezana fenomena – povećana ponuda radnih mjesta u bogatijim članicama EU i nestanak najvažnijeg izdašnog stoljetnog izvora useljavanja, onog iz Bosne i Hercegovine.
Zbrajanjem dviju negativnih komponenti dolazimo do vrlo egzaktne projekcije – stanovništvo u Hrvatskoj će se godinama smanjivati. U kratkom roku nema ni teoretske šanse promijeniti opisane negativne trendove. U tom kratkom roku demografija je prilično egzaktna disciplina.
Po opisanom smo vrlo slični velikom broju zemalja i cijeloj Europskoj uniji, s time da neke od njih (Njemačka, Irska...) bilježe pozitivan migracijski saldo. Na djelu je, dakle, i međusobno preotimanje stanovništva, rezultat jednog od uzvišenih europskih ideala – onog slobode kretanja ljudi, a ne samo roba ili kapitala. Iskreniji Europljani priznat će da je upravo to bio jedan od glavnih motiva proširenja EU. Nedostajuće liječnike ili informatičare u „starim“ članicama uspješno se nadomjestilo i onima iz Hrvatske ili Estonije. A njima kako bude...
Ako Hrvatska ili Estonija kao relativno male nacije žele opstati, a žele, ta se praksa mora iz temelja promijeniti. Samo dijelom (ako uopće) zalaganjem za promjenu europskih politika, ali najvećim dijelom kroz originalne vlastite reforme koje će polaziti od fundamentalno različite situacije i interesa malih država u odnosu na one veće i ekonomski naprednije. Nema više „prepisivanja“, vrijeme je za reforme prilagođene jednom jedinom cilju – opstanka nacije.
Koje su reforme u pitanju? Sve do jedne! I obrazovanja, i zdravstva, i socijalne skrbi, i mirovinskog sustava, teritorijalnog ustroja, i poreznog sustava i sustava upravljanja državnom imovinom i prirodnim resursima... svega. Ove reforme ne možete pronaći na uobičajenim menijima cjelokupnog političkog spektra. Ne možete ih zvati ljevičarskim ili desničarskim reformama ili politikama. Ako malo promislite, ostaju samo jedinstvene reforme koje vode proklamiranom cilju. Ostalo nazovite kako god hoćete, ali svodi se na polagano propadanje u neznanju i primitivizmu.
Mnogi će se iznenaditi novom ulogom države u tom reformskom „programu nacionalnog spasa“. Intuitivno bi bilo očekivati veću ulogu države. Krivo! Najveći dio „reformi za opstanak“ podrazumijeva manju ulogu države i državnih financija. Manji udio preraspodjele ubranih poreza unutar stvorenog BDP-a. Manje porezno opterećenje. Drugim riječima, prirast stanovništva nije moguće jednostavno kupiti povećanim izdacima iz proračuna. Ili poreznim olakšicama. Prirast stanovništva dogodit će se samo onda kada stotine tisuća slobodnih ljudi osjete potrebu i shvate prednosti rađanja većeg broja djece.
Drugim riječima, buduće reforme, svaka pojedinačno i gledano u cjelini, moraju biti usklađene s temeljnim ciljem. Pri tome je sasvim jasno da će uloga pojedinca, obitelji i privatne inicijative u brojnim područjima morati doći do većeg izražaja u odnosu na dosadašnje stanje gdje je puno toga „besplatno“. Uzmimo samo kao primjer besplatno obrazovanje. Svi mi porezni obveznici najmanje 16 godina plaćamo najveći dio školovanja svakog diplomca. Stečeno znanje i zvanje, međutim, samo su njegovi. On/ona suvereno odlučuje kome će prodati to znanje – nama koji smo to plaćali šesnaest godina ili nekom strancu koji nije izdvojio ni lipe. Ima li to smisla? Naravno da nema i vodi izravno u odumiranje nacije. Nije „odljev mozgova“ nastao jučer.
Isti principi vrijede i u zdravstvu. I u socijalnoj skrbi. Ali i u državnoj upravi. O poreznom sustavu da ne govorim. Svaka reforma mora biti znanstveno verificirana od međunarodno relevantnih autoriteta isključivo sa stajališta doprinosa dvama ciljevima – većem natalitetu i pozitivnom migracijskom saldu. Kada to shvate i oni nesretnici koji blokiraju svaku investiciju tobože zbog očuvanja okoliša ili zbog sprečavanja nečijeg bogaćenja, bit ćemo tek na početku pravog reformskog puta.
Pogledajte i što će se promijeniti uvođenjem eura:
Odgovor je vrlo jednostavan, odnarođene seoske stranačke kaste tj bande treba maknut od kase i sve će krenut na bolje, ne gulit krumpire nego robijat do tad hvala ljepa i doviđenja na analizi, naglašavam robijat.