Kad je Vojislav Mihailović 2006. godine pred Višim sudom u Beogradu pokrenuo postupak rehabilitacije svog djeda Dragoljuba Draže Mihailovića, četničkog zapovjednika iz Drugog svjetskog rata, mislilo se da je riječ o neslanoj šali i da će taj postupak od početka biti osuđen na neuspjeh.
No, devet godina poslije četnički zapovjednik Draža Mihailović, koji je odgovoran za smrt tisuća i tisuća ljudi – sudski je rehabilitiran!? I to nije bio kraj, nego, kako se čini, tek početak rehabilitacije zločinaca u Srbiji. Naime, tijekom 2009. godine Vesna Dragojević podnijela je zahtjev za rehabilitaciju svog djeda četničkog vojvode Nikole Kalabića.
On je bio zapovjednik Gorske kraljeve garde Jugoslavenske vojske u otadžbini odgovorne za brojne krvave zločine na području Srbije i istočne Bosne. I za taj slučaj, premda sad ipak opreznije, mislilo se da neće rezultirati pozitivnom odlukom suda. No opet su se svi prevarili. Viši sud u Valjevu ovih je dana donio presudu, za sada nepravomoćnu, kojom je Nikola Kalabić rehabilitiran i više se ne smatra neosuđivanom osobom.
Sudac Dragan Obradović donio je odluku i da se nevažećima smatra sedam odluka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Drugom svjetskom ratu. Isti sud donio je i odluku da se nevažećim smatra i Rješenje Sreskog suda u Mionici od 11. rujna 1946. kojim je Kalabiću oduzeta nepokretna imovina. Obradović uopće nije uzeo u obzir niz zvjerskih zločina koje su tijekom godina činili Kalabić i njegovi četnici.
A o kakvoj je osobi riječ, govori priča Vlade Pantića, potomka stradalih u pokolju u Vraniću, selu tridesetak kilometara od Beograda, za koji je odgovoran upravo Kalabić. Prema njegovim riječima, četnici su u to selo došli 20. prosinca 1943. godine i poubijali desetero članova njegove obitelji.
Toga dana u Vraniću od ruke Kalabićevih četnika smrtno je stradalo 67 civila. Pokolj, u kojem je sudjelovao i sam Kalabić, počinjen je u 14 kuća jer su pojedini članovi obitelji bili sumnjičeni za održavanje veze s partizanima. Iz tih 14 kuća slučajno je preživjelo petero ukućana. Prema Pantićevim riječima, od 10 do 15 četnika upalo je u kuću njegovih predaka u večernjim satima 20. prosinca 1943. godine i poklali su sve u kući, počevši od 87-godišnjeg djeda do jednogodišnjeg djeteta u kolijevci.
Uživali u klanju
– Djetetu je glava bila gotovo posve odsječena, crijeva su mu bila u kolijevci. Pobijeni su toliko okrutno... Uživali su u zločinu. Majci su vezali ruke za kolijevku pa da ona kao drži dijete. Djedovu kći na 18 su mjesta izboli kamama – ispričao je Pantić napominjući da su taj zločin počinili četnici Nikole Kalabića, ali da je i Kalabić osobno sudjelovao u tim zločinima.
Što je najgore, ni rehabilitacija takvog zločinca nije kraj iskrivljavanja povijesti u Srbiji jer u tijeku je i sudski postupak kojim se traži rehabilitacija Milana Nedića koji je u vrijeme okupacije Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu bio predsjednik marionetske vlade u Srbiji. Poučeni iskustvom rehabilitacije Mihailovića i Kalabića, unatoč protivljenju raznih udruga, vjerojatno neće trebati dugo čekati i na odluku o rehabilitaciji Milana Nedića.
Komentirajući odluku o rehabilitaciji Kalabića, hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina rekao je da se tim odlukama iz Srbije šalje loša poruka srbijanskim građanima, ali i državama u okruženju.
– Ako je rehabilitiran Mihailović, onda nas ne treba začuditi ni jedna druga slična odluka. Ironično rečeno, uskoro možemo očekivati i rehabilitaciju Dimitrija Ljotića. Na žalost, to nije dobra poruka iz Srbije ni vlastitim građanima ni susjedima ni međunarodnoj zajednici. I to vrijedi za sve države bivše SFRJ koje se igraju tim stvarima. Takva “kopanja po prošlosti“ rade se isključivo radi ljudi koji danas žive u Srbiji i podržavaju ideje i postupke Kalabića i sličnih – kaže Jakovina.
Nakon takvih rehabilitacija postavlja se pitanje što se to događa u suvremenoj Srbiji i kojim je to smjerom krenulo srbijansko društvo. Istina, na Kalabićevu rehabilitaciju reagirali su brojni političari iz Srbije, pa i članovi Vlade, osudivši takvu presudu suda u Valjevu. Svi su oni rekli da je riječ o skandaloznoj odluci suda koja šteti ugledu Srbije te da se nadaju da će odluka Apelacijskog (Prizivnog) suda koji će odlučivati o podnesenoj žalbi biti drukčija.
Srbijanski politički analitičar Aleksandar Popov kaže da nikad nije dobro kad se radi revizija prošlosti i da to uvijek društvo vodi u krivom smjeru.
– Na žalost, danas je u svim državama bivše Jugoslavije, osim Crne Gore, u modi relativiziranje značenja antifašizma, pri čemu se oni koji su se borili protiv fašizma proglašavaju zločincima, dok se kolaboracionisti i zločinci proglašavaju herojima. Takve se stvari ne događaju samo u Srbiji nego i u drugim državama pa imamo slučajeve da se u Srbiji rehabilitiraju Mihailović i Kalabić, u Hrvatskoj Stepinac i drugi. Rehabilitiraju se i neki efendije po kojima se nazivaju ulice. To nije dobro ni za koga – smatra Popov.
‘U Srbiji zapravo nema ljevice’
Dodaje da se na taj način budi nacionalizam i onda se njime lako manipulira, kao i osjećajima ljudi. Kao poseban problem ističe da se generacije mladih ljudi odgajaju na lažnim vrijednostima, što u konačnici nikome ne može donijeti dobro. Tvrdi i da sve te loše poruke koje dolaze iz Srbije ili drugih zemalja budno prate i u Europskoj uniji u kojoj se, kako je rekao, sigurno ne gleda dobrohotno na sve to što se radi.
Posebno je pri tome istaknuo Njemačku kao svojevrsnog lidera EU koja se najenergičnije suprotstavlja takvim inicijativama. Napomenuo je i da trenutačno ne vidi načina kako da se takve inicijative, razmišljanja i revizije povijesti na Balkanu zaustave, osim ako Bruxelles ne počne “uvoditi red“.
Vladimir Arsenijević, politički analitičar iz Srbije, istaknuo je da treba znati da odluka Višeg suda u Valjevu u pitanju rehabilitacije Kalabića nije konačna, ali i da je već i ovakva velika sramota. Dodaje kako je takva poruka koja se šalje iz Srbije 21. stoljeća jako loša i jako ružna.
– Katastrofalno je da će na kraju i srpsko i hrvatsko društvo postati gubitnici u Drugom svjetskom ratu. To je velika sramota za sve nas – rekao je Arsenijević.
Govoreći u kojem smjeru poslije ovakvih odluka ide srbijansko društvo, Arsenijević je rekao da je ono u velikom raskoraku. S jedne strane su EU i sve ono što članstvo u takvoj asocijaciji donosi, a s druge ideološko nasljeđe. Smjer EU donosi i modernizaciju koja se zahtijeva iz Bruxellesa, dok onaj drugi smjer znači buđenje nacionalizma, reviziju prošlosti i sve drugo što nose takva razmišljanja. Komentirajući činjenicu da su presudu Višeg suda u Valjevu o rehabilitaciji Kalabića osudili brojni političari, Arsenijević kaže da se to čini prije svega iz stranaka ljevice.
– To su stranke koje se predstavljaju kao lijevo orijentirane stranke iako bih ja rekao da je cijela srbijanska politika danas desno orijentirana. Kako god se te stranke opredjeljivale, i dalje će nastaviti dobro surađivati, a ništa od toga nije dovelo do čvrste nakane da se spriječe slični procesi. Sve je to dio istog politikantskog plesa – tvrdi Arsenijević.
Proces rehabilitacije Mihailovića, Kalabića i Nedića budno se prati i među pripadnicima nacionalnih manjina u Srbiji. Upravo su oni tijekom Drugoga svjetskoga rata bili česta meta četnika. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) u Srbiji Slaven Bačić kaže da Hrvati u Srbiji sve te vijesti prate s velikom nelagodom.
Bačić kaže kako takve odluke dovode do dodatne pojave osjećaja nesigurnosti i nelagodnosti među pripadnicima nacionalnih manjina. Za osude presude suda u Valjevu rekao je kako one dolaze iz stranaka lijeve opcije, ali i da se desni dio vlade Srbije, koji čini većinu, nije oglasio. Ta činjenica, kaže, govori da se ne radi o pet ili deset posto ekstremista, nego je na tom tragu veći stranački postotak, što posebno zabrinjava.
– Rehabilitacija Mihailovića i Kalabića poruke su da političke elite Srbije nisu raskinule s prošlosti i to, ne samo onom kvislinškom iz vremena Drugoga svjetskoga rata nego ni s prošlosti iz 90-ih godina prošloga stoljeća. Srpsko društvo ne ide u dobrom smjeru, a ne ide jer se svih ovih godina nije suočilo sa svojom prošlosti i raskinulo s njom. Trebalo je osuditi negativne stvari i krenuti dalje “čistih ruku“ – rekao je Bačić.
Kaže i da se pokazalo kako ima otpora prema odluci suda u Valjevu i sličnim odlukama, ali prevladavaju druge snage koje sve to uzimaju kao nešto sasvim normalno, što nikako nije dobro.
Ma kakav antifašizam ili fašizam na tlu bivše Jugoslavije , to su zaista floskule koje se prigodno koriste u političke svrhe , popularno je naravno biti antifašist a ma što god to značilo u ovim našim uvjetima . Naime zaa vrijeme 2.svj.rata postojale su tri strane jedna su bili Ustaše - hrvatski nacionalisti kojima je cilj bio uspostaviti Hrvatsku na što većem prostoru i oni su se nužno slizali sa fašističkim silma koje su srušile Kralj.Jugoslaviju te njima omogučile da dobiju NDH i dovele ih na vlast , druga strana su bili Četnici - velikosrpski nacionalisti koji su nužno po defoltu bili antifašisti jer su fašisti srušili njihovu Jugoslaviju koja je već bila ostvarenje njihovog cilja jer unitarna i centralizirana Jugoslavija sa srpskim kraljem na čelu i sa apsolutnom prevlasti većinskih Srba je zapravo bila njima idealna Velika Srbija , dakle nakon što su Njemci Srbiju sveli na Beogradski pašaluk pod svojom okupacijom i poništili im prethodne uspjese i ter,proširenja u Balkanskim ratovima i 1.svj.ratu što su velikosrpski nacionalisti drugo mogli biti nego antinjemački tj.formalno antifašistički raspoloženi i u početku ih je podržavala kraljevska vlada u Londonu uz potporu Britanaca ali na samom terenu Četnici su na mnogim mjestima posebni u talijanskoj zoni surađivali sa fašistima gdje im je to odgovaralo tako da su prema potrebi bili malo fašuisti a malo antifašisti i dio ustaša je pokušao potkraj rata prebaciti se na pobjedničku savezničku stranu ali im to nije uspjelo