U poslijeratnoj Europi nema puno primjera da se državnici koji su obilježavali ratnu povijest svojih zemalja poslije toga uporno izbjegavaju kao što su to uspješno činili dugogodišnji predsjednik Francuske de Gaulle i doživotni predsjednik Jugoslavije Tito. Po svemu što se zna, francuski General imao je u tome važniju ulogu: za razliku od drugih zapadnih državnika koji su s pompom primali jugoslavenskoga Maršala ili su k njemu išli u goste, šef francuske države nije Titu htio otvoriti vrata Elizejske palače niti dolaziti k njemu u Beli dvor ili na Brijune. Od toga n-događaja desetljećima se, još za njihova života, a pogotovo poslije smrti, stvarao događaj koji i dandanas snagom privlačne enigme intrigira istraživače: koliko je sjena četničkog vođe Draže Mihailovića ometala dvojicu državnika da se (su)sretnu. Bili su, dakle, i jedan i drugi, vladari koji su vladali: nitko ih nije mogao spriječiti da su se htjeli sresti i da su imali obostranu državničku volju da razgovaraju.
Ignorirali su se, ostavljajući iza sebe zagonetku: zbog čega (sve)?
Obojica su u ratu, na čelu pokreta otpora u svojim zemljama, stekli politički legitimitet i kapitalizirali škole koje su prije toga polazili: Charles de Gaulle slavno vojno učilište Saint-Cyr, Josip Broz Tito poznate škole Kominterne u Moskvi, rezervirane za profesionalne revolucionare. U rat su ulazili s različitim planovima: Francuz da sačuva obraz poniženoj naciji i spasi državu koja je, jedina u Europi, potpisala kapitulaciju pred Hitlerom (ostale su bile okupirane, bez službene kapitulacije, što je bio blaži oblik poniženja); jugoslavenski komunistički vođa da sačuva zemlju, promijeni političko uređenje i s Partijom dođe na vlast. Uspjeli su u tome stopostotno i jedan i drugi: za razliku od Tita, koji je na nedemokratskoj, totalitarnoj podlozi kakvu je sam (iz)gradio, eliminiravši svaku opoziciju, vladao doživotno, postavši besmrtan još za života, de Gaulle je dva puta odlazio s vlasti (1946. i 1969.), a da to nije morao ni jednom (što može svjedočiti o njegovoj državničkoj veličini i političkoj moralnosti); postao je besmrtan tek poslije smrti.
Razlikuju se i u protokolu smrti: jugoslavenski je predsjednik 1980. umirao sto dana i imao monumentalni pogreb, s masovnom državničkom elitom i s nekoliko dana nacionalne žalosti u višenacionalnoj državi; njegov francuski vršnjak umro je deset godina ranije kao umirovljenik dok je, čekajući TV-dnevnik, slagao karte, a oporučno se odrekao masovnoga žalovanja, pogrebnih govora, čak i nazočnosti predsjednika i ministara na pokopu; htio je, i dobio, „običnu misu“ u jednom lorenskom selu (Colombey-sur-Deux-Églises), gdje i danas počiva, daleko od Panthéona i svih panteona.
Žestoke borbe
S njegovim je odlaskom Francuska postala „udovica“, kako je naciju izvijestio Georges Pompidou, i ostala bez novog „muža“ sve dok je trajao snažni kult golizma. Skromnost nije u svemu krasila generala de Gaullea. „Nisam imao prethodnika, neću imati nasljednika“, razbacivao se 1969. na definitivnom odlasku iz Elizejske palače, razočaran što su mu Francuzi na nevažnome referendumu (o decentralizaciji vlasti i promjeni ustavne uloge Senata) okrenuli leđa.
Njegovu je taštinu uočio prvi Winston Churchill, koji mu je bio domaćin za vrijeme rata, i opisao u knjizi memoara kao „Generalovu veliku oholost“: „Neprestano sam s njim imao teškoća i više žestokih sukoba“! Još je burniji i napetiji bio de Gaulleov odnos s Franklinom Rooseveltom koji ga je isključivao iz svih pregovora, s planom (američkim) da poslije rata Francusku podijeli u administrativne okupacijske zone, slično Njemačkoj. Vođa Slobodne Francuske počeo je u Londonu svoj pokret otpora (samo) s nekoliko suradnika, da bi mogao impresionirati „prvog antifašista Europe“ u liku britanskoga ratnog premijera, još manje američkog predsjednika, kao glavnog logističara antihitlerovskog rata, a najmanje sovjetskoga vođu Staljina, čiju su surovu ideologiju i u de Gaulleovu slučaju pokretali prizemni pragmatični interesi: s koliko divizija tko raspolaže!
Iako su vojnički razlozi – i američke službene simpatije – bili na strani (prokomunističkog) generala Girouda, koji je ratovao u francuskoj „šumi“, lukavi vođa Slobodne Francuske istisnuo je svoga rivala i pobjednički umarširao u Pariz (s dopuštenjem Amerikanaca, razumije se). Povjesničar Daniel Cordier, s rezervama za neke metode pobjednika, priznao je, poslije svega, da je „genij de Gaullea bio u tome što je dao život nečemu što nije postojalo“: izbjegao je da se njegova zemlja razmrvi u okupacijske zone i izborio se, s Churchillovom podrškom i Staljinovim pristankom, da Francuska bude jedna od okupacijskih sila u Njemačkoj. I Tito je – tvrdi francuski povjesničar – predlagao saveznicima da Jugoslavija dobije na upravu dio Njemačke; iako je imao „više ratnih zasluga od de Gaullea“, saveznici su ga odbili. „Velike nacije – zaključuje Cordier – dijelile su plijen.“ Vođa Slobodne Francuske uspio je svojoj zemlji vratiti izgubljenu veličinu. To ga je visoko dizalo i u njegovim očima.
Kao „dobar lenjinist“, Tito je kalkulirao s “aferom Stepinac“ koristeći je kao instrument svoje politike
U ratu su, po svemu sudeći, iskopane prve ratne sjekire između dvojice budućih državnika; tko je, poslije Churchilla, (naj)veći antifašistički ratnik u Europi? Tito je pretendirao na to visoko mjesto, kao jedini europski antifašistički vođa koji je proveo rat sa svojim vojnicima, stvorivši impozantnu vojsku od više stotina tisuća članova koja je bila u stanju sama osloboditi veći dio zemlje; de Gaulle je smatrao da mu to mjesto „prirodno pripada“ s obzirom na veličinu svoje zemlje i pobjednički status koji joj je osigurao na kraju rata. Branitelji njegove povijesne veličine ne spore Titove ratne zasluge, ali jugoslavenskoga Maršala svode na „inferiornu repliku“ francuskoga Generala, što nije sasvim u skladu s činjenicom da je u (oslobođeni) Pariz ušao s divizijom Leclerc tek pošto su savezničke snage prošle oslobodilačku Golgotu od Normandije do Grada svjetlosti. Za de Gaullea, kako sam piše u svojim memoarima, Tito je jedan od „ratnika na Balkanu“, i to poslije „srpskog generala“ Draže Mihailovića koji je u Londonu imao lojalne zastupnike u članovima izbjegličke jugoslavenske vlade i srbijanske dinastije Karađorđević. „S Kraljem i s njegovim ministrima – opisao je u memoarima – imao sam srdačne odnose tijekom moga boravka u Londonu.“ Tamo je, izgleda, na daljinu učvrstio vezu s Mihailovićem, oslonjen na tradiciju koju je započeo Petar I., kao polaznik francuske vojne akademije i pripadnik Legije stranaca (1870. g.), a preuzele tisuće mladih Srba, gimnazijalaca i studenata, koji su za vrijeme I. svjetskog rata izbjegli u Francusku.
Osamljeni čovjek u Londonu, političar bez države i general bez vojske, potpuno ovisan o volji W. Churchilla i njegove vlade, kao vođa Slobodne Francuske skupljao je ostatke, čak i otpatke, nekadašnjih savezništava. Tito mu se činio malim, on Titu dalekim i neznačajnim, kad nije imao s njime nikakve kontakte za vrijeme rata, nije ih tražio ni kad je rat završio; D. Mihailović mu je bio bliži, čini se i draži, kad je u Memoarima, pošto je već znao ratni tijek i ishod rata, napisao da je „Pukovnik (D. Mihailović) vodio žestoku gerilu protiv Nijemaca u planinama Srbije“, a da je Tito „kasnije pokrenuo borbu sa svoje strane“. Čak kad su zapadni saveznici 1943. promijenili saveznike u Jugoslaviji, odričući se Mihailovićevih četnika, a W. Churchill poslao vlastitoga sina Randolpha u pogibeljnu misiju izviđanja Titovih partizana, de Gaulle sljedeće godine odlikuje Dražu Mihailovića „Ratnim križem„ (La croix de Guerre) kako bi ga „ohrabrio u trenutku kad se tlo izmicalo ispod njegovih nogu“. S otvorenim je simpatijama, s nekom vrstom prkosa, ne bi li dokazao da nije mali od kužine u savezničkoj posadi, nahvalio takvu odluku u knjizi svojih sjećanja. Nije kod njega bilo nikakvih sumnji, ni u D. Mihailovića, ni u njegovo držanje u ratu, ni u samoga sebe i u vlastitu odluku da odlikuje četničkoga generala. Očito je da se u ratu nisu formirale nikakve de Gaulleove simpatije prema Titu.
Je li njegov odnos prerastao u nesimpatiju ili čak u neprijateljstvo neposredno nakon rata kad je predsjednik francuske vlade, tada u vojničkome činu generala, od jugoslavenskoga predsjednika Tita, koji je nosio epolete maršala, tražio milost za Dražu Mihailovića? Bio je odbijen, što je aktiviralo taštinu Titova nezadovoljenog – i nezadovoljnog – francuskoga takmaca koji mu to „nije mogao oprostiti do kraja života“. Koliko je predsjednik Francuske znao stajati iznad svojih gostiju, ne samo zbog fizičke visine, svjedočile su i veće zvijezde od Josipa Broza; Jacqueline Kennedy izlazila je s osjećajem povrijeđenosti iz Elizejske palače. Ali je tamo bila, za razliku od Tita, koji je za svoga neograničenog mandata, dok ga posmrtno nisu stali sustizati poslijeratni zločini, bio zvijezda svjetske politike, a nije probio barijeru de Gaulleove očite nesnošljivosti. Ne zato što je de Gaulle prije vremena znao ono što će se poslije saznati o Titu i njegovim zločinima nego zato što je sebi davao više prava nego što ih je priznavao svome takmacu; nije malo Francuza (350.000) prošlo kroz ruke istrage, nije ih beznačajno osuđeno (130.000), nije zanemariva brojka najtežih kazni (12.000), ni lista smaknuća (1200). Za razliku od Tita, de Gaulle nije kažnjavao bez suda.
Povjesničar François (Ferenz) Feyto bježao je iz Mađarske od nacizma i od komunizma, i nije se vraćao dok komunisti nisu sišli s vlasti; u sporu Tito – de Gaulle bio je na Titovoj strani, zamjerajući francuskome predsjedniku što nije honorirao autonomiju jugoslavenskoga predsjednika prema Moskvi, i što nije valorizirao činjenicu da “od srednjega vijeka, od vjerskih ratova i inkvizicije, nije bilo takve eksplozije fanatizma, netolerancije i sektašenja kao u napadima francuskih komunista na Tita“ (u vrijeme Informbiroa). U američkoj i britanskoj dioptriji, povratak dinastije poslije rata mogao bi u Jugoslaviji dovesti do obnove srpskog nacionalizma; i za to su „prelomili“ između Tita i Mihailovića na štetu Karađorđevića, drukčije nego što bi učinio general de Gaulle, da je dobio priliku. Između njega i četničkog generala nije stajala, kako se dugo vjerovalo i često govorilo, pupčana veza zajedničkog školovanja u akademiji Saint-Cyr. „Nema dokaza da su bili u istoj klasi“, tvrdi F. Feyto. Do takvog je zaključka došao i Predrag Matvejević: istražujući dokumente iz Saint-Cyra, ustanovio je da je Mihailović bio (samo) na studijskom boravku, ali ni tada nije mogao sresti de Gaullea, koji je u to vrijeme bio u Libanonu.
Da ga prihvate i Srbi
Francuski diplomat Jean-Marie Soutou, na položaju u Beogradu 1945. – 50., u posmrtno objavljenoj knjizi „Un diplomate engagé“, s dobrim osjećajem za prostor i vrijeme, opisuje kako je „komunistička diktatura imala podršku SSSR-a, ali i anglosaskih zemalja“, kako su te zemlje pokazivale „simpatije za narode Jugoslavije izložene diktaturi kralja Aleksandra“, i kako su „mladi Srbi koji su odreda govorili francuski“, uvjeravali u nevinost generala Mihailovića. „Izbjegli smo pasti u zamku pro-Mihailovićeva plaidoyera, što su nam Srbi šaputali na uho“, piše taj francuski diplomat. Kao „dobar lenjinist“, Tito je kalkulirao s “aferom Stepinac“ koristeći je kao instrument svoje politike.
„Sam Hrvat, teško je uspijevao da ga prihvate Srbi. Računao je da će osuđujući Stepinca odbaciti optužbe da je presklon Hrvatima.“ Na Titovu metodu nacionalnoga ključa u raspodjeli odgovornosti u velikim poslijeratnim sudsko-političkim procesima, svjetlo baca i obavještajac Jovo Kapičić: kad je s varkama uspio uhititi Dražu Mihailovića, vodio ga je Aleksandru Rankoviću, a ne Josipu Brozu. Za Tita je to bio „srpski problem“; kad bi netko tražio njegovu intervenciju u korist Mihailovića, izvlačio se lukavstvom: „Što bi mi Srbi rekli“! Generalu de Gaulleu nije mogao udovoljiti iako bi „mladi Srbi“, kako svjedoči J. M. Soutou, bili na njegovoj strani.
Izvrsni poznavatelj „istočnih demokracija“, Feyto se čudi kako je de Gaulle mogao tražiti od Tita da vođi “srpskih četnika“ da ono (pomilovanje) što je sam uskratio književniku i novinaru Robertu Brasillachu iako su to od njega tražili veliki pisci (budući nobelovci) François Mauriac i Albert Camus. Iz francuskoga predsjednika u slučaju Mihailovića izbija njegov „konzervativni duh“ i „monarhističko uvjerenje“. U de Gaulleovoj zaštitničkoj ulozi prema srbijanskome generalu ima puno nedosljednosti jer je branio nositelja jedne političke i vojne linije, koga su se – zbog njegove dokazane kolaboracije – odrekle anglosaske zemlje. Kakav paradoks da iz zemlje republikanske tradicije stiže neočekivana pomoć zaštitniku jugoslavenske monarhije kojeg je napustila najveća i najslavnija europska (i svjetska) kraljevina! Nije lako naći uvjerljive razloge takvog de Gaulleova svrstavanja uz Mihailovića. Da su posrijedi humani i humanistički razlozi otpora smrtnoj kazni, bili bi razumljivi da ih je poštovao i u svojoj zemlji; da su u pitanju različita iskustva borbe protiv fašizma, W. Churchill bi bio uvjerljiviji svjedok od njega; da se radilo o de Gaulleovu antikomunizmu, mogao ga je manifestirati kad je s komunistima formirao prvu poslijeratnu vladu ili, kad je prije toga, kao i Tito, hodočastio Staljinu; da je riječ bila o (negativnome) odnosu prema novome diktatoru, ne bi nikad posjetio generalissimusa Franca. Je li, na koncu, francuski državnik odbijao sresti Tita da se ne sretne s diktatorom? Što je bio Francisco Franco?
Ni de Gaulleova demokratska reputacija nije bila sjajna: za F. Roosevelta je bio „priučeni demokrat“ (ili strože, „početnički diktator“), za F. Mitterranda je njegov sustav Pete republike bio „permanentni državni udar“. Što se tiče njihove konkurencije na svjetskome planu, de Gaulle je Titovoj nesvrstanosti mogao suprotstaviti vlastitu nesvrstanost u zapadnoj politici; on je izvukao Francusku iz NATO-a i „praznom stolicom“ prijetio da je može izvući i iz Europske zajednice. Francuska je za njega bila jedina nesvrstana zemlja između SAD-a i SSSR-a; je li Tito govorio drukčije za Jugoslaviju? Postoji jedna anegdota o tome da do susreta francuskog i jugoslavenskog predsjednika nije moglo doći ni zato što bi izazvao neprilična skandiranja: „Tito i De Gol“! Vjerojatno je to bila beogradska, a mogla je biti i zagrebačka (ne)duhovitost: Francuzi to ionako ne bi razumjeli. Ozbiljniji su razlozi udaljili dvojicu državnika za njihova života. Možda bi ih – kako je tvrdio nekadašnji jugoslavenski veleposlanik u Parizu Ivo Vejvoda – napokon bilo spojilo Titovo „hrabro držanje“ kod sovjetske vojne intervencije u Pragu 1968. da zakoni politike, a potom viši i jači zakoni, nisu učinili svoje i ostavili legendu o njihovu animozitetu da živi poslije njih.
>> Povjesničar Mihaljević: Tito je i zločinac i uspješan političar
